Put od male smotre koju su realizirali umjetnički voditelj HKD Teatra Nenad Šegvić i prvi izbornik Dalibor Foretić pa do međunarodnog festivala s velikom regionalnom težinom danas je adut s kojim treba postupati oprezno.

Rast festivala ima i svoje loše strane, a sve su se poklopile na otvaranju jubilarnog izdanja predstavom 'Unterstadt' osječkog HNK. Potreba da se od otvaranja, zajedno s pozdravnim govorima ministrice i gradonačelnika, napravi spektakl, kao i želja da riječka publika u što većem broju vidi proslavljenu predstavu, sasvim su razumljive, ali one su zadovoljene uz dosta štete.

Festival je nastao upravo u opreci institucionalnoj poziciji velikog kazališta, dakle HNK-u kao takvom, pa makar i riječkom, i njegovoj repertoarnoj politici, a gostovanjem 'Unterstadta', kao velike produkcije koja jedino u takvom prostoru i može igrati, poništene su repertoarne, svjetonazorne i prostorne postavke Malih scena.

Pritom je i predstava sama na granici povijesne freske i jedva zamaskiranog političkog pamfleta, usporediva tek s filmskim 'uspješnicama' poput 'Četveroreda' i 'Duge mračne noći', ali i u toj usporedbi gubi.

Zlatko Sviben kao prokušani redatelj velikih kompozicija našao je pravi zaplet u romanu Ivane Šojat Kuči o obiteljskoj povijesti slomljenoj većim povijestima koje su protumarale ovim prostorima, ali je u scenskoj realizaciji vremena bivšeg ostao na razini simplificiranih slika, a izvođačima pružio priliku tek za karikirane skice. Želja za popularnom jednostavnošću rezultirala je gotovim simbolima kojima se predstava razbacuje u svakom prizoru, što je čini koliko naivnom, toliko i zamornom.

Ostatak jubilarnog izdanja Malih scena u izboru Željke Turčinović, s tematskom okosnicom političkog teatra, ipak je opravdao očekivanja i reputaciju festivala koji uvijek donese i nekoliko vrhunskih ostvarenja.

Pored domaćih predstava koje na kazališno zanimljiv, ali ne i izravno politički provokativan način govore o odnosu društvene zbilje i pojedinca, poput 'Finih mrtvih djevojaka' iz Dramskog kazališta Gavella ili 'Žute crte' Zagrebačkog kazališta mladih te 'Jalove' riječkog kazališta TRAFIK i prošloljetne produkcije Teatra Ulysses 'Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Artura Uija', ove godine kvalitetom su ipak dominirala gostovanja.

Među novim radovima poznatih redatelja kakvi su Oliver Frljić, Aleksandar Popovski, Oskaras Koršunovas i Miloš Lolić treba istaknuti predstavu beogradskog Ateljea 212 'Pedeset udaraca', prema tekstu Tamare Baračkov i u režiji Ane Grigorović, neveliku, ali izravnu kritika položaja crkve kao moralnog autoriteta iza kojeg je moguće sakriti svaku, pa i najgoru vrstu grijeha. Mlada glumačka ekipa i autorski tim zajedno su kazališnu pozornicu na trenutak pretvorili i u politički forum, ali (si) ipak nisu dozvolili i prelazak rampe, možda i na svoju štetu.

Oliver Frljić, na čije ranije radove 'Pedeset udaraca' donekle podsjeća, predstavljen je svojom osebujnom vizijom 'Jelke kod Ivanovih', klasika ruske avangarde Aleksandra Vjedenskog iz ljubljanske Drame, koja suptilnim prijevodom i rekontekstualizacijom od 'besmisla' čini sasvim razumljivu poruku o sličnosti represije i terora bez obzira pod kojom se bojom zastave, ili kojim oblikom križa, događaju. Sličnu paralelu povukao je i Mihail Bulgakov kad je pisao 'Moliereov život', jer je pod krinkom odnosa komediografa i Louisa XIV nesumnjivo mislio i na Staljinov odnos prema njemu samome.

Aleksandar Popovski, uz pomoć Nikole Ristanovskog u naslovnoj ulozi i ansambla Makedonskog narodnog teatra iz Skopja, taj je odnos prikazao kroz prizmu razuzdane kazališne i metakazališne igre, što i jest najbolja strana tog čestog gosta na domaćim pozornicama.

O odnosu kazališta i zbilje, 'unutarnjem egzilu' u prostor umjetnosti i igre kad zbilja postane neizdrživa, pravu je lekciju publici Malih scena održao litavski redatelj Oskaras Koršunovas izuzetno smjelom i poetičnom, koliko i gorkom obradom Shakespeareove 'Oluje'. Sabivši svojevrstan dramatičarev testament na likove oca i kćeri, točnije na potragu za slobodom dvoje na različit način neslobodnih ljudi, Koršunovas je stvorio vrhunsku posvetu i kazalištu i potrebi za njim, ali i ljudskosti koju se ne da poništiti. Umjesto lekcijom o Dobru, festival je završio pitanjem o Zlu, jer njega ni Shakespeare ni srbijanski redatelj Miloš Lolić ne definiraju, nego samo opisuju u 'Othellu'.

Produkcija Jugoslovenskog dramskog pozorišta, s Vojinom Ćetkovićem i Nikolom Đuričkom u glavnim ulogama, zapravo je komorna drama, ali joj trebaju velika pozornica i poseban vizualni kod kako bi naglasila da je društvo ono koje ostaje nijemo na manipulaciju, pa je time i dostojno zatvorila festivalski program posvećen političkom (u) kazalištu.