Ne znajući ništa o magičnom realizmu, fascinirali su me, među ostalim, duhovi, leteći tepisi i levitacija protagonista sage koja opisuje živote sedam generacija obitelji Buendia, ne zato što nikad prije nisam čuo ni čitao o tome, nego zato što je to u knjizi 'Sto godina samoće', remek-djelu kolumbijskog pisca Gabriela Garcije Marqueza, predstavljeno kao nešto normalno, svakodnevno i samorazumljivo. U to spadaju i predviđanja događaja, razgovori s mrtvima i razna praznovjerja.

'Kiša koja pada četiri godine, 11 mjeseci i dva dana'

Tvrdoglavost i upornost glavnih likova, brutalni ratovi i političke igre, kiša koja je padala četiri godine, 11 mjeseci i dva dana te vrtlozi ljubavi i strasti koji, uz pokoju iznimku, u pravilu završavaju nesretno, neke su od odlika romana koje su me se dojmile. Inače, knjige ne rangiram po kvaliteti, jer nisam stručan za to, nego po tome kakav su dojam ostavile na mene i koliko su mi drage, pa je 'Sto godina samoće' odmah po završetku čitanja došla na visoko mjesto na listi meni najdražih i tamo je ostala sve ove godine.

S obzirom na sve navedeno, ne čudi da su me trnci prošli kad mi je, negdje još u listopadu, urednik rekao da u prosincu na Netflixu izlazi serija 'Sto godina samoće' i pitao me bih li želio napisati neki osvrt kad je pogledam. 'Apsolutno', bio je, naravno, jedini mogući odgovor na to pitanje, uz začuđeni izraz lica jer dotad nisam ni čuo da se snima ta serija.

Gabo je strahovao od holivudske ekranizacije knjige

Poznato je to da se Marquez oštro protivio ekranizaciji svojeg remek-djela, smatrajući da bi ga bilo nemoguće pošteno prikazati u filmu koji bi trajao 'normalnih' dva sata, a pogotovo se protivio holivudskoj ekranizaciji, rekavši jednom da bi vjerojatno za glavnu ulogu uzeli nekoga poput Roberta Redforda, 'a nitko od nas nema rođaka koji sliči na Roberta Redforda'. Takav je stav pisac zadržao do smrti 2014., no prije pet godina njegovi sinovi Rodrigo Garcia i Gonzalo Garcia Barcha prodali su prava na snimanje serije Netflixu, ali pod uvjetom da se ona, kako je i njihov otac smatrao da bi trebalo biti, snimi na španjolskom jeziku u Kolumbiji i da se što vjernije drži knjige.

Pripremajući se za gledanje serije, čijih je osam od 16 jednosatnih epizoda pušteno 11. prosinca, ponovno sam pročitao knjigu, treći put u životu, gotovo sigurno ne i zadnji. Glavni razlog za to što sam neke druge knjige stavio sa strane da bih ponovno pročitao 'Sto godina samoće' bio je taj da se podsjetim nekih likova, situacija i detalja koji su s godinama izblijedjeli, a sve s ciljem da što oštrije mogu kritizirati svaki nedostatak serije te svako, pa i najmanje, odstupanje od romana.

Uzaludno nabrijavanje na kritiku

No ispalo je da je moje nabrijavanje na kritiku bilo uzaludno, jer serija me već prvim kadrovima i prvom rečenicom, 'Mnogo će se godina kasnije, pred streljačkim vodom...', nepogrešivo uvukla u mistični svijet Josea Arcadija Buendije, njegove žene Ursule Iguaran i njihovih potomaka, od kojih se muški kroz generacije naizmjence zovu Jose Arcadio i Aureliano, u mističnom Macondu, gradu koji su osnovali u močvari.

Marquez je 1982., odbivši unosnu ponudu za ekranizaciju romana, rekao da je to posljedica njegove želje 'za izravnom komunikacijom s čitateljima jer da od slova koja on piše čitatelji mogu sami zamisliti likove kako žele, a ne kao posuđeno lice glumca'. To vrijedi za sve knjige, a ne samo za ovu, i to je razlog zbog kojeg će većina ljudi koji čitaju gotovo za svaku od njih reći da je bolja od filma ili serije koji su snimani po njima, jer nikad nijedna ekranizacija neće u potpunosti dočarati ih onako kako ih je čitatelj doživio. To, naravno, ne znači da bi film ili serija bili loši, nego je stvar u tome da su čitatelji sami zamislili likove, pejzaže i situacije, po 'uputama' pisca, i to im je draže nego da im režiser nameće svoju viziju.

'Knjiga koja se ne može ekranizirati'

Argentinac Alex Garcia Lopez i Kolumbijka Laura Mora, koji su svaki režirali po nekoliko epizoda serije, i tu su napravili dobar posao, a glumci, od kojih većina nije previše poznata široj latinoameričkoj javnosti, a pogotovo ne europskoj, vjerno su dočarali glavne i sporedne likove i teško da će im se naći neka zamjerka. Možda nije svaki lik u potpunosti onakav kakvim sam ga zamišljao dok sam čitao roman, ali ni za jednoga se ne bi moglo reći da je pogrešno postavljen.

Jedan od najvećih problema s kojima se suočila ekipa koja je radila na seriji prilično je mala količina dijaloga u knjizi, a u tome je i najveće odstupanje od predloška te najveći rizik od kritike gledatelja koji su prethodno pročitali 'Sto godina samoće'. No i tu je prilično dobar posao odradio cijenjeni portorikanski dramatičar Jose Rivera jer je napisao dijaloge vjerno slijedeći karakter likova i njihove odnose.

Sve u svemu, za 'knjigu koju je nemoguće ekranizirati', kako se 'Sto godina samoće' često nazivala, mora se priznati da je ekipa napravila jako dobar posao sa serijom, barem sudeći prema prvoj polovici objavljenih epizoda, a one pokrivaju nešto manje od polovice radnje. Nema sumnje da će dio ljubitelja Marqueza i njegove literature imati poneku, veću ili manju, zamjerku, ali svakako se isplati pogledati je.

Mlađe generacije ona će možda zainteresirati da pročitaju 'Sto godina samoće', što bi svatko trebao napraviti jer je riječ o jednoj od najcjenjenijih knjiga u povijesti, perjanici magičnog realizma te uvelike zaslužnoj za to što je Gabo 1982. dobio Nobelovu nagradu za književnost. A starije generacije serija će možda motivirati da je, nakon mnogo godina, uzmu u ruke, obrišu prašinu s nje i malo prelistaju, možda i ponovno pročitaju.