Pukovniku nema tko da piše (1961)

Marquezovo prvo literarno remek-djelo prošlo je relativno nezapaženo, kao dio zbirke priča koja po objavljivanju nije izazvala velik interes izvan hispanoameričkog kulturnog kruga (koji, naravno, sam po sebi nije za baciti). Kratki roman ili duga pripovijetka, 'Pukovniku nema tko da piše' potresna je slika neimaštine, poniženja i propasti starog i neimenovanog bračnog para, nekoć potentnog pukovnika i ratnika, koji već 15 godina čeka na obećanu mirovinu. No to je samo okvir još veće tragedije, koja uključuje i smrt sina, moljakanja i poniženja u neposrednoj okolini, korupciju lokalnih moćnika i patetične pokušaje borbe pijetlovima; sve zajedno kao dijagnoza trulosti Južne Amerike u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Sto godina samoće (1967)

Sedam generacije obitelji Buendia doživjelo je sve - ratove, poplave, tropske kiše koje padaju godinama, ljubavne lomove, siromaštvo i glad, moć i nadu. A sve to su Bunedije doživjeli u Macondu, mitskom gradiću Gabriela Garcije Marqueza, koji je mjesto radnje ovog najpoznatijeg i najhvaljenijeg romana pokojnog nobelovca. 'Sto godina samoće' jedna su od onih lektira za koje učenici u šoku zaključe kako je i zabavna i poučna i potresna, knjiga koja je nadrasla svojeg autora i postala paradigma književnog pravca (magični realizam) i cijelog kontinenta (Južna Amerika).

Jesen patrijarha (1975)

Uhvatiti se u koštac s diktatorskom vlašću i njezinim terorom jedna je od vječnih tema književnosti Južne Amerike, između ostaloga zbog nepresušne inspiracije u povijesti kontinenta. Tako je, primjerice, Mario Vargas Llosa imao svoj 'roman o diktatoru' u 'Jarčevu slavlju', koje se bavi brutalnom vladavinom poremećenog Rafaela Trujilla. Marquezov odgovor na ovaj literarno-politički izazov je 'Jesen patrijarha', po mnogima najbolji piščev roman, obožavan ne samo zbog teme, nego i maestralne izvedbe baroknog stila punih dugih rečenica. Tiranin iz 'Jeseni patrijarha' kombinacija je španjolskog fašista Franca, kolumbijskog diktatora Gustava Pinille i Juana Vincentea Gomeza iz Venezuele, koji se u Marquezovim rukama spajaju u simbol korupcije (sve)moći i društvene katastrofe koju sa sobom uvijek nosi neograničena vlast pojedinca.

Ljubav u doba kolere (1985)

Magični realizam nikada nije bio tako magičan i tako romantičan kao u ovom romanu G. G. Marqueza, svjetskom bestseleru koji je mnogima izmamio suze na oči. 'Ljubav u doba kolere' knjiga je emocija, snažnih, neuništivih, ali i desetljećima neizraženih. Ljubav Florentina Arize i Fermine Daza sabotiraju njezini roditelji, životne prilike i razočaranja, višedesetljetna razdvojenost i gorčina, no sreća koju pronalaze u starosti pokazuje da za romantiku nikad nije kasno. No Marquez nije nikad bio površan i jednoličan pisac, pa kroz lik Ferminina supruga, liječnika Juvenala Urbina, stvara kompleksnu sliku latinoameričkog napretka, čovjeka znanosti, odgovornosti prema društvu, istovremeno ispunjenog osobnim manama, kojega - iako funkcionira kao prepreka spajanju dvoje zvjezdanih ljubavnika - nije moguće mrziti, nego mu se može samo diviti.

Vijesti o otmici (1996)

Marquezova domovina Kolumbija poznata je i kao kokainska država, u kojoj karteli često imaju veću moć od predsjednika i vojske, što je za slavnog pisca naravno predstavljalo i osobni izazov, na koji je odgovorio knjigom 'Vijesti o otmici'. Riječ je o publicističkom trileru koji prati istinite priče nekoliko ljudi koje su oteli ljudi zloglasnog Pabla Escobara, šefa moćnog i na prolijevanje krvi uvijek spremnog Medelinskog kartela. Marquez se ovom knjigom direktno suprotstavio kolumbijskim mafijašima podsjećajući kako je uvijek bio i odličan novinar, a 'Vijesti o otmici' ujedno su i oda novinarskoj hrabrosti, s obzirom na to da su na meti kartela redovito bili i kolumbijski mediji.