Ravensburger Verlag, vodeći izdavač dječjih knjiga u njemačkom govornom području, nije izdržao sav taj presing te su priopćili kako će njihove najnovije knjige o Winnetouu, fiktivnom indijanskom junaku kojega je Karl May osmislio 1875., biti povučene iz programa te da će razmotriti hoće li nastaviti objavljivati druge Winnetou naslove u budućnosti.

Izdavač je u priopćenju naveo kako povlačenjem knjiga reagiraju na "mnoge negativne komentare". Knjige su, inače, bile namijenjene djeci od sedam godina nadalje.

Podsjetimo, već nekoliko godina traje rasprava o tome kako se postaviti prema Winnetouu, liku slavnog njemačkog pisca Karla Maya, autora kojega književni povjesničari uglavnom zaboravljaju, dok ga milijuni čitatelja pamte kao svoga omiljenog pustolovnog pisca.

Zamjera mu se neautentičan prikaz američkih starosjedioca

Kritičari Karla Maya i njegovog djela te likova kao problem izdvajaju njegov prikaz američkih domorodačkih naroda. Smeta ih kolonijalna perspektiva koja pogrešno predstavlja ono što su zaista bili američki starosjedioci te eksploatira i komodificira njihovu kulturu što je - tvrde kritičari Maya, ali i sami američki starosjedioci - jedna od manifestacija rasizma. Zagovornici takve teze nemaju problem s otkazivanjem djela ili književnih likova iz prošlosti te smatraju kako kanon nije nepromjenjiva i čvrsta struktura. Tvrde kako se on vremenom i razvojem društva može mijenjati, preispitivati, svrgavati i izguravati iz nekada stečenih pozicija. Drugim riječima, ono što je nekada bilo slavno i popularno - danas možemo ocijeniti eksploatatorskim smećem i pokušati natjerati svijet da na to zaboravi. Inzistiranje na otkazivanju Winnetoua u popularnoj kulturi vjerojatno je i najvažniji korak u tom procesu zaborava.

S druge strane, oni koji staju u obranu Karla Maya i njegova Winnetoua smatraju kako politička korektnost nema što tražiti u književnosti, posebno s obzirom na to da svako djelo nastaje u određenom dobu i kontekstu koji se mogu kritički promišljati, ali bez otkazivanja pojedinih djela ili fiktivnih likova nastalih u tome vremenu. Osim toga, brine ih gdje su granice političke korektnosti i “kulture otkazivanja” i tko bi, nakon Winnetoua, mogao doći na red za otkazivanje.

O temi koja je zainteresirala svjetsku i domaću javnost i opet - čini se - podijelila ljude u dva posve suprotna tabora, porazgovarali smo s našim vodećim urednicima, piscima, profesorima i teoretičarima zainteresiranima za pitanje otkazivanja Winnetoua.

Književni urednik Kruno Lokotar: Da netko pokuša otkazati autora ili autoricu kojoj sam uredio knjigu, pozdravio bih to zbog dobre reklame, a onda bih krenuo u polemiku

"Vijest sam doživio kao loš vic za koji sam znao da je istina. Bez konteksta, svako tumačenje djela je nakaradno. Hajde, probajte ocijeniti Homera kriterijima suvremene književnosti, birajte hoćete li proznim ili poetskim ili dramskim. Bez pojma konteksta ne postoji ni pionirstvo ni revolucionarstvo, da ne kažem originalnost. Davno se time duhovito bavio Umberto Eco u tekstu 'Sa žaljenjem odbijamo', kada je urednički recenzirao klasike kao pristigle rukopise. Od Biblije do Kafke i Prousta - sve negativno," rekao nam je jedan od najproduktivnijih domaćih književnih urednika, dodajući kako otkazivanje Winnetoua smatra "glupim, ignorantskim i politički potencijalno štetnim."

"Time se ruši status koji si je fikcija na Zapadu sudski izborila 1857. s Flaubertovom 'Madam Bovary' i, malo kasnije, Baudelareovim 'Cvijećem zla'. Zamislimo sada sebe i povijest umjetnosti da se nije tako odvilo. Nije ugodna, nego jezovita ta misao," smatra Lokotar kojega smo upitali i kako bi reagirao da netko pokuša otkazati autora ili autoricu kojoj je on uredio knjigu.

