Goran Ferčec rodio se 1978. u Koprivnici. Studirao je polonistiku, povijest umjetnosti i dramaturgiju u Zagrebu. Autor je proznih i izvedbenih tekstova, prevođenih na njemački, engleski i slovenski jezik te objavljivanih u stručnoj pe­riodici u zemlji i inozemstvu. Njegov prvi roman 'Ovdje neće biti čuda' bio je u finalu književne nagrade roman@tportal.hr, a za svoj rad u kazalištu dobio je više nagrada.

Nedavno mu je Fraktura objavila knjigu eseja 'Priručnik za jučer', a ona je bila povod za ovaj intervju.

'Priručnik za jučer' zapravo je iznimno politična knjiga. Otkud ta potreba da se oglasite o aktualnim političkim temama kao što su položaj radnika, definicija braka, posljedice devedesetih, izbjeglištvo itd? Izražavate li u tekstovima političke stavove ili, u nedostatku preciznijeg izraza, politički senzibilitet?

Tekstovi sabrani u ovoj knjizi pisani su za emisiju 'Praskozor' na Trećem programu Hrvatskoga radija. Poziv urednica moj je zadatak formulirao kao pisanje esejističkih komentara na aktualne teme i nije nosio preciznije tematske i formalne zadatosti, osim određenog broja znakova koji su trebali stati u radijski format trajanja do petnaest minuta. Vrlo slobodna autorska pozicija dovela me do odluke da izbjegnem aktualnost kao polazišnu točku, odnosno da sadržaj aktualnog odredim u odnosu na vlastiti interes ili mogućnost da ga povežem s nečim privatnim. Teme nabrojene u vašem pitanju zaokupljaju me bez obzira na njihovu aktualnost, one su neprestano tu, tiše ili glasnije, više ili manje prisutne. Ovi su eseji pokušaj da temama koje smatram važnima, a koje su, iako važne, postale manje bitne u odnosu na uvijek nove događaje, dam novi prostor aktualizacije ili da sebe samog, naprosto, podsjetim na njih i nanovo ih promislim.

Politički senzibilitet je sasvim precizan izraz kojim se može opisati karakter ovih eseja. Nije mi bila namjera plakatirati prostor tih tekstova vlastitim političkim stavovima, već proizvesti neku vrstu 'aktivnog mišljenja' koje će jasno upućivati na moj politički senzibilitet ili čak stav.

S druge strane, kojem se učinku, ako ikakvom, nadate ako se politički izjašnjavate?

Pitate me ima li bilježenje mog 'aktivnog mišljenja' snage za neki učinak? Odlučio sam odgovoriti da ima. Odlučio sam od sada pa nadalje uvijek odgovarati da ima. Uvjeren sam da političko izjašnjavanje naprosto omogućuje dinamiku između različitih strana, neprestano održavajući otvorenim polje borbe. Unatoč sklonosti da se prepustim malodušnosti i crnilu, uvjeren sam da je potrebno neprestano se izjašnjavati, i pri tome ne mislim samo na pisanje. Zanimljivo je pokušati definirati što sve može biti političko izjašnjavanje.

Za mene odlazak na Dotrščinu, koji uključuje čitanje partizanske poezije, znači politički se izjasniti. Jednako kao i organizirani obilazak mjesta antifašističkog otpora u Zagrebu od 1941. do 1945. Ili izvedbeni tekst koji sam napisao na temu štrajka glađu radnica Kamenskog. Niz takvih malih izjašnjavanja formira jednadžbu otpora malignim stanjima jednog siromašnog i nezrelog društva jedne napuhane nacije; otpora revizionizmu, povijesnoj relativizaciji, novim povijesnim konstruktima, nacionalizmu, malograđanštini, licemjernom socijalizmu, iskorištavanju radnika, političkoj apatiji, tihoj fašizaciji, lažnom liberalizmu, ksenofobiji, homofobiji itd.

Koja je vrijednost i/ili korist političkog stava ako onaj koji ga zauzima nije spreman izložiti se riziku koji uključuje i vlastitu fizičku sigurnost? Što predstavlja politički stav iz kojeg ne proizlazi konkretno djelovanje (a što predstavlja konkretno djelovanje iz kojeg ne proizlazi konkretan učinak)?

