Splitska književnica Olja Savičević Ivančević pažnju šire javnosti zadobila je svojim prvim romanom 'Adio kauboju', za koji je 2011. dobila tportalovu književnu nagradu za roman godine. Svojim romanesknim prvijencem osvojila je simpatije kritike i publike širom Europe, a ove jeseni 'Kauboja' će predstaviti na američkoj turneji. Ranije je objavila zapaženu zbirku priča 'Nasmijati psa' te nekoliko zbirki poezije, među kojima je njezina prva pjesnička knjiga, objavljena kad je imala 14 godina i naslovljena 'Bit će strašno kad ja porastem' najavila dolazak talentirane spisateljice, što se potvrdilo i novim romanom 'Pjevač u noći'.

Glavni likovi romana ‘Pjevač u noći’ su Naranča i Slavuj koji su u mladosti bili u ljubavnoj vezi i u kratkotrajnom mladenačkom braku. Oboje su tada bili pjesnici, no svatko je otišao na svoju stranu. Slavuj se počeo baviti suvremenom umjetnošću na njemu blizak način, kao ulični umjetnik i performer, dok je Naranča unovčila svoj talent kao spisateljica scenarija za sapunice. I jedno i drugo je zapravo vrlo realna situacija u Hrvatskoj, koliko god to namjerno sapuničasto izgleda. Roman prati njezinu potragu za njim u prijelomnom trenutku u životu.

Što ako Naranču i Slavuja u aktualnom političkom i kulturnom kontekstu zamislimo kao aktere domaće kulturne scene? Kako bi se snašli?

Slavuj bi se vjerojatno angažirao na antivladinim prosvjedima, a Naranča bi i dalje uspješno snimala svoje sapunice. Namjerno sam htjela suprotstaviti to dvoje, od kojih jedno radi životne kompromise i kroz njih gradi karijeru dok drugi 'slijedi svoju zvijezdu vodilju' i naposljetku se nešto teže snalazi u društvu. Iako je dobar umjetnik, Slavuj je marginaliziran, gotovo redikul, jer se bavi stvarima koje se ne daju tako lako utržiti. S druge strane, Naranča je, kao žena koja nema povlastice u društvu – i zbog socijalnog porijekla – primorana zaraditi novac kojim bi kupila svoju slobodu, bolji život. Slavuj je muškarac i neke su mu stvari dostupnije. Kroz njihove sam slučajeve prikazala položaj darovitog pojedinca u našem društvu, u Hrvatskoj u doba kapitalizma. Što uopće s tim i takvim talentom? Treba li živjeti umjetnost, pa što bude, ili utržiti talent?

Je li ta podjela toliko jasna?

Pa ne, kod nas se uglavnom svaštari. Činjenica je da kod nas možeš gotovo paralelno raditi jedno i drugo. Zanimalo me što ljude pokreće da pišu, da se izražavaju i stvaraju, kakva je njihova egzistencija, kakva je uloga umjetnika u društvu, postoji li uopće. Na kraju se iskristalizirao naslov romana ‘Pjevač u noći’ jer je to slavuj, ptica koja najljepše pjeva noću. Činilo mi se da je to uloga umjetnika danas. Jedan glas koji će ostati i kad se ugase svjetla.

Jeste li bliže Slavuju ili Naranči?

Iako se na prvi pogled čini da sam više Slavuj, vjerojatno sam više Naranča zato što je Slavuj ideja idealne ljubavi, mladih ideala, pa i ideala umjetnosti, a ona je živi lik. On se nikad ne pojavi i dovodi se u pitanje je li ikad postojao. Iako Naranča ima to osebujno, pomalo trash pakovanje lokalne ili regionalne celebrity osobe, za nju vrijedi ona jednom pjesnikinja – uvijek pjesnikinja te kod nje ostaje stalno prisutno pitanje: što bi bilo da su okolnosti bile drugačije, da sam drugačije izabrala, drugačije postupila?

Jeste li uz pomoć svojih likova riješili neke svoje dvojbe kao umjetnice? Svoje kompromise?

