Kada je prije nešto više od godinu dana u danskom Hvide Sandeu Enrico Marotti postao svjetski prvak u jedrenju na dasci, u atraktivnoj disciplini slalom, za njega je čuo cijeli svijet. I što je najvažnije, nakon toga postao je popularan u Hrvatskoj.

U ovom je sportu Enrico završio jer mu je to bilo suđeno, a talent u jedrenju na dasci pokazivao je još kao junior. No usprkos tome što je paralelno uz svakodnevne treninge i odricanja završio Građevinski fakultet - te što se tim poslom želi baviti kada okonča karijeru – trenutačno živi svoj san. Vezan je uz more od jutra do mraka.

Kako se postaje najbolji hrvatski surfer i koje su tajne uspjeha ovog sporta, pokušao nam je u razgovoru otkriti Enrico Marotti, prvi Hrvat s profesionalnim ugovorom u svijetu windsurfa.

Jedrenje na dasci prilično je egzotičan sport. Kako biste ga objasnili nekome tko za njega još nije čuo?

Windsurfing je nastao na Havajima! Lokalno stanovništvo je jako voljelo surfati, ali kako su morali jako puno plivati da bi izašli kroz valove na more, odlučili su iskoristiti vjetar za to i tako su na dasku stavili jedro. U principu je tako nastao windsurfing jer je, čini se, netko bio lijen plivati, ha, ha. A onda, kao u svakom sportu, sve je moralo biti veće, brže, jače i tako se razvilo jedrenje na dasci kakvo poznajemo danas. Naravno, uz to su se razvile različite discipline: wave, freestyle, slalom, foil i rsx. Moja disciplina je slalom! U slalomu se postižu najveće brzine, jako je zahtjevno kako taktički tako tjelesno i količina adrenalina pri tim brzinama je ogromna! Meni jedrenje na dasci omogućuje osjećaj slobode i zato sam na njega tako navučen!

Kad ste prvi put čuli za ovaj sport i je li to bila ljubav na prvi pogled?

Prvi put sam za jedrenje na dasci čuo, tj. vidio sam ga kada sam imao osam godina jedreći u optimistu. Jedrio sam u JK Opatija i svako jutro smo trenirali u istoj uvali kao i windsurferi. Gledao sam ih svako jutro kako lete oko nas i znao sam da to moram jednog dana probati!

Gdje ste prvi put stali na dasku s jedrom? Sjećate li se tog trenutka? Što ste osjećali?

Stao sam na dasku prvi put u uvali Preluk, tamo sam trenirao jedrenje u klasi optimist, a i danas tamo jedrim i treniram! Sjećam se da je bilo jako izazovno i teško, ali zanimljivo! Početniku stvarno nije lagano istovremeno držati i balans i jedro i boriti se s vjetrom! Prvih nekoliko puta nisam ni uspio dignuti jedro iz mora, ha, ha! Ali trud da naučim brzo mi se isplatio jer osjećaj prvog glisiranja ne mogu usporediti ni s čime drugim.

Koje je predispozicije potrebno ispuniti kako bi se netko počeo baviti jedrenjem na dasci?

Baviti se jedrenjem na dasci može bilo tko, stari, mladi, djeca. Nema dobne granice niti fizičke predispozicije da bi netko jedrio i uživao u tome! Ono što je potrebno je upornost. Kao što sam rekao, nije lagano kontrolirati toliko stvari i čimbenika odjednom! Ali se može i da naučiti! Treba biti jako tvrdoglav i uporan, ali i pametan! Bitno je da se poštuje more, prate uvjeti i slušaju savjeti starijih koji su kroz dosta toga već prošli jer more nije šala.

Koliko taj sport zapravo košta, je li skup?

Ovisi kako na kojoj razini. Tečajevi koštaju otprilike 150 eura da biste naučili surfati, a polovna početnička oprema košta otprilike 600 eura. Na profesionalnom nivou ipak sport košta malo više. Ako netko želi imati vrhunsku opremu za jedrenje na dasci, morat će izdvojiti oko 3500 eura, ali naravno, samo za tu sezonu. Druge godine već nešto promijene, dođe nešto brže i bolje…

Često ističete da ste prije daske jedrili klasično. Kako je izgledala ta tranzicija iz sporta u sport?

Promjena klase nije bila teška s obzirom da sam od malih nogu jedrio u optimistu i već jako dobro poznavao vjetar i more! A naravno, jedrili smo na istim uvjetima na kojima sam počeo i jedriti na dasci. To sam oduvijek htio, znao sam da će mi više odgovarati jer je dinamičnije, kraće traje, puno je brže, greške se jako vide i treba biti iznimno precizan. A i bio sam jako energičan u pubertetu i roditelji su bili sretni jer me ovo puno više umaralo, ha, ha, ha. Eto, svoju energiju usmjerio sam na nešto pametno.