Pisanje jest izlaganje riziku. Pisanje jest djelovanje. S druge strane, ne vidim zašto bi ugrožena fizička sigurnost bila krajnji rizik izlaganja. Uostalom, socijalni koncept fizičke sigurnosti je samo iluzija, laž kojom nam sustav želi pokazati da se brine za nas. Vi se osjećate fizički i socijalno sigurnim? Ja ne, a razlog tomu nije samo ugrozba moje fizičke sigurnosti, već i mojih socijalnih prava. Svaki dio mojega socijalnog bića, mene kao Homo fabera, u ovoj je državi, na određen način, podređen sistemu koji formiraju politika i većina, koje sa svime što radim i što jesam ne znaju što bi. Zaključujem dakle da su rizici sveprisutni i upisani u moju društvenu poziciju te da je rizik nemoguće izbjeći. Pa kad već ionako nismo sigurni, tim više ima smisla prihvatiti rizik i izlagati se.

Mnogo ste prostora u esejima posvetili svojoj obitelji i obiteljskoj povijesti. Što vas je potaknulo da pišete o tome?

Obitelj nudi jako puno informacija o tome tko smo ili što smo, zahvaljujući njoj, mogli postati, ali, na sreću, nismo. Također, nosimo pretpostavku da obitelj jako dobro poznajemo. Ovi eseji bili su prilika da kroz izvanjsku perspektivu preispitam tu naslijeđenu sliku o obitelji. Pokazalo se da sam neke stvari tumačio precizno i točno, ali isto tako da sam neke odnose protumačio potpuno krivo, pomalo idealistički slijepo.

To esejističko mapiranje obiteljskog naslijeđa i posljedica, fikcije i fakcije, dovelo je do toga da jedan od eseja bude polazišna točka za novi roman na kojem sam počeo raditi. Osobna se povijest pretvorila u fikciju, no roman ipak neće biti o meni. Fikcija romana u jednom će trenutku preplaviti uporišne točke autobiografskog i ostaviti samo biografsko. Iako je majka radnica ishodište za roman, biografsko se ne odnosi samo na činjenice njezinog života, već na sadržaj koji ona nosi kao radnica. Naslov romana je 'Fajtina ili portret radnice u vremenu prije kraja dvadesetog stoljeća u jugoistočnoj Europi'.

U jednom momentu opisujete život radničke klase u socijalizmu kroz primjer svoje majke kao 'sreću bez ambicije'. Biti pak kulturni radnik u posttranziciji definitivno uključuje ambiciju, a donekle podrazumijeva i izostanak sreće. Je li to taj generacijski 'napredak' – nesretan s ambicijom?

Možda sam za potrebe esejističke teze sasvim proizvoljno rekonstruirao majčin radnički subjekt iz tog vremena. Možda je moja majka bila nesretna i bez ambicija. Pamtim ipak da nije osjećala egzistencijalnu paniku. Namjerno ne kažem nesigurnost, već paniku. Čini mi se da je u našem posttranzicijskom dobu ambicija derivat panike koja je s propašću radničke klase zavladala cjelokupnim tržištem rada, pa i u polju slobodnog umjetničkog i kulturnog rada. Mislim da je unutar pozicije kulturnog radnika ambiciju moguće gledati kao posljedicu straha koji proizlazi iz nesigurnosti vezane uz neizvjesnost projekata, poslova, dohodaka, angažmana i na kraju budućnosti. Pitam se iz kojeg će fonda kulturni radnici moje generacije izvlačiti novac za penzije? Ambicija potaknuta neizvjesnošću istisnula je svako drugo stanje duha, pa je teško biti 'nesretan s ambicijom' jer za (ne)sreću ambicija naprosto nije ostavila mjesta.

Inzistirate na samoidentifikaciji kulturnog radnika. Zbog čega?

Identificirati se kroz pojam kulturnog radnika uključuje širi krug utjecaja kroz koje sam identitetski stasao. Radničko sam dijete. To je neka ishodišna odrednica. Nju je moguće proširiti pojmovima srednjestaleškog i socijalističkog. Crpim iz naslijeđa te tri odrednice jer mi sve druge identifikacijske opcije koje mi nudi posttranzicija nisu prihvatljive. Istovremeno, egzistirati danas kroz umjetnički i kulturni rad traži da heterogenost tog djelovanja svedem pod neki nazivnik. Nisam i nemam mogućnosti biti samo pisac ili samo dramaturg ili dramatičar. Najšira precizna definicija bila bi da se bavim tekstom, a jezik je moj alat. Zbog svega toga lakše mi je predstaviti se kao kulturni radnik.

Borba za pravo na rad jedna je od tema kojima se ekstenzivno bavite. No imati mogućnost zaposlenja i boriti se za pravo na rad zapravo su dvije različite stvari. Imati posao i radno mjesto danas u mnogo slučajeva podrazumijeva baš to da se ne borite za pravo na rad, nego da sudjelujete u obezvređivanju rada. Kako se vi snalazite u tim paradoksima suvremenog rada u kulturi?

