No na njega bi trebao podsjetiti novi roman 'Ponavljanje' u izdanju Knjigomata, u kojemu se autor vraća svojem omiljenom liku (i djelomičnom alter egu?) Ferdinandu Forbahu, koji se ovaj put – kako kaže Vujičić - 'odvaži na daljnji korak istraživanja sebe i svijeta koji ga okružuje' te vraća u djetinjstvo, 'u kojem je pohranjeno i sačuvano, barem on tako misli, ono najbolje od njega'.

Zato je prvo što pitamo Vujičića koliko se ponavljanje nadovezuje na njegovu prethodnu knjigu, 'Udruženje za mravlje igre', koja se i spominje u jednoj fusnoti? ''Ponavljanje' se nadovezuje po svojemu nastojanju pronalaženja smisla, vrijednosti i ljubavi u svijetu koji je sve više ispunjen mržnjom, besmislom i ideologijama: razlika je u tome da glavni lik iz prethodnog romana pruža tek pasivni otpor svemu tome, a Forbah u 'Ponavljanju' postaje aktivan i djelotvoran te shvaća da se za 'ljepotu života', kako sam kaže, treba boriti u potpunosti i da čovjeku ništa ne bi trebalo biti teško učiniti da je ponovno doživi', objašnjava Kristijan Vujičić i govori zašto je odlučio ovaj roman započeti citatima Kierkegaarda i Vladana Desnice: 'Njihova je misao za mene - a i za mnoge druge - vrlo živa, pokretačka, poziva čovjeka na ponovno promišljanje stvarnosti, odmak od stvarnosti i ponovno redefiniranje onoga što jesmo... Citati pokazuju čitateljima, s jedne strane, moju omiljenu literaturu, a s druge upućuju poziv da se vratimo ne toliko čitanim autorima, djelima i mislima, ali itekako dubokim i vrijednim. Kierkegaardov poziv da ne budemo dio mase i da pronađemo smisao vlastite egzistencije danas je značajniji nego ikad.'

Radnja romana ponajviše je smještena na zagrebačkoj Šalati, s obzirom na to da je mjesto na kojem je Forbah proveo svoje djetinjstvo, ali i svjedoči o povezanosti autora Vujičića sa Zagrebom. Koliko je 'Ponavljanje' zagrebački roman, pitamo. 'To je jako dobro pitanje. 'Ponavljanje' je 'zagrebački roman' ili roman o Zagrebu na jednoj dubljoj razini, ne onoj površnoj; to je sjećanje na grad kakav je bio i razmišljanje o Zagrebu kakav bi mogao biti. 'Pamćenje nalikuje luku koji želi biti oljušten', dobro je zapisao Grass u svojemu djelu 'Dok ljuštim luk'... Tako sam i ja kroz ljuske luka pokušavao skinuti naslage sjećanja i nalaženja onoga što mi je u gradu lijepo. Netko mi je rekao, mislim da je to bila Rujana Jeger, kako joj se čini da je glavni lik mojega romana zapravo Zagreb i da čitajući 'Ponavljanje' osjeća da je riječ o mojemu ljubavnom pismu Zagrebu. Nisam bio toga svjestan dok sam pisao roman, čovjek je u trenucima dok zapisuje rečenice previše unutra, odviše je subjektivan.'

Ono što je u 'Ponavljanju' vidljivo jest Vujičićeva ljubav prema Zagrebu, koju ne poriče: 'Rođen sam u Zagrebu i mnogo zagrebačkih ljepota koje sam i sam otkrivao stavljao sam u Forbahov vidokrug. On zalazi u stare veže, šeće parkovima grada, preokreće svaki kamen na Šalati, vozi se tramvajima, odlazi u praskozorje slušati Savu kako teče, promatra grad kao na dlanu s Cmroka... Tražeći sebe, ponovno pronalazi Grad. Pritom Forbah želi da taj grad i raste u svojemu procesu promjene i ne mislim samo na fizički rast, nego i na onaj duhovni, jer mislim da Zagreb to ima u svojoj nutrini, da njegovi stanovnici prihvaćaju druge i drukčije od sebe, da uživaju u suživotu, a onda, što je još važnije, u zajedničkom životu. Zbog svega ovoga, roman sam posvetio svojoj obitelji.'

