Hrvatska jazz scena je vitalna, ali nemamo dovoljno prostora za nastupe. Na međunarodnoj sceni naši jazz glazbenici pokušavaju, s ograničenim uspjehom, zato ih nastojimo spajati sa stranima. Tako će na Jazz.hr/proljeće festivalu svjetski poznati pijanist Alan Broadbent nastupiti s Jazz orkestrom HRT-a. Hrvatski dan na festivalu posvećen je legendarnom Jimmyju Staniću.

Koliko se festival mijenjao u ovih 25 godina?

Nakana festivala je ista od samoga početka, a to je predstavljanje vodećih svjetskih glazbenika i aktualne jazz scene u svijetu. Također, posebno vodimo brigu o aktualnoj europskoj jazz sceni, mladim glazbenicima i, svakako, o hrvatskoj jazz sceni. Uvijek uključujemo hrvatske glazbenike u naše programe.

Što biste izdvojili iz prvih 25 godina Jazz.hr festivala?

Publika svakako pamti nastupe Leeja Konitza, Jamesa Cartera, Charlesa Lloyda, Brada Mahldaua i još mnogo drugih vrhunskih glazbenika. Na Jazz.hr festivalu svirao je i Gonzalo Rubalcaba, Michel Camilo je održao dva fantastična koncerta. To su bili koncerti za pamćenje glazbenika svjetskog ugleda, koje publika uvijek željno očekuje i uvijek im odaje dužno poštovanje na koncertima.

Ovogodišnji Jazz.hr/proljeće dovodi nam i jednu glazbenicu iz Japana. Možete li nam nešto više reći o njoj?
U srijedu 25. ožujka nastupa japanska pijanistica Ayako Shirasaki koja sada živi u Americi. Ayako je kao petogodišnjakinja počela učiti klavir i svirati klasičnu glazbu. Njezin otac je bio jazz trubač koji ju je kao 12-godišnjakinju počeo voditi po jazz klubovima, gdje je uskoro počela i nastupati. Prva iskustva stjecala je obiteljskom bandu, a nakon toga je otišla u Ameriku na doškolovanje. Svirala je s mnogim svjetskim zvijezdama jazza, poznata je kao voditeljica vlastitih sastava, ali ponekad svira i snima solo. Snimila je niz albuma, solo ili sa svojim triom, s kojim će nastupiti i u Zagrebu. Njezin stil je mješavina bebopa po uzoru na Buda Powella i romantičnog stila glazbenika kao što je Bill Evans.

Glavnog gosta Jazz.hr festivala Alana Broadbenta publika će moći slušati dvaput, u četvrtak 26. ožujka i u subotu 28. ožujka. Tko je Alan Broadbent?

Alan Broadbent je uistinu vrhunski pijanist, dugodišnji član Charlie Haden Quarteta West koji je više godina za redom bio proglašavan najboljim jazz bandom na svijetu. Broadbent je bio pijanist u tom sastavu, skladao je i pisao aranžmane. Za jedan od aranžmana koji je radio za Charlie Haden Quartet West dobio je i nagradu Grammy. Prije dvije godine njegov je album u uglednom američkom časopisu DownBeat dobio maksimalnih pet zvjezdica, što dobiva tek nekoliko izdanja godišnje. Kao aranžer i dirigent radio je i za mnoge svjetske zvijezde jazza, pa i za pjevače, primjerice za Dianu Krall i za Paula McCartneyja, na čijem je zadnjem albumu evergreena Broadbent dirigirao orkestrom na snimanju. Još jednog Grammyja dobio je za aranžman koji je radio za album Natalie Cole. Broadbent je poznat i priznat u cijelom svijetu, glazbenik od povjerenja za mnoge svjetske zvijezde jazza. Iako nije poznat kao oni, mogao bih reći da je glazbenik koji djeluje iz sjene, u svakom slučaju vrijedna osobnost jazz scene, kojoj trebamo odati poštovanje. U četvrtak će održati solo koncert, a zadnje večeri festivala nastupit će uz Jazz orkestar HRT-a. Iz nota koje je poslao za uvježbavanje orkestra možemo zaključiti da ćemo slušati glazbu koja odražava njegov karakter profinjene, tihe, povučene osobe.

Između dva koncerta Alan Broadbent će voditi glazbenu radionicu. Što je cilj tih radionica i kome su namijenjene?

Glazbena radionica nam je jako važna, zato što u Hrvatskoj nemamo jazz školu, jazz akademiju niti jazz odjel na Muzičkoj akademiji. I zato kad god je to moguće, a to je na gotovo svakom festivalu, organiziramo barem jednu glazbenu radionicu za studente. Na te radionice dolaze studenti koji su već uključeni u jazz glazbu i koji znaju nešto o tome. Po njihovim reakcijama znamo da su te radionice bile uspješne, jer studenti dolaze ponovno, s oduševljenjem govore o radionicama na kojima su neke od svjetskih zvijezda jazza svirale pred njima, govorili im o svojoj glazbi i glazbi općenito. U zadnje vrijeme udružili smo se s Hrvatskom glazbenom mladeži i njihovim projektom Jazz Lab, pa kada nama na festivale ili koncerte dolaze zvijezde jazza, radionice organiziramo zajedno.