"Takav bi se pokušaj očito kosio s mojim uvjerenjem da je knjiga koju sam potpisao zbog nečega vrijedna, pa bih reagirao vjerojatno polemički, i potrudio se da nađem put, medij da se to otkazivanje zaobiđe. Bila bi to baš dobra reklama, tiho bih taj pokušaj i pozdravio. Nije da nisam pokušao izazvati reakciju nekih institucija na neke knjige, ali knjige se institucija ne tiču, odavno nisu opasne. Ovime im se ipak daje na značaju, što podržavam. Ali ne i to što nas to vodi prema novim fetvama,” rekao nam je Lokotar, dodajući kako su osjetljivost i odgovornost na stvaranje pozitivni, ali brkanje umjetnosti i umjetničkih ili građanskih sloboda sa zabranama je, kaže nam, kontraproduktivno.

"Sloboda uključuje odgovornost, ali isključuje kulturu straha," zaključuje ovaj urednik.

Prof. dr. sc. Sanja Runtić: Winnetou je europska fantazija koja nema baš nikakve veze sa stvarnošću

Sanja Runtić, redovita profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost na osječkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostalog predaje Postkolonijalnu književnost i teoriju, kao i Književnost američkih Indijanaca, iznosi nam drugačiju perspektivu, govoreći kako su pogrešne predodžbe i stereotipi koje promiču djela poput Winnetoua štetni, pogotovo za prave, živuće Indijance, koji se još uvijek bore za svoj kulturni opstanak i liječe rane kolonizacije.

“Indijanci, konkretno Apaši u Mayovom Winnetouu, su europska fantazija koja nema baš nikakve veze sa stvarnim američkim starosjediocima. Popularna kulturna imaginacija američkih starosjedilaca i eurocentrični sustavi znanja stoljećima su stvarali i umnažali konstrukt 'nepostojećeg Indijanca'. To izmišljanje, kao i aproprijacija i komodifikacija starosjedilačkih kultura, je nažalost prisutno i danas, od automobilske i vojne industrije, gdje često nalazimo indijansko nazivlje vozila (Cherokee, Pontiac, Winnebago) ili helikoptera (Apache, Comanche, Lakota, Cheyenne, Kiowa), pa sve do indijanskih imena i maskota u sportu ili prisvajanja elemenata starosjedilačkih kultura u modnoj i zabavnoj industriji. Američki starosjedioci prisvajanje i pogrešno prikazivanje svog kulturnog identiteta vide kao jednu od manifestacija rasizma. Drugim riječima, rasizam je, kao ideološki fenomen, nerazdvojiv od materijalnih oblika prikazivanja te je stoga opovrgavanje pogrešnih predodžbi i stavova ukorijenjenih u popularnoj kulturi za suvremene Indijance jedan od oblika borbe protiv nejednakih odnosa moći čija je svrha u konačnici očuvanje kulturnog suvereniteta i kulturni opstanak”, navodi Runtić pa dodaje kako je prisvajanje indijanskog identiteta otpočetka bilo ugrađeno u identitet američke nacije i njezino poimanje sebe. Kao primjer navodi Bostonsku čajanku, kad su američki kolonisti iskazali svoje ekonomsko nezadovoljstvo, političku pobunu protiv britanske vlasti i svoju različitost od britanskog identiteta tako što su se prerušili u Indijance. Runtić dodaje i kako je taj oblik prisvajanja indijanskog identiteta u 19. stoljeću konsolidiran u popularnim romanima J.F. Coopera, poznatim kao Leatherstocking Tales, čiji junak Natty Bumppo utjelovljuje i vrijednosti civilizacije i vrijednosti starosjedilačke kulture (romantična obilježja plemenitog divljaka), a njegova fizička snaga, dovitljivost i odmetništvo postaju obilježja specifično američkog karaktera.

Karl May nikada nije bio na američkom zapadu, a zemlju je posjetio samo jednom - u 66. godini

Runtić dalje navodi kako su likovi anakronističkog romantiziranog nepostojećeg Indijanca i Cooperovog 'bijelog divljaka' doživjeli bezbroj književnih i filmskih inkarnacija, a jedna od najpoznatijih je serija romana o Winnetouu koju je, inspiriran Cooperovim romanima, napisao Nijemac Karl May koji - napominje profesorica Runtić - nikada nije bio na američkom zapadu, dok je Ameriku posjetio samo jednom - u 66. godini.

