Najprije da razjasnimo osnovne činjenice, riječ je o ovaj tjedan objavljenom romanu 'Vidimo se u kolovozu' (En agosto nos vemos) Gabrijela Garcije Marqueza (što se u Hrvatskoj često pogrešno izgovara Markéz, umjesto Markes), najvećeg pisca španjolskog govornog područja i jednog od najvećih svjetskih pisaca. To je posljednji roman koji je Gabo napisao prije svoje smrti 17. travnja 2014., a iako je na njemu radio duže vrijeme, na kraju nije bio zadovoljan kako je ispao te ga je odbio izdati u cijelosti, iako je prethodno neke dijelove objavio u novinama, pa čak i sam javno pročitao. Svojim sinovima Rodrigu i Gonzalu izravno je rekao da ga unište, no oni su ga, zajedno s ostalim Marquezovim privatnim stvarima nakon smrti stavili u arhivu Sveučilišta Teksas u Austinu, da bi gotovo punih deset godina kasnije ipak bio objavljen.

Ovdje valja napomenuti da je 'Vidimo se u kolovozu' u Hrvatskoj objavljen na Marquezov rođendan, 6. ožujka, kao i u Španjolskoj, dok će na engleskom jeziku biti objavljen tek šest dana kasnije, što bi trebalo ubrojiti među uspjehe hrvatskog izdavaštva, s obzirom na to da je riječ o jednom od najiščekivanijih romana otkad je obitelj prije godinu dana najavila svoju odluku da on bude objavljen. Obitelj, točnije Marquezova dva sina, na to se odlučila unatoč želji pisca da roman bude uništen, što su u javnom obraćanju sinovi nazvali svojevrsnom izdajom koju su opravdali spoznajom da publika ipak ne bi trebala biti zakinuta za posljednji roman popularnog Gabe. Jedina zamjerka domaćem izdavaču, a riječ je o VBZ-u, mogla bi biti nedostatak jače reklame za ovaj književni događaj godine, ako ne i desetljeća, ali to možda više nego o bilo čemu drugome govori o interesu za kulturu u Hrvata, osim kad je riječ o Orašaru ili, po novom, Meštrovićevoj izložbi u Klovićevim dvorima.

Sam čin 'izdaje' neće biti predmetom ovog članka jer autor ovih redaka ne zna koliko su sinovi voljeli svog oca i misle li stvarno da mu na ovaj način odaju zasluženu počast, a čitateljima širom svijeta daju pravu poslasticu ili je u pitanju samo želja za zaradom, što ne mora nužno biti razlog za osudu, pa ne može dati nekakav suvisao sud o tim stvarima. Ono što novinar može je dati svoj osobni, nestručni osvrt velikog ljubitelja i poštovatelja autora knjiga poput 'Ljubav u doba kolere' i 'Sto godina samoće' koje su desetljećima oduševljavale mirijadu čitatelja kroz nekoliko generacija, a koje se, kao i mnoge druge Gabine, i danas nalaze na policama kućnih biblioteka širom svijeta, a ako pitate svoje prijatelje i poznanike mnogi od njih će barem jednu od te dvije knjige staviti među deset najboljih i najdražih koje su pročitali.

Spoiler alert: WTF!?

Što se tiče samog romana, a čitatelje koji ga nisu pročitali upozoravamo da će u nastavku biti otkriveni neki detalji iz njega, on je jednostavno prekratak i ostavlja gorčinu nedorečenosti i nejasnoće naglim, neočekivanim i ne baš sasvim jasnim završetkom. Čini se kao da nedostaje najmanje nekoliko stranica koje bi razjasnile kako se došlo do takvog završetka. Mladi za takav osjećaj koriste američki sleng 'WTF?' (What the fuck ili na hrvatskom Koji k...), što je kroz zube procijedio i iznenađeni autor ovih redaka, iako je on sam generacija glavne junakinje romana, 50-godišnje Ane Magdalene Bach, supruge i majke dvoje djece, koja se 16. kolovoza nekoliko godina zaredom, kada posjećuje grob svoje majke na neimenovanom karipskom otoku, upušta u ljubavne avanture za jednu noć, svaki puta s drugim ljubavnikom. Razlog za takav nagli završetak koji je ostavio puno nedorečenosti nalazi se, kažu bolji poznavatelji lika i djela slavnog pisca, a potvrdili su i piščevi sinovi, u njegovoj borbi s tada već uznapredovalom demencijom zbog koje je imao problema s koncentracijom i povezivanjem radnje, čega je i sam bio svjestan. Nakon objavljivanja 'Sjećanja na moje tužne kurve' i nezadovoljstva ovim posljednjim romanom, Gabo je prestao pisati. Da ga je pisao na svom vrhuncu, nema sumnje da bi 'Vidimo se u kolovozu' bio hit vrlo blizu njegovim dvama spomenutim remek-djelima, jer je priča intrigantna i nesvakidašnja, a on bi je majstorski znao ispričati u cijelosti, što bi vjerojatno uključivalo još jedno poglavlje koje bi povezalo dotad tečno ispričanu radnju s tim prenaglim i ne baš dovoljno jasnim završetkom

