Branko Schmidt, nagrađivani autor 11 dugometražnih igranih filmova, a među njima i hitova kao što su 'Sokol ga nije volio' u kojem je na filmsko platno prvi donio temu Križnog puta i Bleiburga te 'Metastaza' i 'Ljudoždera vegetarijanca' u kojima je prikazao mračnu i surovu te korumpiranu hrvatsku stvarnost, vrlo je ugodan sugovornik. Podrijetlom je iz Slavonije, a živi u Kupinečkom Kraljevcu. Na početku karijere je zbog 'Sokola... ' proglašen ustašom, zatim je zbog filmova domoljubne tematike nazvan režimskim redateljem, a danas ga zbog filmova 'Metastaze' i 'Ljudožder vegetarijanac' smatraju predstavnikom novog crnog vala u hrvatskoj kinematografiji.

Film 'Agape' je zbog provokativne teme bio jedan od najiščekivanijih filmova na Pulskom filmskom festivalu i po nekim kritičarima najbolji film te smotre, međutim, dobio je samo jednu Zlatnu arenu i to za montažu. Jeste li bili razočarani što žiri na čelu sa Zrinkom Ogrestom nije prepoznao važnost teme?

Zapravo sam ugodno iznenađen jer sam dobio jednu nagradu više nego što sam očekivao. Zbog tabu teme kojom se film bavi, išao sam u Pulu s dubokim uvjerenjem da neću dobiti ništa. I moj prvi dugometražni film iz 1988. godine 'Sokol ga nije volio' također je dotaknuo tabu temu, naime, prvi je progovorio o Bleiburgu i Križnom putu. 'Sokol' je tada jedva bio uvršten u program na Pulskom festivalu i nije osvojio niti jednu nagradu, a ja sam bio izložen medijskom linču. Govorilo se da je u Hrvatskoj snimljen prvi ustaški film. Dakle, vremena su se promijenila, ali možda ne toliko koliko mislimo. Ako dotaknete tabu, morate biti svjesni konzekvenci koje ćete morati podnijeti.

Film 'Agape' govori o tabu temi – pedofiliji u Crkvi, kao i o homoseksualnim odnosima, a s druge strane to je priča o ljubavi, toleranciji, snošljivosti i pravu na različitost. Koja je bila vaša ideja?

Moji kritičari su mi zamjerili što nisam odredio je li to film o pedofiliji ili homofobiji, no ja mislim da je to njegova najveća vrijednost. Mi se u filmu bavimo onom tananom razlikom i ostavljamo gledateljima da sami zaključe o čemu se radi. U cijeloj trilogiji koju sam započeo sa scenaristom dr. Ivom Balenovićem, od 'Metastaza' preko 'Ljudoždera vegetarijanca' do 'Agapea', najviše me zanima jedna stvar - problemi u našem društvu, koji se uporno guraju pod tepih. Naše društvo počelo se sve više zatvarati i postaje sve samodopadnije i samo sebi dovoljno. Pogledajte danas. Busamo se u prsa što postajemo društvo kelnera i kuhara. No mene kao Slavonca egzodus Slavonaca u Irsku ili tretman sezonaca, koji na moru peru suđe za tri tisuće kuna mjesečno, obespravljeni i jadni, jako boli. Sve me to motivira da ukazujem na one stvari koje u našem društvu nisu onakve kakve sam očekivao, kao i svi mi koji smo otišli u rat i borili se za Hrvatsku, očekujući da će ona postati slobodno i prosperitetno društvo.

U vašim se riječima osjeća razočaranje svim ovim što se događa u Hrvatskoj, a s druge strane u filmu 'Agape' bili ste prilično blagi u prikazivanju teme, premda ste naznačili dva bitna pitanja: spregu politike i Crkve u trgovanju nekretninama te sklonost Crkvenog vrha da zataškava probleme u svojim redovima, pa tako i pedofiliju. Kako to da u ovom filmu niste bili oštriji i kritičniji?

