Čitan kao epitaf carističkoj Rusiji i ostacima feudalnog društvenog uređenja te najava novog doba u kojem 'čast i slava' gube bitku s novcem, napretkom i industrijalizacijom, 'Višnjik' je ujedno možda i prikrivena naznaka revolucije, ali i autorov intimni oproštaj kako od kazališta, tako i od života. I mikro i makro pogled, međutim, nisu sami po sebi dovoljni za otkrivanje onoga 'čehovljanskog', pri čemu taj tekst nije drukčiji od ostalih velikih drama Antona Pavloviča. 

Iako su mu komadi racionalno i realistički smješteni, Čehovljevo vrijeme se danas smatra kao ono 'uvijek i zauvijek', posljedica čega su najrazličitija scenska rješenja: od doslovnosti preko simbolike do eksperimenta, s nepreglednim i prečesto iskorištenim mogućnostima upisivanja, raspisivanja i nadopisivanja. Posljednjih stotinjak godina čini se da je neprolazan, ali nemoguće je predvidjeti je li zaista, tj. hoće li preživjeti tisućljeće ili tri, koliko se kazalištu uobičajeno daje. Bilo kako bude, Čehov jest najbolji u spoju umjetnosti i svakodnevlja, i kao takav je gotovo preteča svih scenskih spontanosti i umjetničkih sloboda ili oslobođenja uopće. Nedogađanje napunjeno trajnim skakutanjem, plesovima, dvobojima i zaljubljivanjima; tišine zatrovane brbljanjem; glavni likovi čija praznina ne zaslužuje ni status trećeg građanina u historijskim i junačkim narativima... sve su to i danas obilježja literature, drame, filma, kazališta, kao i ostalih umjetnosti. Suvišni ljudi, kao i oni bez svojstava, čije je jedina karakteristika, koliko god to paradoksalno zvučalo, njihova sudbina, nisu u Čehovu našli svog jedinog autora, ali jesu jednog od najboljih.

Ukoliko nije tek riječ tek o skakanju iz projekta u projekt, u svojoj sadašnjoj fazi Vito Taufer užitak pronalazi u reagiranju na klasike. Iako puno radi i u Sloveniji, hrvatski mu je niz još ambiciozniji: najprije 'Glembajevi' a sad i 'Višnjik' u zagrebačkom HNK te Ljermontovljeva 'Maskarada' u riječkom. Nije to nužno loše, kao ni činjenica da redatelj velike vizualne kulture i zaigranosti danas igra na kartu stare slave i prepoznatljivosti, ali ne svoje, nego – autorove. U ovom slučaju, međutim, nije napravio ništa bitno više od onoga kako bi Čehova i trebalo čitati – kao komediju karaktera s tragičnom potkom – dok je redateljski potpis pokušao nametnuti sporadičnim suludim detaljima i osuvremenjivanjem samog kraja.

S obzirom na minimalizmom grandioznu scenografiju Branka Hojnika i vrlo upečatljive a istovremeno decentne kostime Barbare Podlogar, jedino u čemu je Taufer mogao donekle izbjeći samonametnuti okvir rad je s glumcima, ali ni tu rezultat nije bitno drukčiji od očekivanoga. Alma Prica kao Ranjevska tragična je heroina kojoj je jasno da je povremeno smiješna, dok je njezin brat Gajev u interpretaciji Milana Pleštine čista suprotnost jer njegova karikatura jedina je donekle u stanju i preuzeti odgovornost. Ljubomir Kerekeš i ovdje je srž komike, a Danko Ljuština njezin prvi potporanj, no iznenađenje nudi guvernanta Charlotte Lane Barić, koja unosi gotovo cirkuski nemir u nimalo tiho propadanje. Virilan Dušan Bućan, namjerno prenaglašena Ana Begić, naizgled spontana Iva Mihalić i idealizmom produljene mladosti prožet Franjo Kuhar nadopunjuju se u praznom prostoru pozornice i svojih uloga uglavnom klišejiziranim rješenjima, što se pak može oprostiti veteranima poput umirovljenog Žarka Potočnjaka ili Ive Gregurevića, kojeg je lijepo vidjeti na sceni svakih nekoliko sezona u velikoj i zahtjevnoj roli koja traje minutu, možda dvije. Iako bi oni trebali biti mamac za publiku, onaj pravi je ipak Zvonimir Zoričić, s obzirom na to da u posljednje vrijeme marljivo na sceni živi neku novu mladost.

Čehova se može napraviti kao veliku dramu ni o čemu ili kao scensku kamilicu o svemu, već prema afinitetima redatelja. Vito Taufer je ovom predstavom uspio spojiti polove tog specifičnog dramskog opusa i stvoriti, glumačkim i ostalim resursima unatoč, kamilicu ni o čemu.