“Unatoč tomu, predstavljao se kao izvrstan poznavalac indijanskih kultura te se i oblačio kao Indijanac i nosio ogrlicu od medvjeđih zuba kako bi potvrdio svoj izmišljeni identitet. No svemu tome unatoč postao je jedan od najpopularnijih njemačkih i europskih autora svog vremena čija su djela prodana u više od 200 milijuna primjeraka i prevedena na više od 30 jezika,” govori Runtić pa se osvrće i na njemačku aproprijaciju indijanstva i fascinaciju likovima Karla Maya koje su, kako kaže, išle pod ruku pod ruku s konsolidacijom njemačkog nacionalnog narativa.

“Dolazak na scenu Karla Maya vremenski se podudara s nastankom moderne njemačke države 1871. godine kao i s počecima njemačkog kolonijalizma 1884. godine. Mayov Winnetou po svemu odražava dominantnu kulturnu politiku, domoljubne vrijednosti i onodobne popularne pseudoznanstvene teorije o njemačkoj rasnoj superiornosti. Kao najinteligentniji, najatraktivniji, najhrabriji i najjači lik u seriji romana o Winnetouu, Mayov alter-ego junak Old Shatterhand od samog početka je fasciniran apaškim poglavicom Winnetouom, njegovim izgledom, snagom, hrabrošću, odanošću i osjećajem za pravdu. No, kao i indijanski likovi u Cooperovim romanima, Mayovi plemeniti divljaci osuđeni su na propast (u skladu s postavkama znanstvenog rasizma), a njihove plemenite osobine, kulturu i, u konačnici, njihovu zemlju nasljeđuje rasno superiorni Shatterhand,” obrazlaže Sanja Runtić, dodajući kako su Nijemci - dok su čitali Winnetoua i identificirali se s njegovim apaškim junakom - osvajali nove kolonije na Pacifiku i brutalno eksploatirali i terorizirali svoje afričke podanike.

“Winnetouizam je tako postao vrsta imperijalne nostalgije koja je veličala nepostojeće Indijance dok je istodobno prikrivala vlastitu ulogu u osvajanju starosjedilačke populacije i očuvanju kolonijalnih odnosa”, kaže Runtić pa ponavlja da su Mayovi romani, kao i filmovi nastali prema njima - sve samo ne autentičan prikaz apaške kulture.

"Šezdesetih godina prošlog stoljeća zapadnonjemačka kinematografija proizvela je jedanaest dugometražnih filmova prema romanima Karla Maya, u kojima je oživjela mit o njemačkom bijelom divljaku i apaškom romantičnom ratniku, koji su postali najuspješniji filmski serijal u poslijeratnoj zapadnonjemačkoj povijesti. Na upit prepoznaju li jezik kojim govore likovi u filmu, nekoliko mojih kolega iz različitih indijanskih plemena odgovorilo je da ne samo da u filmu nema ni jedne riječi apaškog jezika nego da je jezik kojim govore francuski glumci Pierre Brice i Marie Versini (koji glume Winnetoua i njegovu sestru) te indijanski statisti porijeklom s naših podneblja, naravno, izmišljen. Nažalost, njemačka fascinacija indijanstvom i fenomen Karla Maya nisu nestali ni danas. 2015. godine tri njemačke produkcijske kuće—Rat Pack, Mythos i Rialto Film—zajedno s lokalnom produkcijskom kućom Aleks Produkcija, započele su snimati još jednu trilogiju o Winnetouu na našim prostorima znakovitog naslova Mit i dalje živi (Der Mythos lebt). Kao i mit, i konstrukt izmišljenog Indijanca i dalje živi u toj najnovijoj filmskoj adaptaciji Karla Maya, premijerno prikazanoj 2016.," obrazlaže profesorica Runtić pa ističe i, kako kaže, nekoliko "bisera iz te trilogije".

