Njegova nova knjiga 'Tvornica nostalgije' u izdanju Naklade Ljevak na neki se način nadovezuje na uspješnicu 'Zašto se život ubrzava što smo stariji', istoga autora kod istoga nakladnika izašle 2008. godine.

Oba naslova kod pisaca ovih redaka odzvonila su nekako poznato, kao da je sam već došao, recimo poznatom metodom vlastite kože, do navedene neumitne, fatumske tematike.

Nije tu, dakako, ni u natruhama bilo pa ni otprilike razrade rečenih tema vremena i nostalgije na Draaismin način, ali bilo je. Zametale su se nekakve poopćene misli o neustanovljivoj komprimaciji vremena te o prirodi nostalgije, kada nastaje i kako se doživljava sve to. I koliko god knjiga 'Tvornica nostalgije' nije, dakle, namijenjena nekoj samopomoći, ali ako se čita uz već spomenutu metodu vlastite kože, tj. u ozbiljno zrelim godinama, lako je naći mnogo uvjerljivih odgovora i na vlastita, prije postavljana, ali i na nepostavljana pitanja.

Mudrost dolazi s godinama, tvrdi autor Douwe Draaisma, ali prije nje stiže zaboravljivost. Sve faze u životu čovjeka autor prati kroz tri pojma, a to su pamćenje, vrijeme i starost. No starosti se posebno posvećuje. Precizno on analizira razmjere mijene i blijeđenja te popravljanja sjećanja, rasvjetljuje kako vrijeme, to jest prolaznost mu, utječe na pamćenje, kakva je uloga zaboravljanja te posebno naglašava pozitivno djelovanje takozvanog ostarjelog pamćenja.

Postavlja on pitanje i zašto je uopće teško nekome reći u lice da je star. 'Starost se uglavnom primjećuje samo kao nedostatak. Kad netko teže hoda, ne prati razgovor, ne podnosi više gužvu – vidi se da je ostario. Ali nikada nećemo čuti da netko kaže 'danas je tako mudro govorio, već je doista star'. Na starenje se i danas gleda malone kao iz perspektive šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća, kada se ono prikazivalo na 'stubama života'.

Tako stube života koje je oko 1680. naslikao nepoznati majstor nimalo ne dvoje o predodžbama starosti. Prva, lijeva, uspinjuća strana stuba je svijetla, tu je šarolikost zastava, lenti, odjeće što sve daju godinama uspinjanja veseo dojam, a svega toga nimalo nema na desnoj strani silaska.

Nakon pedesete čovjek se, sav u crnome, spušta u polumrak, sve slabije vidljiv, a na dnu stepenica je mrtvac.

Zašto se onda u trećoj dobi, što je jedan od litotnih izraza za starost, kad se doživljava ona mrtva utrka između mudrosti i zaboravljanja, karikirano bi se reklo, između pameti i raspamećenosti, gotovo nezaobilazno pojavljuje začudan efekt reminiscencije. Odjednom se senioru, što je još jedna ublaženica za starost, pojavljuju slike iz mladosti, lica ljudi kojih se nisu sjetili tko zna otkad, i sva ta sjećanja ne moraju nužno biti ni tužna ni vesela, a možda ni po čemu ni bitna.

Iako je autor Draaisma u dobi u kojoj je vjerojatno doživio rečeni fenomen, on, valjda zbog veće opće zanimljivosti, navodi primjer iz intervjua Güntera Grassa u kojem je bilo riječi o književnikovu kasnom 'priznanju' da je bio pripadnik jedinica Waffen-SS, ali i o pitanju koliko je pouzdano sjećanje na događaje i iskustva otprije šezdeset ili više godina. Grass pripovijeda o političkim rasprama u godinama nakon rata, a kada ga novinar upita, pomalo sumnjičavo, koliko je sve to daleko kada je njemu već osamdeset, on odgovora da je sve to jako blizu.

'Kada bih htio pouzdano reći, kaže on, kamo sam putovao 1996, morao bih to potražiti u nekoj od svojih bilježnica. Ali sa starošću mladost se približava. Pravi trenutak za autobiografsko djelo očito je povezan sa starosnom dobi.'

Zaboravljivost je posebno poglavlje u 'Tvornici nostalgije'. U njoj svi zaboravni ili samo oni koji misle da to jesu više od drugih mogu doći na svoje doznavši da većina kognitivnih sposobnosti ostaje cijeli život na istoj razini, ali s godinama moć koncentracije ponešto slabi, a kapacitet radnog pamćenja smanjuje se, kao i brzina procesuiranja novih informacija, pogotovo ako ih je mnogo u isto vrijeme. Kad pređemo pedesetu, naglašava autor, neprestano se moramo boriti protiv zaboravljivosti.