To je paradoks koji buja između dvije krajnosti rada u kulturi; posvemašnje sigurnosti zaposlenika u javnom kulturnom sektoru te potpune prekarne nesigurnosti slobodnjaka i najamnika. S jedne strane je stalna plaća sa svim drugim beneficijama dok je s druge strane potplaćeno egzistencijalno preživljavanje na mizernim honorarima.

Ne mislim da zaposleni kulturni sektor obezvređuje rad ili da se ne bori za pravo na njega. Siguran sam da su kolegice i kolege svjesni i svoje pozicije i pozicije svih nezaposlenih, ne samo u kulturi. Jer nezaposlenost trenutno jest najveći ekonomski i socijalni problem. Problem dakle nisu zaposleni kolegice i kolege. Problem je puno šireg okvira. Sustav je donekle organiziran za jedne, a za druge uopće nije. Pitanje je sreće i snalažljivosti s koje strane ćeš se naći. Ponekad, ali samo ponekad, i pitanje je odabira.

U jednom od eseja opisujem kako se snalazim u sustavu navodeći vlastiti itinerar unutar kraćeg perioda. Putujem kamo me zovu. Biram, ali ne odbijam projekte. Posvećujem pola svog vremena administraciji i organizaciji poslova. Pazim da ne upadnem u apatiju. Nosim u novčaniku ispunjeni listić lota, ali ga ne uplaćujem.

Zagreb je tema dva eseja u 'Priručniku za jučer', a opisujete ga, između ostaloga, kao hologram grada. Kako se sa svojim dvadesetogodišnjim dotepenačkim iskustvom osjećate u Zagrebu - je li to i vaš grad? Želite li uopće biti Zagrepčanin, jeste li već?

Tek nekoliko godina živim na zagrebačkoj adresi koja ne pripada nekome drugome, a nikad se manje nisam osjećao Zagrepčaninom. Prije toga dvadeset godina živio sam u ovome gradu lutajući od jedne do druge adrese, podijeljen između mjesta u koje me smještala državna birokratska mašina i mjesta u kojem sam živio, dakle Zagreba. Danas, uz stalnu adresu, i dalje mi je draža pozicija apatrida. Kao što mi je neprihvatljivo identificirati se s obrascem nacionalne pripadnosti, odnosno onime što ona nudi i što je čini, a jednako mi je tako teško urbano se identificirati. Nepodnošljivo otrcana fraza da je Zagreb mali Beč klasični je primjer paradoksa ovoga grada, jer sȃm je Beč zapravo mali. Zagreb o sebi misli kao o manjem od malog. Ako mu priđemo kao karakteru, Zagreb posjeduje nekoliko osobina koje smatram problematičnim. Podijeljen je između slike koju ima o sebi i onoga što zapravo jest. Nesvjestan svoje provincijalnosti, prilično je nadmen. Centralistički pozicioniran u odnosu na ostale hrvatske gradove, nema kapacitete da to podnese, niti da to promijeni. Skučene granice njegove gradskosti zrcale i skučen duh njegovih građana. I na koncu, ima vlast koja sadrži sve opisane karakterne osobine.

Problemi Zagreba su zapravo problemi svih glavnih ili većih gradova jugoistočne Europe. Loša upravljačka politika, nedostatna ulaganja, osobni interesi u eksploataciji još nekoliko preostalih vrijednih parcela ili zgrada koje nisu prodane.

'Digitalno se množi u beskonačnost', napisali ste u eseju u kojem opisujete kako ste tražili grob Bertolta Brechta na jednom berlinskom groblju. Kako se snalazite u eri društvenih mreža i imperativa vlastite samoreprodukcije na njima? Snima li Goran Ferčec selfieje?

Nemam profil na Facebooku. Ne pišem blog. Osim Twittera, nisam korisnik nijedne druge društvene mreže. Fotografiram sebe i druge onoliko koliko mi dopušta popunjena memorija telefona. Doveo sam se u idealnu situaciju koja iziskuje da prije fotografiranja moram izbrisati nekoliko pohranjenih fotografija ne bih li oslobodio memoriju pametnog telefona za nove. Fotografski aparat ne nosim na put. Trudim se ne pridonositi pustinji slika koja nas zatrpava.

Vrlo emotivno ste opisali atmosferu oko referenduma o ustavnoj definiciji braka, koji je potaknula i do konzekventnog kraja dovela klerikalna udruga U ime obitelji. Doživjeli ste to na neki način kao ulično premlaćivanje od homofobnih nasilnika provedeno demokratsko-proceduralnim sredstvima.

