'U Zagrebu sam već bio 1992. Bilo je to usred rata. Sjećam se da su me nešto bili zaustavili policajci na Glavnom kolodvoru. Proputovao sam tada dobar dio Hrvatske', otkriva nam irski pisac Colm Toibin da mu gostovanje na tribini Europea u Dvorištu, koju organizira Naklada Ljevak, neće biti prvi posjet glavnom gradu Hrvatske. Toibin će 10. prosinca predstaviti svoj hvaljeni roman 'Evanđelje po Mariji' koji je na hrvatski jezik preveo Dean Trdak, ali će zasigurno imati što za reći i o drugim temama koje ga inače okupiraju, o kojima smo razgovarali za tportal.hr. 'Bit će lijepo vidjeti Hrvatsku u doba mira', napominje Irac koji je o svojem tadašnjem putu pisao u knjizi 'The Sign of the Cross: Travels in Catholic Europe' iz 1994. godine.

O Irskoj smo započeli ovaj razgovor, pa pitamo Toibina, inače rođenog 1955. godine, kako komentira veliku transformaciju irskog društva koja se dogodila proteklih desetljeća. 'Promjene su počele šezdesetih godina prošlog stoljeća. Započelo je s pop kulturom i kulturom mladih, a to je uključivalo i velik preokret u percepciji irske tradicionalne muzike koja je odjednom postala prihvatljiva i pomodna. Važna je u svemu i pojava feminizma. Sve to pratio je polagan ekonomski rast, no ključna je i 1973., kada je Irska postala članica Europske unije.'

Prije toga je Irska bila poznata kao vrlo siromašna i vrlo konzervativna zemlja, pod ogromnim utjecajem tamošnje Katoličke crkve koja je svoju poziciju u društvu zloupotrebljavala na razne načine. U međuvremenu su internacionalno poznati skandali oko pedofilije u irskoj Katoličkoj crkvi, ali i zlostavljanju mladih žena koje bi ostale trudne prije braka, o čemu su snimljeni i hvaljeni filmovi poput 'Sestre Magdalene' i 'Philomena'.

Je li irski napredak obrnuto proporcionalan utjecaju Katoličke crkve na društvo, pitamo Toibina. 'Ljudi su s vremenom počeli razmišljati samostalno, što je značilo i da su prestali obraćati pažnju na Crkvu, koja je imala i dugu povijest zlostavljanja i neprimjerenog ponašanja u društvu', kaže Toibin, a kao ilustracija toga nudi se i činjenica da će Irska sljedeće godine održati referendum o otvaranju institucije braka i za istospolne parove. Razlika u odnosu na onaj održan u Hrvatskoj jest to da bračna ravnopravnost u anketama dobiva preko 70 posto te svi očekuju kako će glatko pobijediti.

Toibin, koji je i sam gej, objašnjava da je 'pokret za gej oslobođenje u Irskoj oduvijek imao jaku povezanost s idejom obitelji': 'Svi gej ljudi dolaze iz neke obitelji, a gej ljudi u Irskoj većinom su zadržali bliske odnose sa svojim obiteljima. U Irskoj su ljudi zato naučili da one koji su gej ne gledaju kao posve drugačije te nije bilo toliko potrebe da nas se diskriminira.' Ukratko, u katoličkoj Hrvatskoj se 'u ime obitelji' odlučilo zabraniti gej ljudima brak, dok se u katoličkoj Irskoj iz istoga razloga planira glasati baš suprotno.

Vrijeme je da s politike pređemo na književnost pa Toibina pitamo o ljubavi za Henryja Jamesa, pisca o kojemu je napisao jedan od svojih najboljih romana 'The Master'. Riječ je o knjizi koja je osvojila mnogo književnih nagrada, a opisuje usamljenički život pisca Jamesa, kao i njegovo (ne)suočavanje s vlastitom (homo)seksualnošću. 'Istina je da James ima bolju reputaciju na engleskom govornom području nego u, primjerice, Francuskoj i Njemačkoj, gdje mnogo više cijene Marcela Prousta. To se polako mijenja u Italiji i Španjolskoj. Kod Jamesa sam uvijek volio korištenje pripovjedačke perspektive u njegovim romanima, kao i to što je uvijek stvarao kompleksne likove', objašnjava Toibin koji kaže da nije imao tremu kada se dohvatio literarne obrade života jednog od svojih literarnih uzora: 'Tko uopće može reći što je istina? Moja knjiga je jedna verzija priče.'

Jedna verzija priče je i 'Evanđelje po Mariji', roman u kojem se Irac bavi životom Isusove majke Marije, koju ne prikazuje kao sveticu nego žrtvu vremena u kojemu je živjela. Colm Toibin i inače često piše o ženama, čega je primjer i hvaljeni roman 'Nora Roberts', ali naglašava da za to ne treba nikakva posebna čarolija: 'Pisci moraju imati sposobnost izmisliti bilo kakav lik i opisati ga. Meni je zapravo najteže pisati o sredovječnim muškarcima!' Emigracija je još jedna od Toibinovih standardnih tema, pa tako već spomenuti 'The Master' opisuje život Amerikanca u Velikoj Britaniji, dok se u romanu 'Brooklyn' bavi životom mlade žene u New Yorku, koji opisuje kao 'nevjerojatno i čudno mjesto'. 'Taj je roman inspiriran i mojim putem u Teksas 2006., gdje sam proveo nekoliko mjeseci. Osjetio sam da mi nedostaje moj dom odnosno Irska i iz tog je osjećaja nastao 'Brooklyn' (objavljen kod nas 2010.), kaže Toibin koji je New York imao priliku upoznati i kao gostujući profesor na sveučilištu Columbia.

Osim proze, Colm Toibin piše i esejistiku koja se redovito objavljuje u uglednim časopisima poput The New York Review of Booksa. Pisao je i o knjigama svojih kolega, pa ga pitamo je li tako stvorio neprijatelje? 'Najčešće pišem duge eseje u kojima se bavim nekim unutarnjim sukobom koji ostaje nerazriješen. Dakle, stalno mijenjam mišljenje. Vječno sam nesiguran. No ne pišem o knjigama i piscima koji me ne zanimaju pa nisam siguran jesam li si stvorio neprijatelje. Tko bi ga znao.'

Na kraju dolazimo do uvijek neugodne teme književnih nagrada. Toibin ih ima već dosta – nagrade PEN-a, Costa (za koju je nominiran i ove godine), International IMPAC itd. – ali me konstantno izmiče Booker. Bio je u finalu nekoliko puta, ali nikad i dobio tu prestižnu nagradu za englesko govorno područje. 'Da, stalo mi je do Bookera. Odnosno, skoro da mi je stalo. Bio sam u finalu već tri puta, ali nisam proglašen pobjednikom. Prva dva puta me je to prilično pogodilo. Treći put sam se dobro zabavio i mirno otišao kući nakon svega.'