"Uz standardne statiste i glumce iz naših krajeva, Winnetoua glumi Albanac, Mescalero Apaši iz Novog Meksika žive u tipijima (nastambama nomadskih plemena koja žive gotovo 2000 km sjevernije), nose odjeću tih drugih plemena, u selu imaju toteme plemena koje koriste narodi sa sasvim drugog kraja Amerike pa čak i s Aljaske te govore jezikom Lakota plemena, koje živi u Južnoj Dakoti. Dakle, kao i u prethodnim verzijama, i u ovoj novoj verziji iz 21. stoljeća prikaz apaške kulture je apsolutno neautentičan i nema baš nikakvog uporišta u stvarnosti", kaže nam Runtić.

Vezano uz fenomen kulture otkazivanja, navodi kako društvene mreže osobno ne koristi, no kako joj se čini da se znaju pokazati kao alat kojim je moguće korigirati pogrešne stavove i predodžbe mnogo brže, a samim tim i efikasnije, nego na konvencionalan način (što dokazuje i odluka Ravensburger Verlaga da pod pritiskom komentara na mrežama povuče spornu knjigu). Na kraju razgovora, Runtić ističe i veliku ulogu koju su u zadnjih pedeset godina književna djela američkih Indijanaca odigrala u preispisivanju povijesti, borbi za kulturni suverenitet i opstanak starosjedilačkih naroda, uz autentičan i stvaran prikaz te kulture i svih njezinih posebnosti.

Pisac Marko Gregur: Ako je to istina, suludo je

Nastavno na otkazivanje Winnetoua u Njemačkoj razgovarali smo i s poznatim hrvatskim piscem te tajnikom Društva hrvatskih književnika, Markom Gregurom. Podsjetimo, Gregur je 2021. godine s romanom "Vošicki" osvojio važnu književnu nagradu "Fric".

"Ako je to istina, suludo je. Valjda ta ekipa ne misli da je Ernst Bloch, neomarksistički filozof, rasist? A Bloch je, kako je to napisao Viktor Žmegač, svojim esejima Mayu podigao 'misaoni spomenik'. No možda su i Bloch i Žmegač rasisti, fašisti i kulturni suprematisti. Možda je to i Einstein koji je rekao da mu je odrastanje proteklo u znaku Karla Maya. Mogao bih još nabrajati jer sam se proteklih godina malo bavio njegovim djelima i utjecajem, ali već je po navedenim ljudima vidljiv Mayev poguban utjecaj na ljude i razvoj rasizma kod njih. Tko zna kakav bi Einstein bio da ga May nije pokvario u tim nježnim godinama. Neki fin čovjek, od kojeg je nešto moglo biti. Možda je mogao postati aktivist koji se bori za bolji svijet. Reći ću na kraju da se šalim, čisto da se zna, jer ovi su opasni...", komentira ironično jedan od najvažnijih hrvatskih suvremenih pisaca, dodajući kako smatra da je jedino ispravno sagledavati književna djela i likove u povijesnom kontekstu.

"Stvari su otišle predaleko. Uskoro će na knjigama morati biti više uputa nego što ih ima na lijekovima. Nedavno sam pročitao članak u kojem je pisalo da studenti, mislim da je bila riječ o SAD-u i Kanadi, i da je čak bila riječ o studentima književnosti, ne moraju na fakultetu čitati knjige ako utječu na njihovo psihičko zdravlje, ako sadrže nasilje itd. i da na knjigama moraju biti oznake koje upozoravaju na to. Tako da se može očekivati da uskoro otpadne čitava antika, da se zabrani Stari zavjet… Otkazati sve, ili to pokušati, znači otvoriti prostor za izgradnju novog društva, a to je najveća totalitarna ideja, kakve smo već viđali u povijesti," rekao nam je još Marko Gregur, a za mišljenje smo se obratili i njegovom kolegi, osječkom piscu i dramatičaru Davoru Špišiću. Kao vrlo produktivan novinar u kulturi i fan Karla Maya i njegovih likova Špišić nam je rekao kako se ne sjeća bilo kakve primjese rasizma u kultnom serijalu o Winnetouu.

Pisac i dramatičar Davor Špišić: To je kretenski potez

"Doživio sam to povlačenje knjiga kao jedan prilično kretenski potez. Ne znam je li me već načeo agresor Alzheimer, ali ja se fakat ne sjećam bilo kakvog rasizma u tim djelima. Dapače, Mayeva mašta našim je djetinjstvima itekako približila svjetove drukčijih civilizacija i ljudi drukčije boje kože. Kao klinac sam naprosto gutao avanture legendarnog poglavice Apača i kroz Mayevo pero baš sam imao priliku identificirati se s indijanskim herojima", rekao nam je Špišić, dodajući kako je uvijek otvoren i za kritiku pojedinih autora, njihovo smještanje u kontekst.

