Lidija Dujić svoju zanimljivu knjigu 'Ženskom stranom hrvatske književnosti' započinje indikativnom anegdotom. Kada se sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Dujić odlučivala što izabrati za temu svog magisterija, imala je maglovitu ideju da se želi baviti hrvatskim književnicama i tzv. ženskim pismom. U razgovoru sa svojim mentorom Miroslavom Šicelom, spomenula je svoju namjeru: 'Irena Vrkljan, Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić bile su vidljive književnice, ali im je zajednički bio samo rodni identitet. Dobronamjeran i praktičan, moj mi je mentor – danas akademik Miroslav Šicel – predložio da izaberem samo jednu, Irenicu. Druge su dvije upravo postajale disidentice.'

Ukratko, pojava spisateljice u hrvatskoj književnosti predugo je bio svojevrsni deminutiv, nešto malo, rijetko i nejako. U međuvremenu se situacija značajno mijenja, pa se u proteklih petnaestak godina pojavio veliki broj spisateljica, čak toliko da je prošla godina u medijima proglašena godinom žena u književnosti. Knjiga Lidije Dujić podsjeća na pet stoljeća koja su tome prethodila, kada se žene kao umjetnice većinom nije uzimalo za ozbiljno, a i one same su se teško oslobađale unutarnjih okova koje im je nametalo patrijarhalno društvo i mentalitet. 'Ženska strana hrvatske književnosti' inače je pažljivo prerađena doktorska disertacija 'Kontrapunkt tradicije hrvatske ženske književnosti – Od mita o Cvijeti Zuzorić do autobiografske trilogije Irene Vrkljan' iz 2007., Dujić se prilično jako  potrudila svoj znanstveni rad prevesti u protočan književno-publicistički tekst, napisan u prvom licu i rezultat je knjiga koju vrijedi pročitati.

Na odlično posjećenom predstavljanju knjige Dujić je rekla da joj je bila zanimljiva 'institucionalizacija Irene Vrkljan', za čiju književnost smatra da je s godinama oslabila, ali je bila jedna od onih književnica koja se nikome nije zamjerila. S druge strane je pak primjer pjesnikinje Vesne Parun, koja je umrla siromašna i sama, baš zato što se nikad nije uklopila o (malo)građansko poimanje onoga kakva književnica treba, i smije, biti. Zbog toga se Dujić u svojoj knjizi uputila na sam početak, do Dubrovkinje Cvijete Zuzorić, za koju se i ne zna zasigurno što je i kako pisala, no o njoj je zato 'stvoren produktivan mit'. Zuzorić se u svim domaćim književnim povijestima spominje kao ljepotica, o njoj se pišu romani, spekulira se o njezinoj biografiji, ali ona kao književnica zapravo i ne postoji, napominje Lidija Dujić.

U 'Ženskom stranom hrvatske književnosti' Dujić se zato odlučila pozabaviti likom i djelom već spomenutih Zuzorić i Vrkljan, a između njih je smjestila niz Katarine Frankopan Zrinski, Katarine Patačić, Dragojle Jarnević, Ivane Brlić-Mažuranić, Jagode Truhelke i Vesne Parun. 'U takvoj situaciji sintagma hrvatske književnice čini se suvišnom, čak potpuno nemoćnom, jer jednostavno nema kriterija po kojima bi ovih šest, sedam usamljenih pojava dovelo u bilo kakvu održivu književnu vezu.' Ipak, Dujić u svojoj knjizi baš to pokušava, donekle i s feminističkih pozicija – iako to sama poriče – te tako navedene autorice spašava od stereotipa u koje ih je ukalupila 'muška' povijest književnosti.

Najzanimljiviji i najviše tragičan jest slučaj Dragojle Jarnević, koja je pisala – a još više pokušavala pisati – u vrijeme ilirizma, no bila je zanemarena i ignorirana, preživljavajući kao kuharica. 'Ženskom stranom hrvatske književnosti' vraća književnicama njihov dignitet, koji uključuje i da ih se može i oštro kritizirati, a ne samo patronizirajuće hvaliti i gurati u unaprijed određene ladice. Riječ je o vrijednoj knjizi koja ukida sve deminutive kada je riječ o ženama u književnosti kod nas, u čemu nije prva, ali je dobrodošla i snažna karika jednog novog publicističkog lanca.