Žiri književne nagrade tportala, kojim predsjeda prevoditeljica i pjesnikinja Vanda Mikšić, a čine ga još kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić te psiholog i tportalov kolumnist Boris Jokić, odabrao je nedavno pet finalista koji ostaju u utrci za titulu najboljeg hrvatskog romana izdanog u prošloj godini i nagradu od 10 tisuća eura.

Među njima je i naš poznati i prevođeni pisac, novinar, scenarist i filmski kritičar Jurica Pavičić sa svojim novim napetim krimićem "Mater dolorosa" (Stilus), koji se "bindža" kao najbolja Netflixova serija.

Radnja novog Pavičićevog romana smještena je u ranu splitsku jesen, u vrijeme u kojemu taj grad polako ispraća posljednje turiste, pripremajući se za zimsku hibernaciju. Baš u to doba otkriveno je tijelo maloljetne djevojke iz bogate i utjecajne obitelji, i to u napuštenoj socijalističkoj tvornici polivinil-klorida u zaleđu Splita. Kreće - netipično za autora - i policijska istraga, no tragova je malo i sve ide sporo, a Pavičić majstorski i upućeno opisuje policijski rad i potragu za počiniteljem o kojoj, naravno, uskoro počinju brujati i mediji...

Autor ovu detektivsku liniju romana isprepleće s epizodama iz života prosječne hrvatske obitelji Runjić, u kojoj majka Katja radi kao čistačica, kći Ines na recepciji jednog fensi splitskog hotela, dok je najmlađi član obitelji - sin Mario - "zakucan" pred svojim kompjutorom i ne zna što bi od sebe po završetku Pomorske škole...

No kakva je njihova veza s ubojstvom maloljetne djevojke Viktorije Zebe? Za to ćete morati pročitati Pavičićev roman, sjajno štivo koje je zapravo priča o hrvatskoj stvarnosti, "maskirana" u noir ambijent kroz koji ćete "protrčati" u najboljem smislu te riječi.

"Ako je dobar, krimić je onda uvijek psihološka drama u kojoj je zločin samo pozadinska poveznica. Ako je dobar, onda se u njemu uvijek raspliću unutrašnje drame. Taj opis vrijedi za krimi pisce koje volim, poput Ruth Rendell, Gillian Flynn, Leonarda Sciascie. Čitatelji koji čitaju ambicioznu žanrovsku literaturu očekuju da se takva vrsta ozbiljne literarnosti spoji s napetošću i žanrovskim užitkom. To je ono što ja pokušavam. Ono što je – bar kad sam ja posrijedi – ovdje novo je što prvi put u mojoj knjizi važnu ulogu ima nešto što je inače definicija krimića: a to su policajci i njihova istraga. Dosad sam u knjigama obično izbjegavao policiju i policajce kao glavne likove – to je očito nešto istočnoeuropsko, istočnoeuropski pisci krimića često imaju stari, iz komunizma naslijeđeni zazor prema 'pandurima'. Često se ljudi zezaju da je na Balkanu jedini žanr u kojem je policajac glavni lik – vic. Htio sam to presjeći", rekao nam je Jurica Pavičić prošle godine u velikom intervjuu koji smo objavili uoči izlaska njegovog novog romana, s kojim je sada završio i u finalu književne nagrade tportala.

Ovaj put s autorom razgovaramo o važnosti književnih nagrada, njegovom velikom uspjehu u Francuskoj, "kolonijalnoj podjeli rada" u književnosti i nadolazećoj splitskoj turističkoj sezoni koja će iznova promijeniti lice grada.

Kako ste doživjeli uvrštenje u finale književne nagrade tportala, što vam inače znače nagrade u književnosti i koliko do njih držite?

Nagrade mi znače jer sam ih počeo dobivati kasno. Ako se izuzme nominacija za Gjalskog za “Ovce od gipsa”, prvih 20-ak godina književne karijere bio sam unikum: jedini hrvatski pisac bez ijedne prozne nagrade. Knjige su mi se čitale, usmeno bi ih hvalili, prevodile su se, kritike su bile pristojno pozitivne, ali nekako sam imao dojam da me “službeni” književni establišment ne doživljava kao nešto ozbiljno. To se promijenilo “Crvenom vodom”, a onda - jako - inozemnim uspjehom te knjige. To mi je još novi osjećaj.

Na tportalu smo pisali o francuskim uspjesima vašeg romana "Crvena voda" iz 2017. godine, koji je polučio uspjeh i u Hrvatskoj (nagrade Ksaver Šandor Đalski i Fric), ali još veći u Francuskoj, gdje je osvojio čak pet važnih nagrada. Očekujete li sličan uspjeh i s "Mater dolorosom"? U svijetu u kojemu prevladava anglosaksonska literatura, kako zainteresirati izdavače za literaturu s ovih prostora, kako dobiti prijevode i plasman ovdašnjih romana na druge velike jezike?