Emotivna atmosfera tog eseja rezultat je konteksta vremena u kojem je pisan i osobnih iskustava onih koji su ga čitali. Esej sam pisao vrlo racionalno, bez namjere za naglašenom emocijom. Trudio sam se tom socijalnom bullyingu provedenom demokratsko-proceduralnim sredstvima pronaći dovoljno slikovit kontrapunkt besmislenosti. Našao sam ga u uličnom premlaćivanju. Postupci su formalno različiti, ali su osjećaj i ishod jednaki.

Pretpostavljam da ni u jednom intervjuu koji ste već dali ili ćete dati vezano uz 'Priručnik za jučer' nećete dobiti pitanje koje se tiče u knjizi jasno izražene činjenice da ste gej, što je inače suptilna vrsta homofobije, jer se time nečija homoseksualnost drži u ona famozna četiri zida dok se s nečijom heteroseksualnošću tako nikad ne postupa. Prešućivanjem ili preskakanjem nečije homoseksualnosti oduzima se ravnopravnost u vidljivosti i pravu na jednak javni tretman. U osnovi, ovoliko opravdanje pitanja više nego dovoljno ilustrira tu situaciju. Zato ću biti navodno provokativan i pitati vas kako se određujete prema etiketama poput 'gej pisac' ili 'gej knjiga'?

Mislim da suptilan oblik homofobije u medijima nije prisutan samo u prešućivanju nečije seksualne orijentacije, nego i u isključivom isticanju iste. Pitanje i odgovor treba proširiti na cjelokupnu LGBTQ populaciju. Kad pišete iz manjinske pozicije, velika je vjerojatnost da će mediji ili potpuno zanemariti tu činjenicu ili će od cijelog intervjua u naslov izvući baš tu činjenicu. Meni su oba načina negativni primjeri medijske cenzure, odnosno senzacionalizma. Etiketiranje isključivo predznakom 'gej' apsurdno je čim se izvuče iz konteksta umjetničkih zanimanja i pridoda bilo kojem drugom zanimanju ili praksi.

S druge strane, mislim da je izuzetno važno biti svjestan političnosti te etikete jer ona ne samo da označava, već i afirmira, otvara prostor teorijsko-kritičkog, društvenog i aktivističkog konteksta. Razmišljao sam, vezano uz ovo pitanje, o tome što bi unutar hrvatske povijesti književnosti bila LGBTQ književnost? Osim Saše Vereša i nekoliko suvremenih senzacionalističkih pokušaja (čast iznimkama!), ne bih znao imenovati autore i autorice koji otvoreno i jasno pišu unutar te orijentacije. Pretpostavljam da se radi o nekoj sistemskoj, naslijeđenoj internaliziranoj homofobiji niza generacija. Pomalo je apsurdno to kad se shvati da u hrvatskoj (pa i bivšoj jugoslavenskoj) povijesti književnosti nema osoba i tema koje bi mogle biti sadržajem jednog kolegija LGBTQ književnosti na, recimo, Filozofskom fakultetu. Jednak je slučaj i u ostalim umjetničkim disciplinama; vizualnoj umjetnosti, kazalištu, glazbi... Ne vjerujem da nije bilo takvih umjetnica i umjetnika. To je samo jedna, na osobnoj i ideološkoj razini, potisnuta povijest zanemarenih života i identiteta.

'Trinaesta priča' sadrži zabavnu persiflažu za gej ljude standardne situacije coming outa roditeljima, samo što u njoj kao velika objava figurira to da želite biti pisac. Prema čemu je zapravo usmjerena vaša ironija u tom eseju?

Trinaesta persiflaža možda nije toliko temeljena na ironijskom koliko je usmjerena apsurdu koji proizlazi iz mog uvjerenja da se izlazak iz ormara ne događa samo jednom i da nije vezan isključivo uz seksualnu orijentaciju, već da 'veliko' izlaženje iz ormara povlači za sobom problematičnost niza drugih individualnih i manjinskih pozicija.

S obzirom na to da je 'Priručnik za jučer' podnaslovljen kao 'Trinaest eseja', neka trinaesto pitanje bude posljednje. Trinaest kao nesretan broj, petak trinaesti kao simbol baksuznog dana - koliko uopće uzimate u obzir ta praznovjerja?

Dok sam pripremao tekstove za objavljivanje, neprestano sam paranoično prebrojavao eseje u strahu da ću ih podnasloviti krivim brojem. Sad kad su otisnuti, prilično sam siguran da ih ima trinaest. Osjećam da je to dobar broj. Nešto će dati, nešto uzeti, ono važno će ostati.