ODGOVOR JE U SLICI

Kakvu umjetnost volimo, u takve se ljude zaljubljujemo

03.04.2014 u 11:24

Bionic
Reading

Zašto netko obožava Tiziana, ali iracionalno strahuje od Caravaggia? Zašto se netko povlači nakon gledanja Chagalla i divi se Daliju te zašto imamo tako različite ukuse kad je riječ o osobama koje nam se sviđaju? Fascinantan odgovor ponudio je njemački povjesničar umjetnosti Wilhelm Worringer, a iz njega možemo i zaključiti zašto se zaljubljujemo u ljude određenih karakternih osobina

Po argumentaciji evolucijskih biologa, ljudi nas privlače iz vrlo jednostavnih i lako objašnjivih razloga: zato što su zdravi. Lijepim ili senzualnim osobama nazivamo one kod kojih na prvi pogled prepoznajemo snažan imunološki sustav i veliku tjelesnu izdržljivost. Oni nas privlače zbog pretpostavke da ćemo s njima, teoretski, imati velike šanse za zdravu prokreaciju.

Ova filozofija danas je dominantna iako je čudna i djelomična. Jedan od većih propusta svodi se na to da nam nitko ne može reći zašto preferiramo jednu zdravu osobu pred drugom, što je očito iz naših raznolikih odabira. Zašto nam sve zdrave osobe nisu podjednako privlačne i zašto imamo tako izražene individualne preferencije?

Možda odgovor možemo pronaći u umjetnosti, koja odražava postojanje sličnog misterija: zašto netko obožava Tiziana, ali iracionalno strahuje od Caravaggia? Zašto se netko povlači nakon gledanja Chagalla i divi se Daliju

Zanimljiv odgovor ponudio je njemački povjesničar umjetnosti Wilhelm Worringer.


Wilhelm Worringer

On zastupa teoriju po kojoj svi odrastamo 'manjkavi', s dijelom koji nedostaje unutar naše osobnosti. Naši roditelji i okolina iznevjerili su nas na mnogo različitih načina te se naši karakteri oblikuju sukladno određenim područjima neravnoteža koje postoje u nama. U osnovi, upravo ta neravnoteža determinira što će nas privlačiti, što će nam se gaditi i odbijati nas u umjetnosti, kao i u ostatku života.

Svako umjetničko djelo posjeduje specifičnu 'osobnost': može biti iskreno ili nemirno, hrabro ili odmjereno, skromno ili samouvjereno, maskulino ili feminizirano, buržoasko ili aristokratsko. Naše sklonosti reflektiraju ono što osjećamo da nam nedostaje u životu. Nazvat ćemo djelo predivnim kada ono kompenzira našu neravnotežu na neki način, a drugo ćemo otpisati kao ružno kada nam nudi raspoloženja i stavove za koje osjećamo da smo njima već 'ispunjeni'.


Caravaggio, 'Žrtvovanje Izaka'

Umjetnost za dosadne i rigidne osobe

Kako bi dokazao svoju teoriju, Worringer je radio pokuse s ciljanim skupinama: ljude koji su po prirodi bili smireni, oprezni i rigidni privlačila bi strastvena i dramatična umjetnička djela. Bili bi 'podložni' utjecaju, primjerice, mračnih i intenzivno krvavih Goyinih slika, Dalijevih noćnih mora, uznemirujućih prizora Caravaggia ili bujnosti i izobilju španjolskih baroknih građevina.

No ista smjela estetika, sudeći po Worringerovoj tezi, uplašit će i odbiti ljude koji su već sami po sebi previše anksiozni i lako se uzbude. Ti 'osjetljiviji' karakteri bit će privučeni umjetnošću koja održava mir i 'logičnost'; voljet će uređene francuske vrtove, Tizianove pejzaže ili mirnu 'prazninu' platna minimalističkih umjetnika poput Agnes Martin ili Marka Rothka. Možda će ponekad 'uroniti' i u snovitost i fluidnost Chagallovih slika.


Mark Rothko

Ovaj pristup može nam olakšati pronalaženje odgovora na pitanje zašto su nam neki ljudi privlačni, a drugi ne. Proglasit ćemo atraktivnima osobe u kojima vidimo dokaze kvaliteta koje su kompenzirajuće našima, a odbojnima ćemo smatrati one za koje nam se čini da će nas 'pogurati' dalje u naše karakterne ekstreme.

Naše sklonosti prema Agnes Martin ili Caravaggiu odraz su određenih aspekata naše neravnoteže. U životu trebamo i ljubav i umjetnost za upotpunjenje ličnosti pa ne čudi ako je 'mehanizam privlačnosti' sličan u oba slučaja. Ono što doživljavamo lijepim i privlačnim predstavlja jasan pokazatelj onoga za čime žudimo kako bismo dosegli 'cjelovitost' bića.