Stupanj kritičnosti filma odredio je glavni junak, svećenik Miran, koji je blag čovjek i htio sam da ljudi osjete empatiju prema njemu i zapitaju se je li taj čovjek nevin etiketiran i izbačen iz društva. Više me je zanimala ta naša sklonost etiketiranju i neopraštanju, premda nam je kao katolicima praštanje jedan od temelja vjere. Međutim, u životu je drugačije. Zanimalo me je koliko smo kao društvo skloni eliminirati svakoga tko je iole drukčiji od nas. Zašto bez dubinske analize nekog problema ili neke osobe odmah lijepimo etikete i izbacujemo iz društva one koji su drukčiji od nas? Ja sam, recimo, proglašen 1988. ustašom zbog 'Sokola...' premda nikad nisam imao kontakata s ustašama, nego sam snimio film u kojem se govori i o Bleiburgu. Ne kažem da će 'Agape' imati jednako uspješan put kao i 'Sokol...' koji je sad već postao klasik. Ali dobro se sjećam kako je moj profesor Ante Babaja govorio da se film može ubiti isto kao i čovjek, jer u svakom sistemu postoje ljudi – ja ih zovem čuvarima državnog pečata, koji su spremni film koji smatraju štetnim za društvo odmah eliminirati. Ja mislim da će dobar film nadjačati sve kočničare.

Miran je moderni svećenik koji vozi bijesne motore, vježba u teretani, igra igrice i živi prilično svjetovni život. Jeste li možda za taj lik uzor imali u stvarnom svećeniku?

Ne. Ono što znamo o privatnom životu svećenika, pogotovo onih mlađih, ne razlikuje se puno od života njihovih vršnjaka. Kod Mirana se, pak, radi o specifičnoj situaciji: on je na neki način malo hendikepiran u razvoju, što se može naslutiti iz biskupove replike, kada kaže da je Miran imao teško djetinjstvo. On kao da je zaostao u razvoju na nivou 15-godišnjaka i dobro se osjeća u njihovu društvu. Za film je bilo iznimno važno da ta grupa od dvadesetak tinejdžera funkcionira skladno i glumački uvjerljivo. Na to smo Goran Bogdan, koji igra ulogu svećenika, i ja potrošili ogromnu energiju. To je bilo teško postići jer s adolescentima je najteže raditi. Ti mladi glumci - jedan s Kosova, jedan iz Beograda, sedmero iz Zaprešića i petero iz Zagreba te ostali ne znam otkuda - funkcioniraju kao ekipa. Mladi glumci Denis Murić, koji igra Gorana, i Beograđanin Pavle Čemerikić koji kao Gabrijel senzacionalno u jednom kadru govori cijeli 'Hvalospjev ljubavi' iz Poslanice sv. Pavla Korinćanima, glavni su junaci iz 'Ničijeg deteta' Vuka Ršumovića. Obojica su odlični, pogotovo Murić, koji je novi Slavko Štimac. Rene Bitorajac je čudo od glumca, on je za uloge i u 'Metastazama' i u 'Ljudožderu vegetarijancu' dobio Zlatne arene za najboljeg glavnog glumca, ali mislim da je posao koji je trebao obaviti Goran Bogdan bio puno delikatniji. 

Već ste dva puta spomenuli svoj prvijenac 'Sokol ga nije volio' koji je prvi u hrvatsku kinematografiju donio motiv Križnog puta i Bleiburga, a vama priskrbio etiketu ustaše. Je li bilo političkih pritisaka tijekom snimanja i nakon završetka filma? 

Film se trebao snimati u produkciji Jadran filma. No tadašnji direktor vršio je silan pritisak na Fabijana Šovagovića i mene da izmijenimo scenarij. To smo odbili, a Jadran film više nije htio snimati film. Onda nas je, srećom, pozvao Bogdan Žižić, tadašnji direktor Zagreb filma gdje smo snimili 'Sokola... '. Kad je film snimljen, također je bilo raznih pritisaka, a vrhunac je bilo hapšenje Šovagovića i mene na premijeri filma u Vinkovcima. Priveo nas je šef Službe državne bezbjednosti za Slavoniju i Baranju i zatim nas do jutra ispitivao koja ustaška organizacija stoji iza nas. Ujutro su nas policijskim kolima dopratili do autobusne stanice i deportirali u Zagreb. To je bila jedna od 'ljepših' epizoda u mom radu. Ja sam jedini redatelj u Hrvatskoj, a valjda i šire, koji je uhapšen na premijeri filma. Završio sam sa srčanim smetnjama u Vinogradskoj bolnici, a Šovagović je nakon nekoliko mjeseci doživio moždani udar nakon kojeg se nikad nije oporavio. Eto, to su te male igre čuvara državnih pečata, koji ubijajući filmove ne razmišljaju o tome kakve posljedice to može imati. Nakon svega ostao mi je gorak okus u ustima, koji se sada, nakon 30 godina, na neki način ponavlja.    