"Naravno", nastavlja Špišić, "treba ukazati na eventualna autorova društvena posrnuća, njegove negativnosti kao člana određene društvene zajednice. Znate, moje duboko uvjerenje je da najbolji ljudi stvaraju i najveličanstvenija djela. Ali, imamo sijaset primjera kad su barabe dosezali visine Parnasa i o tome se mora moći govoriti", smatra ovaj novinar i pisac pa odmah dodaje:

“Ali svakako treba dijeliti društvena, socijalna zlodjela od umjetničkih djela. Kakva je samo histerija udarila po baštini ruske umjetnosti, a sve pod jadnim alibijem osude Putinovog predatorstva. To se ne bi trebalo događati", tvrdi Špišić, dodajući kako "kulturu otkazivanja" sve više doživljava kao negativan trend, jer je - kako kaže - "poprimila ozbiljne razmjere histerične pandemije".

"Upravo me je frka gdje bi tome mogao biti kraj?", pita se Špišić. "Zamislimo samo jugoslavensku i svjetsku kinematografiju bez Emira Kusturice a zbog njegovih adoracija Miloševiću? Nedopustivo!"

Marko Gregur: Autor možda i može biti otkazan, ali njegovo djelo nikako

S Markom Gregurom dalje razgovaramo o djelu i autoru, odnosno treba li ih jasno razdvajati pri tumačenju literature.

"Treba znati da su autori jedno, a knjige drugo", napominje on.

"Neke bi autore možda bilo dobro otkazati, ali sigurno ne i njihova djela. Kao primjer ću navesti Handkea, ili Hamsuna, čije djelo nije sporno nego oni sami. Ali, osnova je odvajanje djela od autora, a djelo ne bih zabranio nijedno. Rasizam, pogotovo danas, ne ide iz književnosti. Kao, želim biti rasist pa čitam sabrana djela Knuta Hamsuna ili mizoginist pa se bacim na romane i kratke priče Charlesa Bukowskog. Isključivi ljudi ne isključuju naslove, oni kroz život idu tako što su isključili književnost," napominje Gregur, dodajući kako "kulturu otkazivanja" vidi kao nešto što je u prvom trenutku možda i krenulo iz opravdane namjere, ali je brzo otišlo u ludilo.

"Recimo, ima logike da tražiš da se maknu spomenici robovlasnicima, ali to je pojednostavljivanje stvari, a osim toga neizvedivo jer bi se morao promijeniti ili zaboraviti dobar dio povijesti. Ili je to samo skretanje pažnje na sebe, u stilu: ja sam kul, ja sam protiv robovlasnika, angažiran sam i borim se za društvo. Kao da 99,9 posto ljudi danas u nekoj anketi ne bi reklo da je protiv toga. Mene, uostalom, ne zanima borba za bolju prošlost, nego za bolju budućnost", zaključuje Marko Gregur.

Pisac i kritičar Nikola Petković: Odluka izdavača da podvije rep pred hordama neobarbara je kukavička

Mišljenje o otkazivanju Winnetoua potražili smo i kod Nikole Petkovića, književnog kritičara, sveučilišnog profesora (Odsjek za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci) i pisca koji je 2019. godine romanom “Put u Gonars” osvojio Književnu nagradu tportala. Inače, Petković je o temi “kulture otkazivanja” opsežno pisao na portalu ideje.hr, i to na primjeru nakane grada Chicaga da u serijskom uklanjanju spomenika, memorijala, mjesta sjećanja, maknu i Indijance Ivana Meštrovića. Ovaj puta, upitali smo ga što misli o nakani da se kroz forsiranje "kulture otkazivanja” zaboravi na Winnetoua, slavnog Indijanca, autora Karla Maya.

