Da je kojim slučajem posrijedi nevješt pjesnik, prerija i Dalmacija bi se vjerojatno našle u nekoj petparačkoj rimi, a ništa bolje ne bi prošao ni pokušaj presađivanja žanra.

Nastranu muška rima i deseterački impulsi, to jest tržište žanrovskog gliba u Glibodolu, jer je nagrađivana pjesnikinja i prozaistica kauboje i Indijance u svoj prvi roman najprije uklopila u internu obiteljsku priču, pa tek onda krenula u razradu analogije između opjevane prerije i prašnjave malomišćanske ropotarnice.

U toj je ropotarnici pripovjedačica odrasla i u nju se nakon godina izbivanja vraća. Nadimak joj je Ruzinava, jer joj je kosa hrđava kao i brodovi koji u škveru čekaju popravak, a osvojila ga je u jednoj od bitaka u djetinjstvu.

S jedne je strane to mimikrija, s druge opet signal da odudara. Kako bilo, povratak u Staro Naselje ne pada joj lako jer su traume koje odande nosi mnogo teže od dvije-tri indijanske vatre što su joj ih u djetinjstvu priuštili zakleti neprijatelji – Irokezi.

Nije da indijanska vatra ne boli i da Irokezi nisu teške barabe, nego je tatu odnijela bolest, a brata jad i čemer života u otrovnoj i okrutnoj malomišćanskoj sredini. Najkraće rečeno, ona se vraća po 'odgovor na svoje pitanje, po riječi koje je nekom četvrtom, ni mami, ni sestri, ni meni, uputio moj brat. To je ono što me tjera da hodam, da prevrnem svaki kamen'.

Starome su pluća 'obrasla azbestnim dlačicama', pa je zamijenio cementaru za tvorničko kino. Sretno vrijeme za Ruzinavu koja pohađa matineje i guta filmove, no očeva smrt i početak rata obilježavaju njegov kraj.

Mama se postupno pretvara u 'krticu pokraj plakata pastoralnog centra na kojem piše Isus te voli, pa u ugašenu krijesnicu kraj Kuna.komerca i u minus koji se pomiče ispod ispranog Gotovine u natprirodnoj veličini', a sestra razvija vlastitu filozofiju koja je bliža pragmatizmu nego ičemu drugom.

No nije ideja prepričati radnju, nego ilustrirati tvrdnju da Adio, kauboju nije jeftina verbalistička igra ili tek nešto maštovitiji pokušaj da se progovori o tome da živimo u vesterniziranoj zemlji, najkraće rečeno da se zgodna dosjetka rastegne na format romana. Vješto nelinearno pripovijedanje i dobar stil (a zbog potonjeg je njezina zbirka priča Nasmijati psa bila itekako zapažena) tek dijelom objašnjavaju zašto je roman mahom naišao na oduševljenje kritičara. Posrijedi je suptilan roman o nevoljama nultih godina i obitelji koja je u cijelom tom kaosu, ali na neki način i mimo njega, izgubila dva člana.

Unatoč svemu, vestern je prilično naivan žanr. Sentimentalizam i patetiku koji se nalaze negdje u njegovom ishodištu gotovo u pravilu prati i crno-bijela karakterizacija likova, a kako je Adio, kauboju po mnogočemu vrlo dosljedno mišljen roman, tako su i ovdje negativci ispali nekako karikaturalno ružni, prljavi i zli.

S druge pak strane, pozitivci gotovo da i nemaju mane, čini se zapravo da je njihov najveći problem okolina koja ih zbog svoje zadrtosti šikanira. Na takvim je osnovama u konačnici prilično teško razvijati idealizam ili ga sasvim uvjerljivo zastupati. No kad se sve zbroji i oduzme, Adio, kauboju je ugodno iznenađenje i roman koji svakako vrijedi pročitati. Uostalom, nije li poštenije prihvatiti sve žanrovske konvencije i ne tražiti dlaku u jajetu?

Olja Savičević-Ivančević: Adio, kauboju, Algoritam, 2010.