Završili ste Građevinski fakultet. Kako ste usklađivali svoj život vrhunskog sportaša s tim zahtjevnim studijem? Vidite li se u svojoj sportskoj penziji u struci za koju ste se školovali?

Za vrijeme studija jako sam puno žonglirao između sporta i građevine, ali sam nekako uspio. Zahvalan sam i mojim profesorima s faksa koji su uvijek navijali za mene i bodrili me u mojoj sportskoj karijeri. Naravno, imali su i jako puno razumijevanja. Neovisno o tome gdje sam sada, sretan sam što sam diplomirao građevinu jer me stvarno jako zanima i siguran sam da ću jednog dana raditi u struci.

Kako izgleda trening jedriličara na dasci? Što sve uključuje i koliko se vremena provodi u dvorani, a koliko na moru?

Moj trening sastoji se od četiri faze. More, kondicionalni trening, mentalni trening i tretmani kod fizioterapeuta. Ne postoji određena granica koliko sam u teretani, a koliko na moru, svaki tjedan se prilagođavamo ovisno o tome što je potrebno napraviti, kako se osjećam i u kojem smo ciklusu treniranja. Na more uglavnom idem ovisno o uvjetima i vjetru. Treba biti puno na moru, ali znam da ne smijem pretjerivati, treba ostati ‘žedan’. Na moru najviše napredujem za vrijeme zimskih priprema na Tenerifima. Svaku zimu tamo provedem u prosjeku tri mjeseca i s drugim profesionalnim sportašima sudjelujem u organiziranim profesionalnim treninzima. Skoro svaki dan jedrimo i do osam sati! Kada sam doma, imam mentalne pripreme i kondicionalne treninge nekoliko puta tjedno. Ovisno spremam li se za regatu, pripreme ili sam u fazi rehabilitacije, prilagodimo intenzitet i tip treninga.

Kad u glavi prevrtite svoju karijeru, koje biste trenutke istaknuli kao najljepše, a koje najizazovnije?

Najljepši trenutak moje karijere sigurno mi je bila moja prva pobjeda u finalu PWA Svjetskog kupa u Danskoj! Naravno, kao i naslov IFCA svjetskog prvaka 2018. A nikada neću zaboraviti ni osvajanje državnog prvenstva u seniorskoj konkurenciji 2009. godine dok sam još uvijek bio junior! Najizazovnija mi je bila pobjeda na Europskom prvenstvu na Bolu 2014. godine.

Jeste li ikad došli do zida i htjeli – zbog nekih problema – naglo završiti svoju sportsku karijeru?

Do zida dođem nekoliko puta godišnje, ha, ha. Odustati nikada nije bila opcija, ali moram priznati da je nekoliko puta postalo frustrirajuće. Udariš u zid, promijeniš nešto, opet udariš u zid, promijeniš opet, opet u zid i tako u krug dok se nešto ne pomakne. Ali na kraju se pomakne i sav trud se isplati, tako je to u sportu.

S kakvim se izazovima susreće profesionalni sportaš? Što je u toj karijeri najteže, a što najljepše?

Putovanja su najteža i najljepša stvar u ovom poslu. Teško je putovati avionom sa svom tom opremom, na jednu regatu nosim otprilike 150-200 kg opreme! I naravno, daleko si od doma, od svojih prijatelja i obitelji, pa imaš osjećaj da puno toga na neki način propustiš. S druge strane, ta putovanja su najljepši dio ovog posla - upoznao sam jako puno divnih ljudi i vidio nova prekrasna mjesta. Osim toga, to mi omogućuje trenirati na jako puno različitih uvjeta s drugim vrhunskim sportašima i tako napredovati u svojoj karijeri, što je i najbitnije.

Prije dvije godine pokrenuli ste školu jedrenja na dasci? Koji su vam bili motivi i što očekujete od tog projekta?

Školu jedrenja na dasci pokrenuli smo prošle godine sa željom da jedrenje na dasci omogućimo svima i da pristupačnost tom sportu dignemo na viši nivo. Jedrenje na dasci nije jako popularan sport u Hrvatskoj, ali naša je želja to promijeniti. Očekujemo samo da što više ljudi upozna i uživa u tom sportu kao što uživam ja. Jako sam sretan jer vidim da smo na dobrom putu, od prošle sezone već je jako puno ‘školaraca’ kupilo svoju opremu i nastavilo jedriti, a to nam je i bio cilj. Tako je lijepo ujutro na treningu vidjeti te ljude!