O istaknutoj poziciji ruske književnosti unutar korpusa književne povijesti svijeta ne treba trošiti previše riječi, dovoljno je navesti tek nekoliko svima poznatih prezimena: Puškin, Tolstoj, Dostojevski, Čehov, Bulgakov, Majakovski, Solženjicin... Svi su oni književni autori čiji je utjecaj teško precijeniti, mnogi od njih su dio lektire i predmet izučavanja u brojnim državama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj koja je u vrijeme komunizma naročito bila usmjerena na rusku književnost. Danas je situacija ipak donekle drugačija, na što je utjecala i promjena društvenog konteksta i političkog sustava (od komunizma u kapitalizam, iz jednopartijskog u višepartijski), pa se mnogo manje pažnje obraća suvremenoj ruskoj književnosti koja i dalje proizvodi velike pisce.

O troje njih u svojoj knjizi 'Tri tipa ruskog postmodernizma' piše i Jasmina Vojvodić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja iz živahne i velike ruske književne scene izdvaja djela Viktora Pelevina, Vladimira Sorokina i Ljudmile Ulickaje kao ono najbolje i najzanimljivije. Vojvodić se u razgovoru za tportal.hr pokazala kao dobro informirana poznavateljica aktualne situacije u Rusiji, a prvo se osvrnula na to je li ruska književnost među Hrvatima izašla iz mode: 'Interes za rusku književnost u nas je uvijek postojao. Istina je, to ste dobro primijetili, da nema kontinuiteta u praćenju novina iz ruske književnosti, što je općenito povezano s našim interesom za tu veliku kulturu. Čak bih rekla da postoje naglašene amplitude u tom interesu. Ili je on pojačan ili ga gotovo nema. Ruska je književnost shvaćena dosta politički i stoga te amplitude postoje, pa se i promjene u društvu, promjene političkog sustava, ogledaju i u našoj recepciji. Nakon očite stagnacije i smanjenoga interesa u devedesetim godinama dvadesetoga stoljeća, u novije vrijeme u našoj sredini možemo pratiti povećan interes za rusku kulturu. Ruski se filmovi prikazuju na festivalima (najbolji je primjer Zagreb film festival), ruska se beletristika i publicistika prevode, kao i strane knjige o Rusiji. Dodala bih tomu da je u posljednjih nekoliko godina pojačan interes za studij ruskoga jezika i književnosti, kao i općenito za učenje ruskoga jezika, što se može pratiti po tečajevima i školama stranoga jezika.'

Zbog čega se odlučila pisati baš o Pelevinu, Sorokinu i Ulickaji, pitamo Jasminu Vojvodić. 'Nema sumnje da je riječ o vrlo kvalitetnim autorima. Oni su aktivno prisutni na ruskoj književnoj sceni. Osim toga, svi imaju ugled i u međunarodnoj književnoj zajednici. Po količini prijevoda to su doista prilično zastupljeni autori u inozemstvu. Ipak, izdvojila bih Sorokina, koji uživa najveći ugled na Zapadu, posebice u Njemačkoj', objašnjava Jasmina Vojvodić te dodaje da se ovo troje autora 'bavi suvremenim temama kao što su paralelni svjetovi, potraga za identitetom, nasilje, nelagoda svakodnevice, nemogućnost komunikacije, IT tehnologija i sl.'

Među tom trojkom kod nas je najmanje poznata Ljudmila Ulickaja, koja je slavna književnica u današnjoj Rusiji. Vojvodić objašnjava da se i njeno djelo može spojiti s kategorijom 'žensko pismo' koja je dosta prisutna u Hrvatskoj: 'Da, žensko je pismo sigurno važna odrednica ove autorice. Sama Ulickaja se, međutim, protivi takvim klasifikacijama. Ona smatra da je pisac, a ne žena-pisac. Rodno određenje smatra da nije bitno kada je riječ o profesiji. Ako govorimo o ženskoj spisateljici, nameće se zaključak da je riječ o feminističkoj spisateljici, smatra Ulickaja. A to ne mora nužno biti tako. Zato joj je važnije da bude prvenstveno pisac. Žena je samo slučajno, a teme o kojima piše ne moraju biti samo 'ženske'. Ipak, ženska senzibilnost ove autorice daje nam za pravo govoriti o istinskom ženskom pismu. Teme ženskoga tijela, bolesti, uloga majke, prostitutke, odnos prema djeci ispričane su iz vizure žene. Takav tip senzibilnosti, opisa 'iznutra', pokušaja razumijevanja drugoga, ne postoji kod Sorokina i Pelenvina. Zato je smiještamo u ladicu s drugim spisateljicama poput Tatjane Tolstoj, Ljudmile Petruševske, Dine Rubine i drugih vrlo afirmiranih ruskih spisateljica.'

