'Nije pretjerano reći da je Angela Carter svojim fantastičnim pričama i romanima otvorila prepoznatljiv rukavac u kaotičnoj postmoderni u koji su se slile glavne umjetničke i mislilačke bujice dvadesetog stoljeća. Nadrealizam, psihoanaliza, magijski realizam, feminizam – sve te struje vrtlože se u njezinim radovima uz elemente gotičkog horora, satire, apsurda, fantazmagorije', napisala je u predgovoru 'Krvave odaje' Petra Mrduljaš koja napominje da je riječ o zbirci koja je Carter osigurala slavu s obje strane Atlantika. Angela Carter i prema listi londonskog The Timesa stavljena je na deseto mjesto liste najvažnijih britanskih književnih autora/ica od 1945., čime se pokazalo da je njezina kompleksna i pomaknuta žanrovska proza itekako prepoznata u stručnim krugovima.

Sada se pak bolje s Angelom Carter i njezinim horor pričama imaju priliku upoznati i hrvatski čitatelji kojima je dosad u prijevodu bio dostupan samo njezin roman 'Čarobna prodavaonica igračaka', objavljen kod nas 2003. 'Krvavu odaju' prevela je Senka Galenić, kojoj smo se obratili s nekoliko pitanja oko ove kultne zbirke priča i Angeli Carter.

Galenić nam je ovako predstavila autoricu 'Krvave odaje': 'Angela Carter umnogome je zanimljiva autorica jer je radila i pisala u vrijeme kad su se tek ukorjenjivali danas općepoznati tokovi psihoanalitičke i feminističke misli, kad se počinju iznova vrednovati motivi narodnih vjerovanja. Ta dotad prešućivana i zanemarivana matrica bajki i narodnih legenda u Angelinim je djelima zaživjela svojom osebujnošću jer se ona ne zaustavlja na arhetipskim motivima, odmiče se od uvriježene predodžbe bajkovite forme koja je prilagođena odraslim čitateljima i traga za skrivenim elementima tradicionalnih priča i stvarnim posljedicama nestvarnih predjela. Pritom je sjajna pripovjedačica, svojim rečenicama čitatelju riše sve te silne bajkovite ravni, uvlači ga u fatalne vizure s kojima se baš i nije tako teško poistovjetiti. Tu je muškarac, tu je žena, tu je manje-više njihov odnos. Angela Carter zato zaslužuje našu pozornost; pripovijedajući o morbidnosti i surovosti, podsjeća nas na naše male svakodnevne lascivnosti i unesrećenosti, njezin glamurozni i fatalni svijet zapravo se svodi na usud ljudskih osjećanja i očekivanja.'

'Krvava odaja' prvotno je izašla u Velikoj Britaniji 1979. Kakve su bile reakcije, je li knjiga odmah prepoznata kao važan doprinos žanru, pitamo. 'O knjizi se vrlo brzo počelo pričati. Našla se na udaru kritičarskih pera jer su upravo 1970-ih u modu ulazile reinterpretacije bajki kroz psihoanalitičke studije i poeziju, a Angeline priče otišle su jedan korak dalje: izvrtale su poredak, izobličavale uloge i bajkovitost zamjenjivale zombijevskom stravičnošću. Teško ih je bilo svesti na jedan jedini feministički nazivnik, njezine su junakinje podjednako surove i prepredene, nema tu mjesta jadikovanju o nejednakosti spolova. Zato se još uvijek pišu eseji i analize o strukturi i sadržaju Angelinih priča koje odjekuju motivima djela Carrolla, Goethea, Poea, De Sadea...', objašnjava Galenić.

Carter je spisateljica koja umije uvući čitatelje u svoj svijet te stvoriti zajedničku intimu iz koje onda dolazi horor, većinom više u umu čitatelja nego na samoj stranici knjige. Galenić je tijekom rada na 'Krvavoj odaji' s Carter prešla na 'ti' na neki način: 'Angela je pripovjedačica koja vas tjera da zamišljate dok čitate. Baroknim opisima i jezovitom gotičkom atmosferom uvlači vas u izopačene odnose svojih likova, groteskne situacije i prilično neočekivane rasplete. Dakako da bizarni obrati obiluju duhovitim epizodama, posebice u priči o plemenitom mačku u čizmama koji jednakim žarom opisuje putenost krznene izabranice svoga srca i strast kojom njegov gospodar skače na prekrasnu ženu uštogljenog prdonje. Angela vas gura s one strane Alisina ogledala, a vi ne znate što ćete ondje zateći: probuđenu tjelesnost mlade žene ili krhku tugu gospodarice kuće ljubavi. Na tankoj niti visi okrutnost vilinskoga kralja - odraz te okrutnosti tek je njegova tugaljiva sjeta, a vi na kraju doista niste načisto tko je tu lovina, a tko predator.'

Prevoditi 'Krvavu odaju' na hrvatski nije bio lagan posao, za kraj otkriva Senka Galenić: 'Ma bilo je spoticanja svih vrsta i oblika. Koji eho osluškivati - podražavati arhaični stil ili se odreći aorista i imperfekta? Kako naći mjeru da prijevod vjerno prenese Angelin stil a opet bude dovoljno zanimljiv i razumljiv, da ne bude okamenjen i nemušt? Koje sve pojmove i nazive popratiti fusnotama a da ne dodijavam čitatelju? Budući da mi pridjevi baš nikako nisu dragi, kršila sam prste nad nekim rješenjima, bestidno milozvučnima. Glagolima, koje obožavam, pronalazila sam jasne strukture. Kojoj se imenici uteći a da ne zazveči grubo u uhu, kad je glasovir a kada klavir, knez ili grof, ogledalo ili zrcalo, postelja ili krevet? Nijednom Angelinu interijeru nisam željela oduzeti nijansu, onu finu istančanu notu podsvjesne zamke.'