Predzadnji dan festivala, petak 27. ožujka, u potpunosti je posvećen hrvatskom jazzu...

Tako je. U prvom dijelu programa nastupit će Jimmy Stanić uz Scharf Club Swing Quintet, s kojim već godinama surađuje. Nedavno su snimili i zajednički album „Prolazi sve“, koji će predstaviti na tom koncertu. Riječ je o najpoznatijim pjesmama iz karijere Jimmyja Stanića, koje su pokušali predstaviti na izvorni način, onako kako su bile zamišljene i kako su izvođene na samom početku. Jimmy Stanić je unatoč poodmakloj dobi još uvijek u formi, pun je duha i humora. Vjerujem da će to biti poslastica za sve ljubitelje njegove glazbe i općenito za ljubitelje tradicionalnog jazza, ali i za ljubitelje šlagera.

Jazz.hr ove godine ponovno uključuje i smotru novih lica hrvatskog jazza „Marjan Marjanović“. Koja su to nova lica u hrvatskom jazzu?

Nije tu riječ o smotri samo mladih glazbenika, nego onih koji su neafirmirani, koji još nisu stvorili ime na sceni ili nisu snimili CD. Bilo je tu i glazbenika u poodmaklim godinama, koji su se rado odazivali na naše natječaje i htjeli pred publikom u Lisinskom pokazati što znaju. Mislim da je ova manifestacija jako važna, zato što su mnogi od tih glazbenika koji su se prvi put javnosti predstavili upravo na našem festivalu postali relevantni glazbenici na jazz sceni. Primjerice, Melita Lovričević i Oridano Gypsy Jazz Band prvi put su nastupali na našoj smotri, kao i Lela Kaplowitz, koja je danas jedna od naših najboljih jazz pjevačica.

Znači li to da je hrvatski jazz živ, zdrav i vitalan? Kakva je pozicija naših jazz glazbenika u svijetu?

Možemo reći da je vitalan. Imamo puno glazbenika koji se bave jazzom i dosta bandova, ali nema dovoljno prostora. Mala smo sredina, pojavi se jedan izvrstan band, u godinu-dvije odsvira koncert na svakom važnijem jazz festivalu, u svim klubovima i tada prestaje interes za tim sastavom. Na međunarodnoj sceni naši jazz glazbenici pokušavaju, ali s ograničenim uspjehom. Nakon velikih imena starije generacije - Boška Petrovića, Miljenka Prohaske ili Ladislava Fidrija – i neki glazbenici mlađe ili srednje generacije nastupali su u inozemstvu. Krunoslav Levačić je dosta svirao sa stranim glazbenicima, Tamara Obrovac često nastupa vani, bila je nominirana i za BBC-jevu nagradu. Tu je i Elvis Stanić koji svake godine radi Jazz Ex Tempore projekt, Matija Dedić je snimio niz albuma sa stranim ritam sekcijama i svirao je u Americi. Važnu stvar napravio je Davor Merkaš organiziranjem Tjedna hrvatskog jazza u Beču, Borna Šercar je s Jazziana Croatica nastupao prošle godine na festivalu u Los Angelesu. Dakle, ima izleta na međunarodnu scenu, ali to nije dovoljno. Zato mi kao organizatori jazz festivala i jazz sezone nastojimo spajati naše glazbenike sa stranima, kao što spajamo Alana Broadbenta s Jazz orkestrom HRT-a ili kao što je prošle godine naš poznati saksofonist Saša Nestorović nastupao kao član kvinteta Charlesa Tollivera. Nastojat ćemo to i dalje činiti, ali i pokušati napraviti razmjene. Ako mi, na primjer, dovodimo jedan poljski band, pokušat ćemo ponuditi neki naš band za festival u Poljskoj. Već smo krenuli u te akcije, nadam se da će biti rezultata.

Kako biste glazbenim laicima definirali jazz? Kako ga razlikovati od drugih glazbenih pravaca?
Nikako se ne bih usudio definirati što je to jazz, jer to se nisu usudili ni svjetski velikani jazza. Louis Armstrong je jednom rekao „Ako netko postavi pitanje što je jazz, onda jazz nije za njega“. Mogu reći što je za mene jazz. U današnje vrijeme velikih političkih previranja i ratova, jazz bi mogao biti smjernica za demokratičniji, slobodniji svjetonazor. Mogao bi biti putokaz za djelovanje političara. Riječ je o glazbi koja pruža veliku slobodu i u svojoj biti sadrži toleranciju. Iako je zasnovana na improvizaciji, ta improvizacija ne izvire iz neznanja, nego iz učenja, velikog znanja na ozbiljnim temeljima. Ali jazz istovremeno dozvoljava da se na tim temeljima glazba razvija, da glazbenici međusobno komuniciraju na koncertu, da izazivaju jedan drugog, ulaze u nepredviđene situacije i vraćaju se, da riskiraju, ostvaruju neko posebno uzbuđenje, nešto što se nikad više neće ponoviti. To uzbuđenje, to je karakteristika jazz glazbe i njezina posebnost.