“Takozvana 'kultura ukidanja' je apsolutno nepravedno promovirana u 'kulturu'. To je čisti kretenizam neobrazovanih i frustriranih koji su se, naravno, okupili ne bi li šta točno, u osobno dizajniranom retrovizoru prekrajali povijest, u ovom slučaju književnosti, i to trivijalne s kojom je velika većina nas rasla. To je što se cancel kancelara tiče. Što se pak tiče odluke izdavača da podvije rep pred hordama neobarbara, ta je odluka kukavička. Ne da mi se podcrtavati truizme i naglašavati kako se djelo ne da tumačiti van konteksta, jer da nije opasno, a opasno je jer se radi o cenzuri u ime slobode bivših ljudi, bivših mjesta i bivših vremena… dakle o slobodi-u-pasatizmu, bilo bi smiješno. Pa ti kreteni su u sklopu Chicago Monument Projecta na popis za rušenje oko trideset spomenika, uz Kopljanika i Strijelca koje je po narudžbu jednog drvnoga magnata napravio Ivan Meštrović te spomenika Kolumbu, stavili i spomenik Ghandiju i Isusu… Zar oni ne znaju da nasilje perpetuira nasilje?”, pita se Petković, dodajući kako se Karlu Mayu može spočitati štošta. Stereotipi, svakako. Ali - nastavlja on - samo netko tko ne zna čitati Winnetoua čita doslovno.

“Pa svi su likovi stereotip: radi se o romantičarskoj pastorali koja je sastavni dio nečega što norveški politolog Carl Muler Froland smješta u kolijevku idejnog svemira nacizma. Uz prirodni misticizam, kult genija, Sturm und Drang… čak Schellingovu filozofiju prirode i Fichteov nacionalizam… Ali to je druga i puno zanimljivija priča o kojoj kancelisti ionako pojma nemaju. Ne čudi u tom kontekstu da je Hitler volio čitati Maya, ali ne radi se o tome; radi se o tome da se vrijednosnim sustavom jednoga vremena (ako takav sustav uopće postoji) ocjenjuje i zabranjuje, cenzurira i dokida jedno ranije vrijeme”, upozorava Petković pa nastavlja:

