Identitet je tijekom posljednjih tridesetak godina sveta riječ na cijelom (post)jugoslavenskom prostoru. U ime identiteta, prvenstveno u ime obrane i zaštite na određeni način zamišljenog i predstavljenog nacionalnog identiteta, ovdje se 1990-ih godina ratovalo, ubijalo, selilo stanovništvo, fantaziralo o promjeni granica, ukratko vodile su se ubilačke, nacionalističke politike, zaluđivali narodi i poticala neprijateljstva. I današnje se politike diljem (post)jugoslavenskog prostora – regije ili, rečeno novim diplomatskim jezikom, domovine i susjedstva – nastoje legitimirati i održavati pomoću novih-starih naracija o opasnostima što prijete 'našem' nacionalnom identitetu i o potrebi njegove zaštite.

Takve specifične identitetske naracije o 'Nama' i 'Njima' ispričane vrlo često kao priče o civilizacijskom sukobu i vjekovnoj razlici zagušile su svaku moguću raspravu o stvarnom sadržaju naših identiteta, o tome kako su se i zašto oni mijenjali tijekom povijesti, što doista jesmo pojedinačno i kako nas političke i kulturne elite vide i predstavljaju kao naciju, narod ili kulturu.

Dugotrajna i intenzivna politička zloupotreba dovela je do toga da sintagma 'nacionalni identitet' kod nekih izaziva uvjetovani refleks zijevanja. Za njih su identitetske rasprave zastarjele, a nacionalni identitet ispražnjen pojam bez važnosti u globalnoj kulturi današnjice. Drugi pak pitanje nacionalne identifikacije i autohtonosti smatraju i predstavljaju u javnosti i nadalje kao egzistencijalna pitanja o kojima ovisi naš opstanak. Za te specijaliste 'unikatnoga hrvatskog identiteta' karakteristično je da zapravo vrlo malo znaju o tome kako se tijekom povijesti ovdašnji krovni kolektivni identitet – koji se nije uvijek definirao kao hrvatski – zamišljao, konstruirao, reprezentirao i uklapao u politički program. Znanje parastručnjaka za krizna identitetska stanja kakvih je trenutno pun Sabor prečesto je popabirčeno iz sumnjivih izvora i prikupljeno na raznoraznim političkim skupovima i obljetnicama, pa se dalje širi u tim banalnim verzijama usmenom predajom.

Konstruiranje identiteta i alteriteta

Protiv takva raširenog neznanja i mitskih istina o 'Nama' vrlo dobro će poslužiti knjiga Višeslava Aralice 'Kmet, fiškal, hajduk: Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. - 1945.'. U njoj se analiziraju neke od temeljnih identitetskih naracija nastalih u prvoj polovini 20. stoljeća koje određuju u mnogome i današnje identifikacije i uobrazilje. Fokus nije samo na međuratnom razdoblju već autor poseže za teorijama s početka 20. i iz 19. stoljeća pokazujući kontinuitet i razvoj određenih slika o narodima i nacijama. Riječ je o jedinstvenom djelu u domaćoj historiografiji u kojem se upućeno, precizno i kritički tumače ključne koncepcije hrvatskog identiteta te iznova iščitavaju i reinterpretiraju izvorni tekstovi vodeći računa o kontekstu njihova nastanka.

Aralica polazi od premise koja je zajednička svim važnim suvremenim teorijama – a koja kod sveznajućih neznalica i čuvara 'svetog identiteta' koji vjeruju da su se ljudi na hrvatskom prostoru oduvijek osjećali Hrvatima u smislu u kojem to određuje nacionalistička politička struja od 1990-ih nadalje – izaziva bijes i nervozu. Ta premisa glasi nacionalni identitet ideološki je konstrukt i podložan je stalnim promjenama. Konstruiranje identiteta ne znači pak da je određeni identitet u potpunosti izmišljen i umjetan nego da je nastao u svojevrsnom koncipiranju, kao rezultat nove i ideološki usmjerene selekcije, rasporeda i interpretacije postojećih elemenata. Identitetski konstrukt sastavlja se najvećim dijelom u razlici prema drugome konstruktu, pa je pitanje tko je taj Drugi najvažniji orijentir u tom procesu.

Slika Hrvata u razdoblju 1935.-  1945. konstruira se, prema Aralici, temeljno unutar dva ideološka modela, prvi je hrvatsko seljaštvo i seljački pokret, a drugi nacionalistički pokret i ustaštvo. Izvorišta, razvoj, ideje i strategije zamišljanja Hrvata unutar tih pokreta teme su ove knjige, a njima autor pristupa tako da nastoji dekonstruirati ustaljene predodžbe koje su zadobile već mitsku dimenziju i prikazati svu idejnu kompleksnost i ambivalentnost unutar tih modela.

Hrvati-Srbi, Panonci-Dinarci

U prvom dijelu knjige tako opširno razmatra sliku Hrvata u seljačkom pokretu, a najzanimljiviji dio odnosi se na detektiranje izvora te ideologije u idejama ruskih slavenofila, divinizaciji ruskog seljaka i slavenske miroljubivosti, radišnosti i poštenja.

