„Mi smo svi direktori, osim Romane. Ona je direktorica“, započinje kroz šalu Ivan Planinić. „Volimo taj naziv direktora i trudimo se svim našim suradnicima dodijeliti direktorske funkcije. Imamo direktora mini opere, direktoricu mini baleta, neformalnog tehničkog direktora čije ime držimo u tajnosti. Apsolutna prednost posjedovanja svog vlastitog poduzeća je što možeš tako slobodno dijeliti direktorske funkcije. Manji je problem taj što mi, za razliku od javnih poduzeća, nemamo na raspolaganju javni novac pa si ne možemo dodjeljivati direktorske funkcije“, ironično će. „Štoviše, mi još moramo dat svoju lovu kako bismo si osigurali direktorske funkcije“, nastavlja.

„Službeno smo s radom započeli 21.12.2018. s premijerom Planinićevog projekta Dobar, loš, mrtav“, uključuje se Romana Brajša. „Javnosti smo se zatim u većoj mjeri počeli otvarati prošle veljače.“ Tu svoju prvu kazališnu sezonu ekipa iz KunstTeatra, ističe Romana, tretirala je kao svojevrsni eksperiment. Ozbiljno su se Kunstom, u produkcijskom smislu, počeli baviti od ove sezone.

„Zašto smo na Trešnjevci potražili svoj kazališni dom“, replicira mi Domagoj Janković. „Možda zbog nedostatka doma negdje drugdje“, zafrkantski će. „Ovdje nam se pružila prilika da ga otvorimo.“

„Ja sam ovdje zapravo pred par godina radio ispit iz Inovativne režije“, ubacuje se spremno Planinić. „Bilo je to prije nego što je prostor bio adaptiran za optimalne kazališne uvjete. Ispalo je super. Tako smo došli na ideju da napravimo malo nezavisno kazalište koje bi krčilo trnoviti put nezavisne scene mlade hrvatske kazališne demokracije“, u svojoj će specifičnoj maniri.

Prostor u koji se smjestio Kunst prije je bio u funkciji teretane, a kad se ona iz njega preselila, zjapio je prazan. Kreativni je trojac u njemu prepoznao izvedbeni potencijal i dali su se na posao. Sve su radove vršili sami, dakako uz svesrdnu pomoć prijatelja, kolega i obitelji – kako to već ide kad se male ruke slože jer nema para. „Trenutačno svaku lipu koju zaradimo dalje ulažemo u prostor kako bismo dodatno podigli razinu komfora za naše gledatelje“, objašnjava Romana. „Iduća investicija su nam jastučići. Korak po korak.“

Renovacija je trajala od zime 2018. do proljeća iduće godine. Rušili su zidove, gradili pozornicu, farbali i sređivali podove – sve što već treba da se jedan svjetovni prostor transformira u magičnu crnu kutiju u kojoj kazalište funkcionira pod optimalnim uvjetima. „Kad smo kretali još nismo bili registrirani kao udruga pa nismo ni mogli aplicirati na natječaje. Bila je to naša privatna investicija i ulaganje u budućnost hrvatskog teatra“, kratko će Planinić. Opremu trenutačno posuđuju, ali budući da su u međuvremenu dobili i nekakva sredstva iz različitih fondova, nadaju se da će uskoro polako početi akumulirati i vlastitu opremu.

KunstTeatar se financira kroz programska sredstava i koprodukcije koje ostvaruju sa svojim partnerima. Činjenica što im je dosad prošlo sve što su dosad prijavljivali zasigurno je sjajan indikator kvalitete projekta kojem su se posvetili isključivo iz čiste i nepatvorene ljubavi prema teatru. „Nije to sad nekakav velik novac. Po projektu dobivamo par desetaka tisuća kuna. To su sve, uostalom, javno dostupni podaci koji se mogu provjeriti na stranicama Ministarstva kulture i Grada Zagreba“, objašnjava mi Romana. „Novac koji dobijemo potrošimo na produkciju neke predstave, a honorari glumcima i ostalim suradnicima se onda isplaćuju od prihoda koji ostvarimo od prodaje karata“, nadovezuje se Janković. „Srećom, dobro smo posjećeni pa se nekako uspijevamo održavat na pozitivnoj nuli“, dodaje.

„U ovih godinu dana ozbiljnog rada smo postigli daleko više no što smo mislili da ćemo postići“, u ozbiljnom će tonu Janković. „To se poglavito odnosi na kvalitetu programa i percepciju stručne i kazališne publike. Polazi nam za rukom da budemo čitavo vrijeme puni, a dobili smo i nagradu hrvatskog glumišta za osobit doprinos.“ Uključuje se i Romana. „Sedam premijera u jednoj kalendarskoj godini je brojka koja je svakako premašila naša najluđa očekivanja.“

„Ono što nam je pokazala dosadašnja praksa je to da našoj sceni evidentno nedostaje prostora ovog tipa. Osim po interesu publike to vidimo i po tome što nam se na tjednoj bazi javljaju naši prijatelji i kolege umjetnici ne samo iz Zagreba, nego i iz drugih gradova. Tako da uz redoviti program koji sami produciramo često ugošćujemo i predstave koje kroz ovu našu platformu traže svoju afirmaciju u javnosti“, dodaje Romana. „KunstTeatar je na sceni popunio prazninu i potrebu za nekim komornijim prostorom. Nezavisna scena je s nama u svakom slučaju profitirala“, kroz smijeh će Janković ubacujući se s druge strane stola.