“Jer, kad bismo tako razmišljali o kulturi i književnosti takozvanog zapadnog kruga, što bi to 'čisto' ostalo? Ne bismo li tada trebali zabraniti Platona i Aristotela zbog njihova razmišljanja o robovima? Hegela i Kanta zbog njihova tretmana nacija i naroda koji su ispod 'svjetskopovijesne razine'? Odiseju zbog mačizma? Juditu zbog glavosjeka? Ilijadu zbog Ahilejeva i Ajaksova PTSP-a? Novi zavjet zbog pokolja prvorođenih? Stari zavjet zbog incesta, jer nije da je Lot s kćerima, odnosno da su kćeri s ocem Lotom radio/le sve po PS-u… Ili, da stvari postavimo na njihovo mjesto i zadovoljimo i kanceliste, možda bismo Predsokratovce pa Sokrata, Platona, Aristotela… s obzirom na njihove preference, trebali predavati studenticama i studentima u okviru LGBT studija? Isus se palio na rashodovanu prostitutku i šetao naokolo s dvanaest naočitih momaka ogrnutih u bijele lancune s ondašnjom varijantom Birkenštokica na bosim nogama. Valjda su se zato zvali a-postoli (oni-bez-cipela)… Hoćemo i njih u Gay Studies?… Ili, fokusirajmo se na jedno konkretno djelo, koje je objavljeno 1897., samo četiri godine nakon Winnetoua (1843.). Radi se o Drakuli Irca Brama Stokera. Irci su kao narod i kao kultura itekako osjetili kolonijalnu palicu Britanaca. Dakle, Stoker je i sam bio kolonijalni subjekt ali ne kao nositelj radnje nego kao netko tko je subjektiviran (subjected to) dakle pod-metnut imperijalnoj politici Engleza. Iako nedominantna, kako bi se reklo, kolonija koja je za razliku i od njemačkih vaneuropskih, centrifugalnih, kolonija bila proizvod centripetalne kolonizacije—kolonizacije koja je periferiju vukla k centru; Dublin Londonu, tako da se i samo središte po potrebi de-centriralo i 'nudilo' koloniji kao skrbnik (Nigerijac, Chinua Achebe, autor izvrsnog romana Things Fall Apart, je primjerice u pasošu, kao identitetnu i identifikacijsku jedinicu imao zapisano 'British Protected Person' o čemu izrazito dirljivo i precizno piše u knjizi eseja British Protected Child)… a sam Stoker je na svojoj koži osjetio pendrek skrbništva. I što je napisao? Drakulu! Roman o Rumunju-Transilvancu koji kao slijepi putnik u kovčegu ala Topalovići, pod okriljem noći, dolazi u London i tamo pije britansku krv, ševi pa grize za vrat Britanke, obraća ih na vampirizam… što čekate kancelisti? Spalite roman iz 19. stoljeća da bi stali u obranu migranata iz 21. stoljeća i više no očite stereotipizacije Rumunja Transilvanaca Krvopija. Jer, zašto netko tko pije britansku krv, dakle truje i slabi vene i arterije što kolonijalne što nacionalne ekonomije mora dolaziti s Istoka, iz Rumunjske? Da Britancima otima posao i žene… Šta nema niti jednog Engleza koji grize… Ili, zabranimo i Srce Tame Josepha Konrada, jer tamo Marlowe putuje uzvodno rijekom u 'nespoznatljivu mahnitost' tame; trgovac slonovačom i mešetar Kurtz kojega Marlowe traži, mora otići u džunglu da tamo poludi, jer Afrika je, očito 'prirodno stanište' mahnitosti gdje i netko smiren i leden poput Britanca može otići na kvasinu. Uostalom, zabranimo i Krležu koji u svojemu eseju 'Kolonijalni motivi', žaleći se na subkolonijalnu poziciju Hrvatske nakon Austro-ugarske nagodbe, opisujući nesrazmjer Zagreba, piše: 'U centru ulice asfaltirane, tu velegradska rasvjeta, a tamo: stambena bijeda najgore vrste; ljudi jadikuju u otvorenim vagonima u gađenja dostojnim straćarama od dasaka i nakatranjene hartije, u barakama koje su mnogo bliže Kongu, nego kući u bilo kakvom, pak i najskromnijem civiliziranom smislu. (…) U centru Botanički vrt s alpinskom florom, tu staklenici sa tropskim biljem, kineske glorijete nad tihim ogledalom jezerca, tu biblioteka sva u bronci i mramoru… a sto metara od te biblioteke žabokrečina, Azija i tifus…' Da se razumijemo, ovdje je Krleža ispao jadno i iskompleksirano, (srednje)europski wannabee i usporedbe su mu ne samo neprimjerene nego i glupe, ali treba li ga zato kancelirati? Fritz istovremeno piše esej "Andre Gide o Kongu" gdje pokazuje sasvim drugačije, antikolonijalno lice… Dakle, ja bih kancelistima preporučio da se barem informiraju o kontekstima i razinama na koje nasrću, ne moraju se nužno obrazovati ako im se ne da ili im ne ide od ruke…," kontekstualizira Petković kojega vraćamo na temu Winnetoua.

“Zapitajmo se”, nastavlja profesor, “koliko bi tek fiktivni potomci njemačkih fiktivnih Indijanaca popi*dili kad bi znali da su njihove pradjedove koji su jahali Lipicanere po Divljim Zapadima Grobnika, Gorskog kotara, Like… po Velebitu i Plitvicama glumili u crveno pofarbani Ličani, Gorani, Grobničani… da je Winnetoua glumio Francuz iz Bresta, a da je u arsenal bojnih leleka na filmu, uz druge lokalne psovke, znao zalutati i pokoji križ ti ćaćin… da su svi dobri bijelci bili samo njemački doseljenici u Gorski kotar Like Divljeg Zapada… Zapravo, ovo je besmisleno i šteta što je stvarno. Da ne petljam dalje, da sam na vašem mjestu ja tim dokidačima ne bih dao ni nanometra medijskog prostora i ispuhali bi se začas. Ionako, kadgod ne divljaju po parkovima i nasadima lasom gađajući spomenike, žive samo na društvenim mrežama. I niti jednog trenutka ne bih vrijeđao koncept kulture poklanjajući im taj epitet u sintagmi 'kultura ukidanja'. Kao autor i urednik, kao književni kritičar, ali i kao profesor koji se u velikoj mjeri bavi književnošću, ponavljam: izdavač koji se odlučio povući u podne jedne moguće Kristalne noći, može se samo sramiti. Znamo da se, ma koliko puta Bulgakovljev Majstor ponavljao da 'rukopisi ne gore', prije nego što počnu gorjeti ljudi, uzgore knjige."