Požeški biskup mons. Antun Škovorčević podsjetio je kako ga s Dulčićem veže veliko prijateljstvo kroz njegova umjetnička djela, koja, kako je rekao, zrače posebnom snagom duha s kojim sam se srodio. Ocijenio je kako se Dulčić nije dao sputati u ideološke tijesne okvire te dodao kako su sva njegova djela u znaku istine koja oslobađa – "Istina će vas osloboditi".

Monografija je svjedočanstvo o istini o kojoj je umjetnik u svojim djelima progovorio, rekao je mons. Škvorčević.

Po riječima recenzentice Željke Čorak ova je knjiga otisak dvaju života, u kojoj je otisnut život jednog slikara, ali i jednako život autora knjige Igora Zidića. Zidić je, putujući s Dulčićem, približio svoj život njegovom, rekla je Čorak dodavši kako je Dulčić slikao Hrvatsku koja gori, dok su naručitelji tražili gašenje požara.

Akademik Tonko Maroević smatra kako je Zidićeva monografija svojevrsni društveni portret i veliki roma jedne epohe. Knjiga je tako dobro pisana da, ustvrdio je Maroević, postavlja problem recepcije kod publike specijaliziorane za povijest umjetnosti.

Potpredsjednik Matice hrvatske Damir Barbarić istaknuo je kako bi se Dulčića moglo opisati beskonačnim atributima, kao slikara slobode i svjetla. Upravo jedan duboki instinkt, osjećaj slobode, bilo je ono što mu je pomoglo da se otrgne od pritiska ideologije koja je samo znala uništavati, naglasio je dodavši kako je svjetlo metafizička inspiracija Ive Dulčića i upravo su ga svjetlo i sloboda učinili koloristom.

Istaknuo je kako je boja ono što je najsvojstvenije Dulčiću te dodao kako su mu se volumen i masa činili pretvarnim. Svjetlo mu je bilo način da produhovi materiju da probudi u njoj latentne intencije i potencije i da je digne u eteričnu sferu, rekao je Barbarić.

Autor knjige Igor Zidić napomenuo je kako nema osjećaj da je ovom monografijom radio spomenik sebi nego da je radio svoj posao. Dulčiću ga je, kako je istaknuo, privukao njegov život koji je protekao u neprestanom sukobljavanju. "Dulčić je bio najbolji proizvod Babićeve škole, a prvo što je napravio kad je stao na noge jest da se odvojio od Babića", rekao je Zidić i dodao kako je to prirodno jer nakon onoga što je naučio trebao krenuti vlastitim putem.

Dulčić je, smatra Zidić, imao naizgled proturječne potrebe: da bude svoj i nosi svoju tradiciju, ali i da bude moderan i nov a da ne raskine s umjetničkim nasljeđem.

Predstavljanju monografije nazočila je i Dulčićeva supruga Miroslava Buljan Dulčić.

U monografiji "Ivo Dulčić" na više od 640 stranica prikazano je više od 500 reprodukcija Dulčićevih slika, crteža, signatura te komparativne i arhivske građe vezane uz njegov život. Zidić je monografiju strukturirao u deset poglavlja, a svako od njih može se čitati kao zasebna studija, iz kojih se vidi prava dimenzija Dulčićeva djela i vrhunsko značenje njegova slikarskog, sakralnog opusa za hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća.

Knjigu su objavili Požeška biskupija, Matica hrvatska Zagreb i Moderna galerija Zagreb.

Ivo Dulčić rođen je u Dubrovniku 1916. godine, gdje je i pokopan 1975. godine. Bio je hrvatski slikar koji se isticao osobitim smislom za bogat kolorit i ljubav prema motivima iz svog rodnog grada. Kao apsolvent, prekida studij prava i 1941. upisuje slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti gdje studira u klasi profesora Omera Mujadžića i Ljube Babića. Godine 1955. u Zagrebu uređuje atelijer te otada živi i radi između sjevera i juga domovine. Dulčićev slikarski jezik je kombinacija ekspresije, brzog, plastičnog crteža, uz profinjeni osjećaj za boju i teksturu. On je i majstor atmosfere, a u portretiranju ljudskog lika istančani psiholog. U hrvatskom slikarstvu ostat će trajno obilježen kao jedan od rijetkih slikara koji je trajno njegovao sakralnu temu.