Ovaj nestručni osvrt započeo je kritikom i isticanjem slabosti romana, zbog kojih su neki strani kritičari rekli da ga nije trebalo ni objavljivati, da bi autor ovih redaka pokušao koliko-toliko zadržati objektivnost, no čitanje ovog romana ima i svojih dobrih strana koje bi ipak trebale donijeti prevagu u njegovu korist.

Zašto se ipak 'vidimo u kolovozu'?

Prva je, očito, povijesna vrijednost jer je riječ o posljednjem romanu jednog od najvećih svjetskih pisaca. Da je to i najgori njegov roman, opet bi ga vrijedilo pročitati samo zato što ga je pisao Gabo. Kad bi se u nekom arhivu, na tavanu ili u podrumu pronašla slična, dosad neobjavljena, djela velikana poput Tolstoja, Dostojevskog, Hemigwaya ili Kundere, isto bi ih vrijedilo pročitati, bez obzira na moguće nesavršenosti koje bi se u njima našle, samo zato što su ih pisali neki od najvećih pisaca u povijesti. Sportskim rječnikom rečeno, najgora utakmica koju je u svojoj karijeri odigrao legendarni Michael Jordan još uvijek je puno bolja od većine utakmica koje su igrali njegovi protivnici na košarkaškom terenu.

Drugi razlog u korist čitanja je taj što je većina tog relativno kratkog romana, koji je ostao na manje od sto stranica, napisana tečno i vidi se u njemu ruka velikog pisca, unatoč tome što se neke scene možda i prebrzo odigraju a stari majstor bi te scene inače malo više razvukao, začinio i učinio možda malo napetijim, neizvjesnijim ili intrigantnijim, uz poneki opis okoline i atmosfere u kojima se likovi susreću. Autor ovih redaka, koji je već priznao da se bori s objektivnošću zbog 30-godišnje ljubavi prema Piscu, pročitao je roman praktički u jednom dahu i sve do doslovno zadnje dvije stranice uživao, pritom misleći da su oni kritičari koji govore da ga nije trebalo objaviti skrenuli s uma i da nemaju pojma. No, na kraju je ispalo da ni njihove kritike nisu bez osnove.

Treći razlog za čitanje leži i u tome što se pisanjem tog romana Marquez, osim što je radio ono što je volio i čime se bavio cijeli život, zapravo borio protiv demencije od koje je patio godinama. Kad se roman sagleda iz tog kuta i kad se zna da je neke dijelove više puta prepravljao ispravljajući nekonzistentnosti i nelogičnosti u radnji koje su vjerojatno bile rezultat bolesti, dobije se priča i o njegovoj borbi za život koja bi lako mogla biti scenarij za film u kojem bi možda dominirala ona Hemingwayeva da čovjek može biti uništen (bolešću), ali ne i poražen (jer nastavlja pisati). Pritom se ne misli da bi se roman trebalo čitati iz saželjenja prema bolesnom piscu, nego se samo ističe i ta dimenzija kako bi se mogla stvoriti cjelovita slika o tome pod kojim okolnostima je on nastao.

U zaključku, autor ovih redaka ipak će se svrstati na stranu obitelji i reći da je dobra stvar da je posljednji Marquezov roman 'Vidimo se u kolovozu' objavljen, iako nije riječ o remek djelu na kakva smo navikli od Pisca, a na čitateljima širom svijeta je da odluče hoće li ga prihvatiti i čitati kroz sljedeće generacije, jer to je nešto što se ne može nametnuti, što je samo njihov izbor, kao što je to bio slučaj s drugim Marquezovim djelima.