Je li to neugodno iskustvo utjecalo na to da se okrenete filmovima domoljubne tematike, poput 'Vukovar se vraća kući', nakon kojih su vas etiketirali kao režimskog redatelja?

Ne. Ja sam Slavonac, rođen sam u Osijeku i kad su počeli napadi na našu Slavoniju, uzeo sam kameru i otišao na front gdje sam proveo šest mjeseci bez oružja i bez vojne logistike. Bio sam desetak puta u pogibeljnim situacijama, srećom, nitko iz moje ekipe nije stradao. U Informativni program HRT-a slali smo hrpu vijesti, a snimio sam više od 20 dokumentarnih filmova. Dakle, nisam snimao filmove domoljubne tematike zato da bih izbacio frustracije nakupljene  'Sokolom... ' nego zato što sam bio duboko uvjeren da u ratu i poraću treba snimati takve filmove. Ispostavilo se da su to moji najlošiji filmovi, što pokazuje da neke stvari ne treba raditi vruće glave, nego se treba malo ohladiti. 

No ne pada mi na pamet da ih se odreknem!

Prekretnica u vašem filmskom stvaralaštvu bio je film 'Kraljica noći', koji je u Puli 2000. dobio dvije Zlatne arene – za scenarij i produkciju. Što se u vama prelomilo da ste ponovno napravili tematski zaokret?

Tim filmom odmaknuo sam se od tema kojima sam se bavio u devedesetima. U to vrijeme izgubio sam roditelje pa je normalno da se pojavila nostalgija prema Osijeku mog djetinjstva, prema mjestima na kojima sam se kao dijete igrao s braćom i roditeljima. Zatim sam snimio film 'Put lubenica' od kojeg kreće faza kritike društva, razočaranja onim što se događa oko nas i gubljenja vjere da će se Hrvatska pretvoriti u državu o kojoj smo u ratu sanjali. Tada sam shvatio da je puno bolje za mene, a zdravije za ovo društvo, da filmovima ukazujem na negativnosti društva.

Nakon toga započinjete suradnju s Ivom Balenovićem kao scenaristom i snimate iznimno kritičke filmove 'Metastaze' i 'Ljudožder vegetarijanac', kojima oslikavate mračnu, surovu, korumpiranu stranu hrvatskog društva. Što je bilo presudno za taj mračni pogled na hrvatsku stvarnost?

Balenović i ja odmah smo se prepoznali. Jako mi se dopao tekst 'Metastaza'. On je zapravo krik nemoći. Obojica smo nekako kriknuli u isto vrijeme, shvativši besperspektivnost i beznadežnost, kao što su to shvatili i junaci 'Metastaza'. Balenović je beskrajno talentiran i jako mi je pomogao da artikuliram neke stvari, koje su bile u meni. Do sada smo napravili tri filma i nadam se da ćemo nastaviti tu suradnju.

Kritičari su vas zbog te vaše trilogije nazvali predstavnikom 'novog crnog vala' u hrvatskom filmu. Slažete li se s tom ocjenom?

Moram priznati da sam se u 'Metastazama' potpuno bacio na glavu. Shvatio sam da sam prestar da bih kalkulirao i vagao i da više nemam vremena za nekakve eksperimente, nego trebam slijediti intuiciju i instinkte i ne gledati ni lijevo ni desno. Dakle, racio gurnuti što dalje od sebe i vratiti se sebi i onome što osjećam.       

To se pokazalo dobrom formulom. I 'Metastaze' i 'Ljudožder vegetarijanac' dobili su mnoštvo Zlatnih arena u Puli. Zapravo, vi ste jedan od najnagrađivaniji redatelja u Puli, dobili ste više od 15 Arena. Koliko vam je to bitno?