Naravno, rugala sam se i svojim dvojbama i svojim kompromisima. Kad pišem, sklona sam autoprovokaciji. Često sam se pitala koliko smo i što smo spremni napraviti da bismo se u nekom današnjem kontekstu, sada i ovdje, mogli baviti umjetnošću. Imala sam kompromisa i dosta sam toga u život podredila tome da se mogu baviti pisanjem. Što se tiče umjetničkih kompromisa, na njih, u književnom tekstu, nisam pristajala. No ta pitanja više ne postavljam toliko često. Sve sam mirnija. Valjda to nije početak nekog kraja. Nadam se da je to neka vrsta zrelosti.

Koje je pitanje bilo prije pisanja 'Pjevača u noći'?

Postoje li danas i jesu li moguće velike ljubavne priče i je li istina da ih više nema zato što više nema zabranjenih ljubavi? Je li ljubav danas, kad nam se čini da je puno slobodnija, da je dozvoljena, uopće moguća? Zašto je često nemoguća i kad joj okolnosti idu u prilog, zašto je često branimo sebi? S obzirom da sam kao likove uzela dvoje umjetnika, moje pitanje se proširilo na potragu za smislom umjetnosti. Zašto su te dvije stvari, bez kojih bi život bio sveden na preživljavanje, marginalizirane i trivijalizirane? Što o nama govori to da nam je ljubav u javnom diskursu, pa i umjetničkom, koji pretpostavlja određenu intimnost, trivijalna tema? Govori li da nam je ljubav trivijalna i u životu?

I koji je odgovor?

Nisam željela biti cinična prema stvarima koje su mi važne. Parodija mi nije bila ni na kraj pameti, nije svaki humor parodija, humor je dio života, pa tako i teksta. Željela sam da na kraju romana ostanu važne, ako to bude moguće. 'Pjevač u noći' je moj pokušaj da spasim ljubav za sebe, da je pokušam, kao i neki drugi autori i autorice, spasiti kao temu u književnosti, isto kao i umjetnost, koja je moja životna ljubav. To je bila potraga s puno nade da ću uspjeti na svoj način ponovno izmisliti ljubav, što bi rekao Badiou. To nije samo pitanje romantične ljubavi, nego pitanje načina na koji živimo i kako se odnosimo prema stvarima koje su nam navodno najvažnije, jer živimo živote kao da je ovo generalna proba za život. Nastojala sam pisati o tome na klizavom terenu, s određenom pažnjom da ne upadnem u self-help. Također, bio je izazov pisati bez cinizma o takvoj temi. Može se pisati o sudbinskim, bitnim društveno-političkim temama iz povijesti ili sadašnjosti, ali pisati o ljubavi, a da to ostane na razini ozbiljnog štiva, to je opasno za pisca i zato je izazov.

Split je literarno poticajan grad zbog njegovih kontradiktornosti. Izvana se dobiva slika Splita s jedne strane kroz turističke ljepote i taj picigin zimi, a s druge se perpetuira slika grada koji ne trpi ništa drugačije, koji je vrlo primitivan, divlji, isključiv. Naravno, postoji i takav Split, ali postoji i onaj drugi, koji je uvijek bio slobodarski, ali i treći, moj, paralelni. Netko je nedavno napisao grafit koji se proslavio: Grad besmislenih odnosa. Ima tu istine, ovdje su ljudi na van srdačni i otvoreni, a u biti su jako zakočeni tradicijom i malom sredinom da bi se u potpunosti realizirali, da bi ostvarili neki svoj integritet.

Odabir Splita 3 kao kvarta u koji smještate radnju, odnosno Ulice Dinka Šimunovića, hommage je kvartu koji će mnogi staviti nasuprot urbanističkom neredu što vlada u Hrvatskoj.

Ta je ulica primjer dobre socijalističke arhitekture, dok se vodilo računa o javnom prostoru, za razliku od danas, kad Split proživljava svoj turistički procvat i vlada grabež za prisvajanjem javnog prostora. Danas urbanizam jedva da postoji, a ovo su ulica i kvart koji svjedoče o tome kako je to izgledalo kad je Split imao planiranu gradnju, vodio brigu za javni prostor, što na kraju krajeva govori o odnosu prema gradu kao mjestu za sve njegove ljude. Ta je ulica, kao i taj cijeli kvart, planski napravljena za ljude koji su doseljavali sa sela i iz Zagore. Razgovarala sam s arhitektom koji je projektirao ulicu i rekao mi je da su htjeli napraviti mediteransku priču, ulicu u kojoj se ljudi moraju sresti i pozdraviti, u kojoj mogu živjeti vani. Međutim to se u prvoj generaciji nije dogodilo jer su ljudi bili okrenuti prema svojim rodnim mjestima. Kako mi je rekao, u nju su se doselili ljudi kojima je srce ostalo u drugim krajevima. Zapravo, oni su došli prazni i nisu napravili neku svoju priču. Ali zato jesu njihova djeca.