“Crvenoj vodi” su te nagrade i tržišno pomogle. Kad se zbroji tvrdi i meki uvez, knjiga se na koncu prodala u Francuskoj u 45.000 primjeraka. Još uvijek čuvam screenshot rang-liste žanrovskih knjiga gdje sam ja peti, Harald Coben šesti, a Stephen King osmi. Knjiga se tako raširila da mi je jedan ugledni proizvođač šampanjca iz Reimsa, kad ju je pročitao, preko zagrebačkog uvoznika poslao kašun boca pjenušca. Nitko to nije očekivao - čak ni moj izdavač Agullo, koji inače ima koncept da prevodi popularnu i žanrovsku prozu s manjih i istočnoeuropskih jezika. U to doba hrvatski pisci su bili rijetkost u Francuskoj. Nakon mene je dobar odjek doživio Ante Tomić, tako da sad imam dojam da se sve promijenilo. Vidim da se prevode ili su prevedeni Kristijan Novak, Periš, Asja Bakić… Tu se pokazuje na djelu ono što ja odavno govorim: da je jedna dobra ili uspješna hrvatska knjiga najbolja usluga svim drugim hrvatskim piscima ili knjigama. To sam davno naučio od filmske producentice iz Danske Lone Scherfig. Rekla je kako oni kad bilo koji danski film ima premijeru trče na kiosk da vide kakve su kritike. Kao što malu kinematografiju mogu “dignuti” tri ili četiri super filma zaredom, mogu je i srušiti tri ili četiri loša zaredom.

Vaš najnoviji roman primjer je rasnog žanrovskog ostvarenja koje se "bindža" kao najbolja krimi serija. Koliko vam je važno pisati takvu književnost, napetu i punu cliffhangera, koja se čita pitko i brzo, kroz čije se stranice leti?

Važno mi je, jer to volim i kao čitatelj. Najveća mi je pohvala kad mi netko kaže da je zbog moje knjige imao neprospavanu noć, da je nije mogao pustiti do kasnih sati.

Kad smo već kod "bindžanja", znamo da su neki vaši tekstovi zaživjeli i kao TV serije, ali i kazališne predstave... Biste li voljeli to doživjeti s "Mater dolorosom"?

Bih, ali zasad mi se nitko nije javio.

Imate li i vi dojam da je žanr u hrvatskoj književnosti i dalje podcijenjen, dok s druge strane hrvatska publika očito voli žanr, dokazuju to i mnoge serije koje su popularne na ovim prostorima, kao i uspjesi filmova poput "Južnog vetra". Kako onda objašnjavate taj odmak od žanra u književnosti, koji čini se i dalje postoji?

Svaki put kad u novinama čitam recenziju u kojoj je rečenica ”ta knjiga nadilazi puki žanr”, bude mi žao - ali ne žao knjige ili pisca, nego toga kako smo provincijska književna kultura. Imam osjećaj da hrvatska književna kritika (i dio akademske teorije) nije još apsolvirao teme koje su u filmu apsolvirane s Cahiers du cinema 1958. Zamislite da filmski kritičar napiše Hitchcocku da “nadilazi puki triler” ili Sirku da “nadilazi puku melodramu”? Osim toga, postoji problem književnog kolonijalizma. Hrvatski pisac upućen je na malu zemlju od 3,7 milijuna, pa neizbježno gleda prema van, žudi biti preveden. Žanrovske knjige mogu biti ključ da ste čitani doma, ali barem do mog presedana bile su zapreka da vas se prevodi, jer književno tržište od Istočne Europe i Balkana očekuje “pravog” pisca, ne žanrovskog. Po kolonijalnoj podjeli rada, krimići i trileri su za Anglosaksonce i Skandinavce. Uvijek mi je bila želja razbiti taj književni kolonijalizam. Nastojim to raditi i kao filmski kritičar: veselim se razglasiti neki - recimo - dobar palestinski ili egipatski krimić.

U romanu "Mater dolorosa" izdvajate jedan (odnosno dva) pronađena navijačka artefakta kao ključni dokaz u slučaju ubojstva. To neodoljivo podsjeća na slučaj ubojstva meksičke turistkinje na Marjanu, kada je jedan od dokaza bio pronađeni dres nogometnog kluba Milan s brojem 5 i natpisom Reksi, o čemu su izvijestili svi mediji (kao i u vašem romanu). Koliko inspiracije za vaše zaplete i slučajeve koje opisujete u romanima crpite iz stvarnosti?

Pa, ima nekih dalekih sličnosti između tog slučaja i moje knjige. I tamo je, ako pamtim, ubojica imao stariju sestru. Ali - meni je u knjizi bilo bitno da ubijena ne bude “furešta”, nego dijete elite, dijete utjecajnih ljudi koji su stup zajednice. Obično spajam elemente više stvarnih događaja o kojima sam čitao, pa je tako bilo i ovaj put.

