Da nije lako biti Šveđanin i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, pokazuje primjer Harryja Martinsona. On je slavnu nagradu dobio 1974. godine, podijelivši je s još jednim Šveđaninom, Eyvindom Johnsonom. Istovremeno su te godine u konkurenciji za nagradu bili autori poput Grahama Greenea i Vladimira Nabokova, pa kad je javnost čula da se Švedska akademija odlučila Nobela za književnost dati dvojici nepoznatih Šveđana, nastala je – najblaže rečeno – frka.

Rijetko kada je odluka Švedske akademije naišla na tako unisoni podsmijeh i pljuvanje, čak toliko da je Harry Martinson pokušao samoubojstvo škarama te je umro u štokholmskoj bolnici 1978.

Zato i ne čudi da je Švedskoj akademiji trebalo više desetljeća da se usudi nagradu opet dodijeliti Šveđaninu, no 80-godišnjem pjesniku Tomasu Tranströmeru nitko ne odriče književnu vrijednost. Britanski Guardian ga naziva 'najvećim živim skandinavskim pjesnikom', dok ugledni njemački tjednik Der Spiegel u svojem online izdanju konstatira da je kod Tranströmera 'svaka riječ teška kategorija' te dodaje: 'On je napisao tek 400 stranica u 60 godina: ovaj švedski pjesnik je majstor redukcije jer njegovi tekstovi izazivaju najveći mogući efekt s najskromnijim sredstvima. Nobelova nagrada za njega je također i signal zbog groteskne bjesomučne produkcije tekstova u književnoj industriji.'

S druge strane, poslovično zlovoljan je bio najpoznatiji njemački književni kritičar Marcel Reich Ranicki, upitan da komentira Nobelovu nagradu Tranströmeru: 'Nemam pojma tko je taj pjesnik i ne vjerujem da je trebao dobiti nagradu.' Naravno da nije moguće znati za svakog pjesnika i romanopisca, no Tranströmer je ipak dosta prevođen na njemački, a dobio je i nekoliko tamošnjih pjesničkih nagrada. Doduše, Reich Ranicki je poznat po tome da mu se ne sviđaju nesvakidašnji izbori Švedske akademije, a naročito je napadao Elfriede Jelinek. Orhana Pamuka je lakonski otpisao rečenicom: 'Ne zanima me turska književnost.'

O svemu se oglasio i austrijski pisac Franzobel, koji je naglasio da je njemu najviše drago što Nobela nije dobio Bob Dylan. Naravno, svatko ima svoje favorite, pa Franzobel smatra da je nagradu trebala dobiti velika austrijska pjesnikinja Friederike Mayröcker.

Profesor Bečkog sveučilišta i stručnjak za skandinavistiku Sven Hakon Rossel zato kaže da je 'bilo krajnje vrijeme nagraditi Tranströmera, koji je jedan od najvećih skandinavskih pjesnika nakon Drugog svjetskog rata'. Profesor Rossel ističe da je Tranströmer 'za razliku od mnogih drugih pjesnika, prilično čitan'.

Najviše razloga za slavlje imaju Tranströmerovi izdavači diljem svijeta. Njegov američki urednik u kući Harper-Collins, Daniel Halpern, je zaključio da je švedski laureat 'jedan od onih pjesnika koji pišu istinsku međunarodnu poeziju', dodavši da je Tranströmer 'radoznao, otvoren i inteligentan pjesnik'.

John Freeman, urednik utjecajnog književnog časopisa Granta smatra da je 'Tranströmer za Švedsku ono što je Robert Frost bio za nas u Americi – nacionalni karakter, ukoliko nešto tako postoji, se reflektirao u njegovim pjesmama, kao i švedski pejzaž. Zbog toga je lako previdjeti duboku čudesnost i misterioznost njegovih pjesama.'

Naravno, u Švedskoj svi slave, između ostaloga i zbog toga što su mislili da jedan Šveđanin nakon skandala iz 1974. neće više nikad dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Tranströmerova supruga Monica, koja je davala izjave za medije umjesto pjesnika koji otežano govori od moždanog udara 1990, izjavila je za švedske medije da je nagrada veliko iznenađenje: 'Prestali smo se nadati još devedsetih godina. Mislili smo da je dodjela Nobelove nagrade jednom švedskom književniku previše komplicirana stvar.'

Oduševljenim, ali sažetim komentarom se oglasio i švedski premijer Fredrik Reinfeldt: 'Radostan sam i ponosan.' To su otprilike riječi koje najbolje opisuju raspoloženje u Švedskoj nakon što je jučer u 13 sati objavljeno da je Nobela za književnost dobio Tomas Tranströmer.