No u romanu je drugačije. To je ulica slikovitih likova, među kojima i duha pisca po kojem je dobila ime.

U vrijeme u koje smještam radnju rodili su se neki ljudi koji su potomci Šimunovićevih likova, tih Muljika, Srna, Salka i ostalih njegovih likova koji su uvijek djeca individualci, neke nježne lirske osobe u tom epskome kršu iz kojeg su potekli. Šimunović u jednom kratkom ulomku, pismu, dolazi vidjeti kako sada u zgradama i neboderima žive potomci tih likova kojima je nekad bila branjena sloboda i kako se nose s njom.

Slavuj se u romanu svojim susjedima u Ulici Dinka Šimunovića obraća pismima pišući ih iz pozicije boga, ratnog veterana, psa, neizlječive bolesnice, bankara. Kao da su kroz njih sakupljeni stanovnici jednog kvarta kojima ste dali riječ… Koji je cilj te direktne komunikacije?

Književnost me ne zanima kao bijeg u smislu eskapizma, nego kao bijeg u istinu ili prema istini. U javnom prostoru je previše laži. Kad se pojavi netko tko kaže istinu, bude maknut ili kamenovan. Možeš raditi bilo što, lagati, krasti, ali ne smiješ i govoriti istinu, prozvati one koje lažu i kradu, katkad i ubijaju. To je poruka koju nam šalju, na primjer, političari. Teško je živjeti u ovakvom okruženju. Zato sam dala glas onima koji ga u javnom prostoru nemaju - što bi oni rekli kad bi smjeli izreći istinu.

Zanimalo me kako vole ljudi koje ubija kredit u švicarcima, također što na tu temu imaju reći npr. oni ratni veterani koji ne pripadaju politički vođenim ili manipuliranim skupinama u šatoru ili u vijestima, a za koje se i ne zna. Koristila sam primjere iz života ili iz novinskih tekstova, stvarne.

A zašto je bog, koji je također jedna pozicija iz koje Slavuj piše pismo susjedima, nazvan ravnodušnim? On kaže: Jednom želim biti svačiji Bog. Do tada – snađite se, amen.

To je igra s tezom koja proizlazi iz postojećih religija. Ako je bog (priroda ili nešto treće što zovemo tim imenom) kreator, on je onaj koji je stvorio sve te raskošne, sve te toliko različite stvari na ovome svijetu i ne drži vodu to da želi da se zatru neke od tih stvari. Bog u romanu je birokrat, poraženi kreator i autor, stvaratelj divnih djela koji je od ljudi sveden na činovnika, razočaran odnosom ljudske vrste prema radosti života i raskošima, čudima svijeta. Velikom broju ljudi kao da ne treba to što je on stvorio. Ljudi si puno toga što je stvorio uskraćuju, što je u redu. Ali bi uskratili i drugima, a to nije u redu.

Kako kao majka dvoje djece, a i bivša profesorica, komentirate nedavni prosvjed 'Hrvatska može bolje' i događanja oko kurikularne reforme?

To je kap koja je prelila čašu jer su se prijašnji sukobi ticali pokušaja mijenjanja prošlosti, a ovo se tiče ukradene budućnosti. Ovo su bili prosvjedi i protiv Vlade i radikalno konzervativnih skupina koje bi vodile društvo u daleku i mračnu prošlost. Ujedno su prosvjedi da se pokuša spasiti reforma. Neću ulaziti u to je li kurikulum dobar ili loš, no kudikamo je bolji od onog koji bi se mogao dogoditi, a i od ovog tužnog stanja u školstvu koje imamo. Mene više ništa ne plaši i ne bojim se više ničega što bi mi se moglo dogoditi. Jedini moj strah vezan je uz pitanje kamo se krećemo i što će biti s mojom djecom. Vjerojatno nikad neću otići odavde, kad već nisam, ali pitanje je imam li pravo zadržavati njih na ovakvom mjestu. Zato se treba boriti, za njih, da ih imamo pravo zadržati uz sebe, na sve načine, pisanjem, govorenjem, na ulicama.