Vi stalno spominjete nagrade na Puli kao glavno mjerilo vrijednosti filma, ali nagrade nisu bitne. Osim 'Metastaza' i 'Ljudoždera', moji ostali filmovi nisu doživjeli neku slavu na Puli. 'Sokol' nije dobio Arenu, a i taj film sam radio intuitivno i instinktivno. Malo sam znao o Bleiburgu i Križnom putu te ustašama i partizanima, o tome je više znao Fabijan Šovagović, a ja sam osjetio da je to jako dobar tekst i da ga treba prenijeti na film. Mislim da je važnija gledanost filma od nagrada. 'Metastaze' su sigurno najgledaniji film na internetu ne samo u Hrvatskoj i u regiji, nego i šire. Film se vrti na YouTubeu gdje u kratkom vremenu dobije milijun pregleda. Kad bih od toga dobio samo kunu, bio bih bogat čovjek. Kad god se pojavi na internetu, odmah počinju svađe o ustašama i partizanima, fašizmu i antifašizmu, uvrede, pa onda skinu film. A onda ga netko nakon godinu dana ponovno postavi na YouTube i ponovi se ista situacija. Javljaju se ljudi iz Rusije i nekih drugih zemalja, dakle, 'Metastaze' imaju neprekidni život na internetu, svaka generacija klinaca kad uđe u pubertet, otkrije Krpu i njegovu ekipu. To je nevjerojatno! I to je veća satisfakcija od svih Arena.  

Cijelo vrijeme se kroz razgovor, a i kroz vaše filmove, suptilno provlači politika. Kako vidite današnju situaciju u Hrvatskoj s obzirom na aktualnu vladu, Agrokor i sve što se događa?

Ja sam stjecajem okolnosti kao Osječanin upoznao Vladimira Šeksa još prije rata, kad je s Franjom Tuđmanom bio persona non grata. Znao sam otprije za navodni verbalni delikt koji je počinio i zbog kojeg je završio u zatvoru. Proveli smo neko vrijeme zajedno osamdesetih, a tu je bio i Marko Veselica. Također sam stjecajem okolnosti bio u HDZ-u u 'baraci' dok je sjedište bilo u Savskoj. Imao sam ponuda da uđem u HDZ, ali smatrao sam, kao i danas, da 'umjetnicima' nije mjesto u političkoj stranci. Kao što ni u bivšem režimu nisam bio član Partije, tako sam smatrao da mi ni sada nije mjesto u HDZ-u i da trebam zadržati tu nezavisnu poziciju kako bih svakome mogao reći što mislim. To je bila jedna od mojih najboljih odluka u životu. S druge strane, na moje političko opredjeljenje najviše je utjecala Fabijanova 'mačekovština', jer je on kao mačekovac zagovarao nenasilje, mirni put, posebno dijalog, prema boljitku Hrvatske.           

A što je s HAVC-om?

Kao što znate, pokrenuli smo akciju 'Puk'o nam je film' koja je imala više od 800 potpisnika. Bio sam u delegaciji koju je primio premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nine Obuljen Koržinek i tada smo dobili čvrsto obećanje da će HAVC ostati neovisan od politike. Od tada naši predstavnici sudjeluju u izradi novog zakona. No ima nekih naznaka da pod firmom borbe protiv sukoba interesa, koji je navodno postojao u HAVC-u, politika na mala vrata želi ući u HAVC. Ja i dalje ne želim vjerovati da će se odstupiti od obećanja premijera Plenkovića i ministrice Obuljen Koržinek i da će se problem HAVC-a rješavati na način koji neće narušiti neovisnost  HAVC-a. Zakon sigurno treba doraditi i stvoriti mehanizme koji će sprječavati sukobe interesa, ali i zadržati političku neovisnost HAVC-a. Umjetnička sloboda koju smo do sada imali dovela je do procvata hrvatskog filma i brojnih nagrada.

Razmišljate li već o novom filmu?

Čekam novi Balenovićev tekst, a u međuvremenu su Josip Mlakić i Sandra Antolić napisali scenarij u kojem se pojavljuje šator u Savskoj.