„KunstTeatar s druge strane može biti i putokaz drugima, bilo da se radi o privatnoj inicijativi kao što je naša ili u idealnim uvjetima i javnim prostorima koji se žele preseliti u prve krugove suburbije kako bi stvorili urbane prostore za kulturu. Jer, ako smo uspjeli mi sa svojim relativno skromnim financijskim sredstvima i velikom privatnom entuzijastičnom željom, onda bi to sigurno mogao netko tko raspolaže javnim novcem i javnim prostorom“, poentira ponovno Planinić.

„Iako smo svjesni činjenice da je svako kazalište politično i da mora sudjelovati u političkoj zbilji to nam svakako nije primarni interes. Mi kazalištu ne pristupamo kao prema nekom političkom poligonu, nego se trudimo publici kroz kazalište predstaviti pop kulturu. Očekujemo gledatelje mlađih i srednjih generacija koji su odrasli na spotovima, filmovima i stripovima. Obraćamo se ljudima koji su vizualno i u smislu suvremenih medija prilično kapacitirani. Imamo mali zazor od konvencionalnog klasičnog kazališta koje, naravno, ne mora uvijek biti nužno loše, ali mi smo Kunst stvorili jer osjećamo veliki nedostatak suvremenog kazališnog izričaja“, pojašnjava Planinić.

„Kao što je iz ovoga razvidno, imamo neku svoju estetiku koju zastupamo. Problem s kojim ćemo se u skoroj budućnosti morati početi baviti je pitanje gostovanja. Jer kad već svoju publiku navikavamo na neki određeni tip programa, znači li onda to da predstave koje nam dolaze u goste moraju također biti dijelom te estetike. Pritom ne mislim da su nečije druge estetike manje važne, nego moramo razmišljati o svojoj publici koja dolazi u KunstTeatar znajući točno što kod nas može očekivati. To, naravno, nije nešto što možemo uspostaviti unutar jedne sezone, već izazov koji nas čeka kroz neki duži vremenski period“, nastavlja Planinić.

„Sve ovo što mi radimo“, ubacuje se Janković, „donekle definira naš budući kazališni rukopis. Trenutačno smo još apsolutno otvoreni za nove ideje i suradnje, ali činjenica je da iz predstave u predstavu, dakle u hodu, polako stvaramo svoj brend.“

Budući da Kunstom upravljaju ravnopravno pitamo ih kako to funkcionira. „Kao horizontalna demokracija“, prvi će Planinić. „Nema hijerarhije. Jednostavno pregovaramo do iznemoglosti dok netko ne popusti.“ „Zasad nam u principu ide u redu“, nastavlja Janković. „Nekad zna biti malo pasivne agresije“, ponovo će Planinić prije nego ga prekida Romana. „Zapravo imamo više otvorene pasivne agresije“, smije se. „Dobro, znali smo žustro raspravljati oko nekih pitanja, ali to je normalno. Troje nas je i ne možemo se oko svega slagati“, zaključuje Janković. „Ma, ne svađamo se jer u ovom poslu nema love“, dobacuje opet Planinić.

Planova za budućnost im ne nedostaje. Voljeli bi etablirati kazališni prostor u kojem se njeguju eksperiment i otvorenost. „Kad su nas na početku ove priče novinari pitali gdje bismo se pozicionirali, odgovarali smo im da se vidimo negdje na pola puta između Teatra &td i Exita. I ti kad dužim putem kreneš sa Savske prema Ilici, onda smo stvarno na pola puta“, i dalje se smije Planinić. „Šalu na stranu. Spoj široke publike i eksperimentalnog kazališta je ono što nas zanima.“

Kreće diskusija o kazališnoj kritici. Kažu, počeli su naši kritičari i kritičarke polako kapati u Kunst, a najviše se raduju Bojanu Munjinu. „Ovim ga putem otvoreno pozivamo da dođe i napiše nam dobru kritiku“, smije se Planinić. Generalno se slažu da u tom segmentu novinarskog pisma postoji problem. „Najčešća publika koja nama dolazi nije tradicionalna kazališna publika tako da oni ionako ne čitaju kritike“, presijeca Romana. „Mislim da se po gradu priča da radimo nešto drugačije i zato nam publika dolazi. Najviše se veselimo kad nam dođe kvartovska ekipa koja nikad prije nije bila u kazalištu. Nadamo se da ćemo ih naše predstave potaknuti na to da pogledaju što ostala kazališta nude“, nadovezuje se Janković.

Prije nego se rastanemo jer je ekipa u gužvi, početkom veljače im kreće drugi dio sezone pa moraju izbrusiti zadnje detalje oko rasporeda, pitamo ih što su nam pripremili. „Krećemo s Martinićevom predstavom Bilo bi šteta da biljke krepaju. Zatim slijede Planinićeva Tri mušketira pa onda ugošćujemo Nikolićevu predstavu Pogledajme. Sredinom mjeseca su na rasporedu Doviđenja na nebu, nagrađeni FLEX i Marta i sedam strahova, a veljaču zaključujemo predstavom s kojom je sve i počelo: Dobar, loš, mrtav u režiji Ivana Planinića“, nabraja Romana.

I za kraj, toplo vam preporučujemo da se za karte pobrinete na vrijeme. Sjedećih je mjesta samo 50, a ulaznice obično planu danima prije izvedbi. Kupiti ih možete putem platforme ulaznice.hr kao i na brojnim prodajnim mjestima diljem grada – ukoliko preferirate klasičan način kupovine. Imajte na umu da se karte na licu mjesta ne mogu kupiti. „Postoji nekoliko razloga. Najvažniji je taj što online prodajom točno znamo koliko smo mjesta popunili. Ne možemo si priuštiti igrati pred praznom dvoranom. Kako bismo se održali na pozitivnoj nuli moramo prodati minimalno 90 posto karata i ovo je jedini način da imamo kontrolu nad brojkama“, iznenađujuće pragmatično zaključuje Ivan Planinić.