Policajca Zvonu prikazujete kao brižnog pojedinca, punog suosjećanja i mekoće. Takav portret pomalo odudara od redovnog senzibiliteta koji ovdje gajimo prema policajcima i njihovom poslu. Koliko vam je bilo važno organizirati takav policajčev portret? Sudeći prema onome što pišete i govorite, vjerujem da vam je odnos prema represivnom aparatu prije svega određen klasnom perspektivom, a onda svime ostalim.

U dosadašnjim knjigama ja sam uglavnom izbjegavao policiju, što možda zvuči čudno za pisca krimića. Možda u tome ima nekog postkomunističkog refleksa, a možda sam se bojao pisati o svijetu koji slabo poznajem. Ovaj put sam se natjerao. Bilo mi je zanimljivo napraviti pravi policijski procedural, što je rijetkost u hrvatskom krimiću. Također, zanimalo me pisati o policiji baš sad kad su i policija i cijeli javni sektor jako na meti i s lijeva i s desna. Htio sam policiju prikazati kao instituciju koja je nesavršena i falična, ali važna - baš kakve su i druge institucije javnog sektora poput škola ili zdravstva.

Majka iz romana će napraviti sve da zaštiti svog sina ubojicu, dok je po svemu drugome konzervativna i bogobojazna. Koliko vam je bilo važno prikazati kroz njihov odnos tu važnost "posljednjeg ženskog u kući"?

Zanimao me taj motiv patrijarhata koji perpetuira i štiti ženski lik matrijarhice. To je i glavni motiv filma ”Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić, koji jako volim, očito jer imamo podudarne interese kao pripovjedači.

Ubojstvo u vašem romanu dogodilo se u davno zatvorenoj tvornici, a dobar dio radnje romana događa se u socijalističkim kvartovima poput Splita 3, gdje dobar broj likova živi i provodi svoje živote. Kako to da vas zanima baš taj dio Splita za vaš književni imaginarij? Mislite li da biste mogli isporučiti roman u kojemu se ubojstvo događa u nekom turističkom apartmanu u Dioklecijanovoj palači, u kojemu istražitelji lutaju među turistima u centru Splita u pokušaju da riješe slučaj? Vidite li tu što potentno za krimi priču?

“Mater dolorosa” je knjiga kojom sam se vratio u Split nakon onih koje su se događale u malim mistima ili na otocima. Baš sam htio napisati jako splitski roman, a to znači roman o Splitu, koji je po meni većinski i najreprezentativniji: onaj socijalističkih kvartova nastalih od 50-ih do 80-ih. Tu sam mogao ugraditi i zrno autobiografskog, jer sam i sam odrastao u takvom Splitu, a u tvornici u kojoj nađu leš radio mi je otac.

Što se tvog virtualnog “turističkog krimića” tiče, on već postoji. Gledao sam barem jedan engleski i jedan njemački film na tu temu koji se zbiva u Splitu.

Kad smo već kod Splita, bliži se turistički šušur i ljeto koje u potpunosti mijenja lice grada. Znamo što mislite o načinu na koji se Split u potpunosti predao turizmu; no imate li već neko rješenje, formulu, kako proživljavate te mjesece?

Ljeti funkcioniram kao i zimi. Idem u centar, izlazim, ne dam da mi otmu centar grada i ne razumijem ljude koji mi kažu da “više ne idu u centar jer je gužva”. Ali - da, slažem se - sadašnji je model turizma kod nas neodrživ i donosi urbane procese koje treba prevenirati. Ne možete, a mislim da ni ne treba, promijeniti svijet. Ali postoji sva sila suptilnih javnih politika kojima bi se moglo procese usporiti, intervenirati u divlje tržište i vratiti centru funkciju kroz četiri sezone. To traži ekspertizu i maštu. Nažalost, nijedna splitska vlast - ni ova - nije posegla za tim alatima. Često su dolijevale benzin na vatru.

Što je iduće za vas?

Upravo mi izašao izbor priča u Francuskoj. “Crvena voda” uskoro izlazi u Sloveniji i Latviji. U studenom će u splitskom HNK-u biti premijerno izvedena kazališna adaptacija. U tome ne sudjelujem, adaptirao je Ivor Martinić, ne znam točno ni kako, nisam se htio uplitati. “Mater dolorosa” će u 2024. izaći na francuskom i njemačkom. U međuvremenu sam na početku novog romana. Zvat će se “Žigice” i bavit će se čovjekom koji iz imovinske koristi podmetne požar. Zadnjih sam mjeseci skupljao i proučavao pdf-ove policijske literature o vještačenju požara.