Kristijan Vujičić ove je godine i treći put bio nominiran za Kiklopa u kategoriji urednika/ce godine, što mu je drago, jer je 'lijepo sudjelovati u tom izboru i vidjeti da ljudi iz struke cijene to što radi'. A kada je pak riječ o knjigama kojima je Vujičić urednički posvetio proteklu godinu i na koje je naročito ponosan, tu ubraja 'Jugoslaviju i svijet 1968.' Hrvoja Klasića, 'Kulturu putovanja' Deana Dude i 'Hod po rubu' Rujane Jeger te od inozemnih autora odnosno prijevoda 'Marshalla McLuhana' Douglasa Couplanda, 'Filozofiju za život' Julesa Evansa, 'U prilog Bogu' Karen Armstrong i 'Magnetizam gluposti' Aleša Bunte

'Godišnje uredim oko 15 naslova. Posao urednika, ako se obavlja kvalitetno i savjesno – a to znači da prati svaku stavku nastajanja knjige ili prijevoda od početka do kraja – jest zahtjevan. Kao urednik pratim rad na knjizi od dogovora s autorom oko moguće teme, preko praćenja rada u pojedinim fazama, uredničkog čitanja završenog djela, provjeravanja lektorskog posla, dogovora sa studijem oko načina prijeloma i dizajna knjige, ponovnog čitanja knjige prije odlaska u tisak, stalne komunikacije s autorom (ili prevoditeljem) te pregledavanja probnih otisaka iz tiskare. Radim specifične knjige koje imaju i kulturološku važnost, a ne samo tržišnu vrijednost pa zato moram imati razumijevanje Uprave kuće. Ono očito postoji. Važnost izbora kvalitetnih autora u cijelom procesu ne treba posebno naglašavati. Važno je pritom istaknuti ulogu suradnika: imam sreću da sam se okružio kvalitetnim suradnicima kao što su prevoditelji Damir Biličić, Marko Gregorić, Petra Štrok, lektor Jakov Lovrić, stručna redaktorica pojedinih filozofskih knjiga Nadežda Čačinovič, dizajner naslovnica Bojan Kanižaj itd. Puno sam naučio o predanom uredničkom radu od svoje starije kolegice Nade Brnardić, koja uređuje značajne naslove s područja književnosti i publicistike', otkriva Vujičić kako funkcionira urednički posao u današnjoj Hrvatskoj.

Kada je riječ o problemima u kojima se kod nas nalazi izdavaštvo, zapravo cijela književna industrija, Vujičić napominje da je 'tržište malo' te se ne čudi što se 'svi u postojećem lancu i žale'. U takvom je kontekstu uređivanje knjiga posao 'umijeća mogućeg', a dugoročno rješenje samo u tome da ljudi ponovno počnu čitati, kaže Vujičić: 'Najvažnije jest pokušati djelovati afirmativno i okrenuti se još više prema čitateljima pružajući im kvalitetnu literaturu koja je istodobno dobro uređena i proizvedena... Trebalo bi raditi na tome da se ponovno počne više čitati, od najranije dobi pa nadalje.'

Ono što Kristijana Vujičića kao pisca razlikuje od većine njegovih suvremenika jest usmjerenost i na duhovne teme.  Napominje da ima još pisaca koji 'imaju osjećaj za duhovnost', te navodi Dortu Jagić, Dinka Telećana, Igora Rajkija, Vesnu Krmpotić i Gordana Pandžu kao primjere, koje i osobno voli čitati. 'Nisam usamljen, nego pokušavam biti kvalitetno sam u svemu tome. Ponekad ljudi ne razumiju potrebu da moji likovi imaju i taj duhovni dio u sebi i da jačaju i svoj duh, a ne samo tijelo. Naravno, postoji i taj mali dio čitalačke publike kojemu upravo to odgovara i na tome sam uvelike zahvalan. Važno mi je pritom da moja duhovnost ne postane uteg, da ne propovijedam... jer želim samo pripovijedati. Ne želim nikome nametati svoje stavove, želim tek na njih ukazivati', kazao je Vujičić.