Onaj koga ovo sve ovo ne podsjeća na kompjutore znači da se njima nikada nije služio pa mu je svaka prispodoba s tom danas teško zanemarivom napravom potpuno strana, ali zato nije ništa manje točna, jer ste primijetili valjda da vaš kompjutor nekako prebrzo zastarijeva. Posebice s godinama, otkriva nam Draaisma, slabi u čovjeka 'prospektivno pamćenje', tj. ono koje nam omogućava da se podsjetimo na planirane radnje. Obična sjećanja, naime, uvijek su asocirana ljudima, mjestima, događajima iz prošlosti, a prospektivno pamćenje poznaje samo jednu kategoriju – planove za radnje, a njih je vrlo teško pohraniti.

Nekako se teže usijecaju u pamćenje, posebice u starijih ljudi, pa nerijetko ne znaju jesu li ili nisu obavili ono što su neprestance namjeravali. (Na to očito smjera i onaj vic o Fati koja je s peglom u ruci otišla u nabavku, a kad su je pitali što će joj pegla na pijaci, odgovorila je da joj je već dojadilo razmišljati je li je, da joj se ne zapali kuća, utrnula prije nego što je izašla ili nije. 'Vako sam sigurna'!) Takva vrsta zaborava, iznevjeravanja pamćenja, neprihvaćanja činjenice da sedamdesetogodišnjak ne može pamtiti kao sedamnaestogodišnjak, olako proglašavanje takvih zaboravljanja simptomom nečega patološkoga, upozorava autor, dakako da je prava zgoda za mangupe iz rastuće veleindustrije instant zdravlja koji će vam uvijek spremno pokušati uvaliti svu silu lijekova, terapija, tečajeva, vitamina, ljekovita bilja i dodataka prehrani za ono što više ne smiju nazivati lijekovima.

Na temu Zadovoljstvo prisjećanja autor se priklonio velikome antičkom filozofskom autoritetu Aristotelu koji je zapisao da starci više žive od uspomena nego od nade jer im je preostalo vrijeme života kratko, a prošlo je dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju prošlosti, jer u predavanjima uspomenama nalaze zadovoljstvo.

Dobra je vijest iz ove knjige to da činjenica da se stariji ljudi ponekad lakše prisjećaju zaista davnih događaja od nekih recentnih ne mora odmah značiti da je posrijedi siguran simptom demencije. Ali ako i jest takav slučaj, onda se pokazuje da su najranija sjećanja i tada često dostupna i da se kontakt može uspostaviti pokazivanjem primjerice starih fotografija, pa se i to može upotrijebiti kao pomoćno terapeutsko sredstvo. Tako ovdje u fotogaleriji priložena fotografija s početka prošloga stoljeća koja prikazuje obitelj koja radi na tresetištu, iz arhiva u Drentu, kod tretirane skupine odmah je pobudila sjećanja i onih koji se nisu više sjećali sasvim bliskih događaja.

U poglavlju po kojem je knjiga naslovljena, Tvornica nostalgije, riječ je ponajviše o memorijama, sjećanjima koja muče iseljenike na primjeru nizozemskih emigranata, ali o tome postoje u nas itekakva dobro poznata stoljećima nataložena višegeneracijska iskustva hrvatskih iseljenika, pa to nije potrebno ovdje posebno isticati. Ali svakako treba posvetiti posebnu pozornost zaključnom pasusu ove poučne i lako čitljive knjige u kojem se kaže da je prava tvornica nostalgije vrijeme, koje od svakoga od nas čini iseljenika, a da toga nismo svjesni. Naše nas reminiscencije podsjećaju da već odavno nismo u zemlji svoje mladosti. Našli smo se u inozemstvu, a da nikada nismo zaista ni otišli. I to bez obzira na dob u kojoj smo dok ovo čitamo. Kako literarno nastrojen, multidisciplinarni znanstvenik Douwe Draaisma kaže: 'Putujući kroz pamćenje dolazimo do zaključka da mnogo toga postoji još samo u sjećanju.'

I na kraju, je li pisac ovih redaka u ovome svom draismatičnom vremeplovu zaboravio spomenuti nešto? Nije. Ove je rečenice o zaboravu, naime, ispisao čim se sjetio da bi ih mogao zaboraviti i ostavio ih je upravo ovdje za ovaj kraj. Što se može, i to je iz metode vlastite kože.