Središnji dio knjige posvećen je odnosu prema Drugima i konceptualizaciji nacionalnog identiteta prvenstveno kao razlikovnog identiteta, a u 1930-im godinama ulogu Drugoga – tog toliko potrebnog alteriteta u odnosu na koji se konstruira vlastiti identiteti – preuzimaju Srbi i Jugoslaveni. U trećem dijelu se prikazuju nacionalističke koncepcije identiteta prije i za vrijeme uspostave NDH vezane uz rasne teorije i inspirirane podjelama naroda i kultura na one superiorne i inferiorne kakve su u središtu fašizma i ideologije o germanskoj nadmoći. Zanimljivo je da dio hrvatskih nacionalista, u nastojanju da 'prevladaju sliku o inferiornim Slavenima', ide tragom nekih ideologa srpskohrvatskog i jugoslavenskog identiteta i njihova uzdizanja dinarskog čovjeka.

Od niza važnih aspekata ove studije, posebno ću izdvojiti neostrašćenu analizu identiteta tadašnjih Srbohrvata i Jugoslavena i iznijansirane i detaljne uvide u teorije Jovana Cvijića, Dinka Tomašića, Vladimira Dvornikovića i Milana Marjanovića koji su bili zaokupljeni tumačenjem kulturne različitosti, odnosno zajedništva na balkanskom prostoru.

Osvježenje je i Araličin kritički prikaz ahistorijskih tendencija nekih hrvatskih sociologa početkom 1990-ih da pomoću Tomašićeve ideal-tipske podjele na zadružnu i plemensku kulturu protumače rat i neprijateljstva između Hrvatske i Srbije. Po njima svi jugoslavenski konflikti dali su se objasniti iz temeljne jednadžbe po kojoj su Hrvati pripadnici zadružne (miroljubive, napredne i radišne), a Srbi plemenske (agresivne, osvajačke i pljačkaške) kulture. Svjestan je Aralica i čestog iskrivljavanja ideja Jovana Cvijića i činjenice da je njegovo djelo u Hrvatskoj ostalo nepročitano – iako su se na njega kao na 'tajno znanje' za razumijevanje velikosrpstva pozivali pojedini medijski opinion makeri – pa se usredotočuje na njegovu teoriju predstavljenu u opsežnoj studiji 'Balkansko poluostrvo'.

Takve dualističke paradigme hrvatsko-srpsko/jugoslavensko, dinarsko-panonsko ili plemensko-zadružno, Zapad - Istok i dr. te identitetski svjetovi koji su iz njih izrastali iznimno su važni za razumijevanje nacionalizama i predodžbi o nacionalnim identitetima u 1990-im godinama. Iako je svjestan aktualnosti teme, Aralica u knjizi izbjegava usporedbe između različitih društvenih i povijesnih konteksta i čuva se (koliko je moguće) anakronizma i prosudbi iz vizure naknadne pameti puštajući da povijesna građa oblikuje zaključke. U znanosti se takva samodisciplina smatra prednošću i dokazom (naivno idealizirane) objektivnosti, dok za širu recepciju može biti nedostatak. Donekle je to i ovdje slučaj, pa se autor mogao – i to upravo zbog pokazane analitičnosti i upućenosti – hrabrije upustiti u interpretaciju tragova koje su ideologije i slike o nacijama s početka stoljeća ostavile u kasnijem vremenu.

Komunisti, bastardi, žene

Osim interpretativne suzdržanosti, knjizi se može uputiti još nekoliko prigovora. Uza sve nastojanje na vlastitoj ideološkoj neutralnosti i dubinskom, uravnoteženom sondiranju identiteta unutar dvije ideološke paradigme, balans nije u potpunosti uspostavljen. Naime, autor uopće ne spominje marksističke ideologe, komunistički i partizanski pokret i način na koji su se unutar njih u razdoblju  1935. - 1945. zamišljali i predstavljali nacionalni i klasni identiteti i kako su se ljudi među sobom solidarizirali i identificirali.

Primjećuje se i zanemarivanje teme hibridnih identiteta, npr. u Istri i Dalmaciji koji su stvarani u prepletanju i dodiru i slavenskih i romanskih elemenata, a koji se ne daju uklopiti ni u sliku dobrog i miroljubivog ili pasivnog i slabog hrvatskog seljaka, niti onu virilnog i snažnog ili pak divljeg i zatucanog Dinarca. Također, autor propušta istaknuti da je u konstruiranju identiteta Hrvata (kao i drugih naroda na Balkanu) većinom riječ o muškim identitetima i da se žene ne zamišljaju niti reprezentiraju samosvojno. Žena je samo oznaka za slabost muškarca, pa će 'ženskost', 'femininost' biti redovito pogrdni pojmovi za jedan tip slabe, pasivne i inferiorne muške kulture.

Iako ni komunisti, ni žene, ni raznorazni 'bastardi' nisu imali u to vrijeme toliko istaknute ideologe i zastupnike (poput Antuna Radića, V. Dvornikovića, Filipa Lukasa i dr.) koji bi koncipirali njihove identitete, trebali su biti uključeni kao akteri u ovu priču. To nisu marginalni likovi u velikoj povijesnoj identitetskoj drami. Bilo bi zato odlično kada bi knjiga 'Kmet, fiškal, hajduk' dobila svoj drugi, podjednako kritički intoniran čin u kojem bi se na pozornici predstavili i oni koji su ovdje ostali nevidljivi.

Višeslav Aralica: Kmet, fiškal, hajduk: Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. - 1945., Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.