Cijela povijest ruske književnosti ujedno je i povijest pisanja pod ovim ili onim manje ili više totalitarnim režimom. Zato i ne čudi da je jedna od vječnih dinamika ruske književnosti sukob između disidenata i tzv. režimskih pisaca. Jasmina Vojvodić sve to stavlja u širi povijesni kontekst: 'Rusku bismo književnost mogli čitati iz perspektive cenzure. Naime, cenzura nije bila strana nijednom režimu. Često se vole spominjati imena Ivana Groznog, Petra Velikog, Ekaterine Velike, koji su čvrsto kontrolirali književnu produkciju. Ne treba zaboraviti ni cara Nikolaja I. Zar bi Gogolj pisao komediju 'Revizor' da nije za vratom imao tako težak administrativni aparat i kontrolu? Dvadeseto stoljeće ne samo da nije bilo pošteđeno ideološke kontrole, nego se ona pojačala. Tada je još jače primjećujemo, jer se izdavaštvo razvilo, porastao je broj pismenoga stanovništva, odnos čovjeka prema individualnim slobodama se promijenio i naravno da se ograničavanje autonomije kulturne proizvodnje osjeća kao težak teret. Ne bih sada govorila o cenzuri u sovjetsko doba, koja se tada zvala 'redakturom' ili 'književnom kritikom', premda je ona sigurno utjecala na prve postmodernističke pisce. Oni su svoje prve tekstove sedamdesetih godina 20. stoljeća, upravo zbog takvih 'redaktura', objavljivali u inozemstvu. Venedikt Erofeev je svoj roman 'Moskva-Petuški', koji se često spominje kao jedan od prvih postmodernističkih romana, objavio u Izraelu 1973. godine, Saša Sokolov je roman 'Škola za budale' objavio u SAD-u 1976. Ruska je suvremena književnost u to vrijeme nastajala izvan granica SSSR-a. Međutim, danas se smatra da emigrantska književnost ulazi u obitelj velike ruske književnosti. Disidentstvo se slilo u matičnu književnost koja danas živi vrlo dinamičnim životom. To je važno imati na umu, jer je ruska postmodernistička književnost prilično politična. Osim na razini poetike, vidimo da su i neki pisci politički vrlo angažirani, poput Borisa Akunina, na primjer, dok su nekadašnji disidenti dobili status pravih zvijezda u matičnoj zemlji kao što je slučaj sa Solženjicinom. Dinamika pisac-vlast važno je obilježje ruske kulture.'

Kod Sorokina i Pelevina je karikaterističan njihov ambivalentan odnos prema velikoj ruskoj književnoj tradiciji, na koju se naslanjaju ali i koju podrivaju, naglašava Jasmina Vojvodić, navodeći i konkretne primjere: 'Kod Pelevina mi se čini da uzima fragmente tradicije ruskoga romana kao što su, na primjer, imena (grof T, Čapaev i sl.), dok Sorokin uzima čitave obrasce - opisi, odnosi među likovima, dijalozi i slično. Nije samo riječ o ruskome romanu 19. stoljeća, nego i o modernizmu, srebrnom vijeku, o sovjetskom romanu. U tom smislu, oni jesu nastavljači ruske tradicije. Ujedno, oni su i njezini 'rušitelji'. Samo ono što je čvrsto i sustavno bilo izgrađeno može se rušiti. Mitologizacija prošlosti, književni centralizam naišao je na tektonski poremećaj.'

Vojvodić napominje, zahvaljujući i osobnom iskustvu putovanja, da je 'današnja Rusija velika i raznolika zemlja', te da bi bilo pogrešno gledati je samo kroz prizmu 'energetike, Putina i prirodnih resursa', jer je to i 'zemlja sjajnih kazališta i muzeja, izuzetne znanosti, bogate prošlosti, arhitekture, gastronomije, festivala, književnosti, glazbe, ideja. Pisci poput Sorokina, Pelevina i Ulickaje žive u takvoj Rusiji. Premda različitih godišta, oni pripadaju upravo tom tlu novog kapitalizma koji se u Rusiji razvija u velikom zamahu. Ulickaja putuje svijetom i predstavlja svoje knjige, Pelevin se poigrava novim tehnologijama i objavljuje pod pseudonimom, a tek onda pod svojim pravim imenom, izbjegavajući medije. Sorokin izaziva sukobe koji mu povećavaju popularnost. Nisu li sve to postmodernističke igre?'

Stoga treba biti svjestan da je i rusko književno tržište 'u pravom smislu riječi ogromno', kaže Vojvodić te dodaje da iz hrvatske perspektive - gdje se naklade kreću u nekoliko stotina primjeraka – to izgleda još impresivnije. 'Jedan od vrlo popularnih žanrova u Rusiji je kriminalistički. Zanimljivo je da su najprodavanije knjige autora A. C. Doylea, Agathe Christie te ruskih pisaca istoga žanra, poput Borisa Akunina ili Aleksandre Marinine, na primjer. Prvo izdanje takvih popularnih naslova kreće se od 50 tisuća primjeraka. Obično nakon toga, ako je riječ o bestseleru, slijede drugo, treće i tako redom izdanje. Sorokinova je trilogija, na primjer, isprva bila izdana u nakladi od 10 tisuća primjeraka da bi potom novi izdavači ponavljali tu brojku nekoliko puta. Novi roman Ludmile Ulickaje 'Zeleni šator' izdan je 2011. godine u nakladi od 200 tisućaprimjeraka. Ne vjerujem da će to biti i konačna brojka.'

No, bez obzira na popularnost domaće književnosti, Rusi čitaju i strane bestselere, zapravo se u knjižarama Moskve i Zagreba mogu naći brojni isti naslovi, kaže Jasmina Vojvodić: 'Od prijevodne literature, ako izuzmemo kuharice, savjete za samoozdravljenje, samopomoć, biznis-literaturu, kojih su knjižare prepune, svjetski bestseleri također su omiljeno štivo u Rusiji. U posljednjem desetljeću među najprevođenijim piscima su Günter Grass, Frédéric Beigbeder, John Maxwell Koetzee, Erlend Loe, Antonio Moresco, Haruki Murakami, Stieg Larsson, Stephen King i dr. Prema istraživanju jednog moskovskog časopisa, Rusi najviše čitaju Borisa Akunina, dok drugo i treće mjesto drže Paulo Coelho i Joanne K. Rowling. Ukus publike, interes izdavača i prevoditelja očito je vrlo sličan onom zapadnom.'