Alice Munro osvojila je dosad nagradu Man Booker International, tri puta najvažniju kanadsku književnu nagradu, nagraduO'Henry za izvrsnost u kratkoj priče te pregršt drugih literarnih odličja, a njezine knjige kritika redovito dočekuje hvalospjevima, nazivajući je 'suvremenim Čehovom'. Čitatelji koji su se upustili u avanturu čitanja kratkih priča povučene Kanađanke Munro nakon toga se autorici vječno vraćaju, prepoznajući se u njezinim likovima malih ljudi ogromnih emocija ili drhteći pred oštrim uvidima u ljudsku psihu. Alice Munro piše većinom priče smještene u Ontario, koji je za nju cijeli svijet, poput Bosne Ive Andrića ili Faulknerova okruga Yoknapatawpha.

Zato je Nobelova nagrada za književnost spisateljici, ‘majstorici kratke priče’ koja je već u devetom desetljeću života i objavila je da prestaje pisati, kruna jedne fascinantne književne karijere i opusa koji je stvorila mirna kanadska kućanica, toliko pronicljiva, suosjećajna i maštovita da je u svijetu oko sebe otkrila najdublje tajne života.

Alice Munro rođena je u kanadskoj provinciji 1931. u obitelji srednje klase s majkom učiteljicom. Munro je započela pisati kao tinejdžerica, a prvu je priču objavila tijekom studiranja na Sveučilištu Western Ontario. Vjenčala se sa suprugom Jamesom 1951, napustivši studij i rodivši u sljedećih nekoliko godina tri kćerke (Sheila, Catherine i Jenny), od kojih je Catherine umrla samo 15 sati nakon rođenja. Sa suprugom je 1963. otvorila lokalnu knjižaru Munro’s Books u gradu Victoriji koja je postala vrlo popularna te radi još i danas. Ondje je Munro rodila 1966. kćer Andreu, ali to nije spasilo brak koji je okončan razvodom početkom sedamdesetih. No, Munro je već tada ostavila svoj prvi veliki trag u kanadskoj književnosti, objavivši svoju prvu zbirku priča 1968. pod naslovom ‘Dance of Happy Shades’, za koju je osvojila Governor’s General Award.

Bio je to početak uspješne književne karijere, tijekom koje je Munro objavljivala u New Yorkeru, Atlantic Monthlyju, Paris Review i drugima, i još važnije, seriju fascinantnih zbirki kratkih priča, nekad međusobno povezanih kroz likove ili mjesto radnje, koji su kritičari na početku autoričine karijere znali proglašavati romanom (kao zbirku ‘Lives of Girls and Women' iz 1971. godine). Uslijedilo je više od 14 knjiga kratkih priča, te jedna memoarska i još par izdanja, koje su kritičari redovito dočekivali laudama te je kroz desetljeća Munro stekla reputaciju jedne od najboljih svjetskih ljudi od pera. Alice Munro je naročito vješta u opisivanju i prikazivanju psiholoških stanja žena u suvremenom društvu, zadirući u najintimnije čovjekove predjele u potrazi za odgovorima kako reagiramo na ljubav, razočaranje, sreću, izdaju, prevaru, nasilje. U Hrvatskoj nije nepoznata, s obzirom na to da je naklada OceanMore objavila njezine knjige 'Previše sreće' i 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak' u Kiklopom nagrađenom prijevodu Maje Šoljan

Munro odlikuje jednostavan, ali razotkrivajući stil, ponekad ogoljen i direktno emotivan, ali u kombinaciji s često misterioznim ponašanjem glavnih likova, čije drame autorica nježno iznosi na svjetlo dana. Priče zna često završiti razotkrivajućim detaljem ili poantom, ali nikada ni s natruhom moraliziranja ili osude, nego uvijek s razumijevanjem za svoje ponekad i mučne likove. Munro 'najbolje opisuje kako je biti ljudsko biće', oduševljeno je konstatirao jedan književni kritičar.

Humanost se mogla vidjeti i u odličnom filmu 'Away From Her', najboljoj ekranizaciji priče Alice Munro koji je režirala mlada kanadska glumica i režiserka Sarah Polley. U priči je riječ o ženi srednjih godina čiji skladni brak uništi njena bolest, Alzheimer koji izjede sva lijepa sjećanja, ljubav i zajednička desetljeća, što u filmu fantastično utjelovljuje i danas prelijepa Julie Christie, inače nominirana za Oscara za ulogu sve izgubljenije Fione.

Nema sumnje da će Munro biti popularan izbor za književnog Nobela te će se naći rijetki koji će joj osporavati zasluženost te titule, između ostaloga jer su žene i dalje nepravedno podzastupljene među onima koji su osvojili najvažniju svjetsku književnu nagradu. Ipak, Munro je tijekom godina postala toliko voljena i cijenjena da je neizbježno stvaranje kluba žestokih osporavatelja, čiji je predvodnik kritičar London Review of Books Christian Lorentzen, koji tvrdi da je povučena Kanađanka precijenjena, a njene priče 'depresivne i neugledne'. Njemu se odmah priključio i kanadski list The Globe and Mail s člankom naslovljenim 'Zašto je u redu mrziti Alice Munro'. Ipak, riječ je o disidentima u odnosu na opću adoraciju koja prati kratke priče Alice Munro, spisateljice za koju je kritičar New Yorkera Robin Wood napisao da je 'toliko dobra da to zaboravimo isticati'.

Alice Munro je na sve to gledala sa zadovoljstvom, no nikada nije postala dio književne scene, uvijek se držeći po stranu i stvarajući svjetove u nekoliko tisuća kvadratnih kilometara Ontarija, u kuhinjama i štalama, farmama i zalogajnicama pored puta. To je svijet Alice Munro, u kojemu je i ona bila kućanica, majka, vlasnica malog biznisa, sretno udata pa razvedena žena, sveukupno cijeli život pritajene ljepote koju ova spisateljica iznosi na površinu.

Pročitajte veliki intervju s Alice Munro za The Paris Review