Festival je forma događanja koja je prije svega mjesto susreta i razmjene književnih i umjetničkih iskustava. Kakav su vaša iskustva s festivala? Jesu li festivali književniku doista bitni i doprinose li samo promociji autora ili i umjetničkom razvoju u smislu inspiracije. Ili pak govorimo o floskuli?

Marko: Festivali su svakako platforma kroz koju je najjednostavnije promovirati svoj rad. Uvijek je zanimljivo družiti se i raditi u festivalskom okruženju, jer to sigurno nije svakodnevica svakoga od nas, a o generalnoj festivalizaciji kulture bi se dalo pričati nadugo i naširoko iz raznih aspekata.

Želimir: Pisanje je u svojoj osnovi individualan i samotan čin i sva javna događanja koja prezentiraju književni rad publici su sjajan kontrapunkt procesu stvaranja teksta, a baš festival nudi najznačajniju mogućnost susreta i s publikom i s drugim autorima. Čini mi se da je na određeni način fokus festivala upravo u upoznavanju i međusobnoj interakciji autora, prije negoli njihovih djela.

Je li je potrebno popularizirati književnost ili kvalitetna literatura uvijek nađe svoj put i bez promocije i komercijalnog aparata?

Marko: Danas teško što nađe put do publike bez marketinških začkoljica. Potrebno je, a zašto bi se toga itko stidio, koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi se promovirala književna djela. Ionako suvremeno društvo na sve gleda kao na robu pa su tako i pisci njegovo djelo isto tako roba. Jebiga.

Želimir: Potpuno se slažem s Markom. Djelo bez publike ne postoji, a u poplavi ponude i informacija, mora se pokušati isplivati kako je god moguće. Jebiga.

Koristimo se festivalom da promoviramo književna djela, ali ustvari mi promoviramo filozofske i socijalne svjetonazore i koncepte za koje smatramo da ovom društvu trebaju. Smatrate li da vaša književnost ima prosvjetiteljsku ulogu?

Želimir: Taj prosvjetiteljski moment koji književni tekst nosi vrlo je bitan, ali treba uvijek biti na određeni način utkan u prihvatljiv literarni okvir koji bi uopće nagnao nekoga da uzme to djelo u ruke.

Marko: Valjda bi svaka umjetnost, a i javno djelovanje, trebalo imati određenu dozu prosvjetiteljskog. Nadam se da je to u nekoj mjeri slučaj i s onim što ja radim.

Koje su to onda vrijednosti ili ideje koje promovirate kroz svoj rad? Ima li, u smislu javnog utjecaja, više šanse poezija ili proza?

Želimir: Po meni, prvo je bitno motivirati čitatelja da se uopće upusti u neku knjigu. Zbog toga se povremeno treba spustiti niže, podići čitatelju, dati mu ono što on u stvari želi čitati, pa makar to bilo lako štivo za plažu, a onda iskoristiti trenutak spuštanja čitateljskog garda i uvaliti mu onu ideju zbog koje pišeš knjigu.

Znači, podilaženje publici tvoj je legitiman stav?

Želimir: Apsolutno.
Marko: Mislim da je potpuno pogrešna percepcija da ljudi ne žele čitati poeziju. Oni ne žele čitati onakvu poeziju kakva se pisala i stvarala u zadnjih par decenija gdje se poezija potpuno odvojila od realnosti i postala čisto akademska forma. Ne promoviram nikakve vrijednosti. Meditiram oko tuge i besmisla ljudske egzistencije. A bit će da u dosta navrata podilazim publici iako o tome stvarno ne razmišljam kada stvaram. Uostalom, sve je legitimno.

Koji je vaš stav o angažiranoj književnosti?

Marko: Mislim da se tek zadnjih godina direktno priča po pojmu angažirane književnosti koja neuvijeno govori o aktualnostima, čak i dnevno političikim događanjima. Masa ljudi koja se bavi teorijom književnosti imaju prema tome negativan odnos i smatraju da se time unižava književni zanat, međutim, mislim da je to njihov problem, jer su naučeni književnost tumačiti u određenom akademskom ključu koji je stvoren da bi tumačio književnost kakva se stvarala u određenom razdoblju, a da nitko ne pokušava stvoriti novi ključ u odnosu na ono što se stvara danas.
Želimir: Književnost još uvijek, prije svega, ima moć. Ona može probuditi, poučiti i usmjeriti zaspale umove. Imati tu moć, a ne iskoristiti je u ispravnu svrhu - jest krivo.

Je li književnost pred ostalim umjetničkim i novim medijima, koji su u skladu s tehnološkim napretkom i koriste i mijenjaju se zajedno s novim tehnologijama, u zaostatku, hendikepirana, budući da se oduvijek koristi istim sredstvom, riječju?

Marko: Nije hendikepirana zato što je jezik osnovno sredstvo komunikacije.
Želimir: Promatrajući društvo danas, posebno mlade, ne mogu ne primijetiti da književnost vrlo teško konkurira ostalim medijima popularnog, ali i umjetničkog izražavanja. Svjedoci smo društva u kojem se sve manje čita, u kojem su filmovi, televizija, internet i računale igre otele velik dio čitalačke publike. Čini mi se da knjiga sve više gubi borbu protiv suvremenih interaktivnih medija koje nove generacije opsesivno gutaju i pritom odbacuju spore i introvertne medije poput književnosti.

Postoji li interakcija s publikom na festivalima? Je li između izvođača i publike membrana ili postoji interakcija, otvorena komunikacija koja se može reflektirati na stvaralaštvo autora?

Marko: Ja sam uvijek prezirao sve stvari koje se odvijaju ex catedra, a pozivaju publiku. Smatram da i festivali i književne večeri upravo ukidaju tu distancu između pisca kojeg se kod nas vidi kao namršteni brončani kip i publike. Književne večeri mogu biti sjajan i zabavan klupski program i definitivno sam protivnik dogme da književnost treba ostaviti akademiji, jer smatram da je treba vratiti tamo odakle je i potekla. Jer pisci konačno trebaju prestati pisati jedni za druge i jedni drugima čitati.
Želimir: Kontakt s publikom, ta povratna veza koju autor koji čita svoj tekst u javnosti može prepoznati u zijevanjima ili osmjesima publike jedna je izuzetno važna stvar koja, barem mene, formira kao autora.

Marko, ti si uz promociju knjige u programu festivala i DJ, puštat ćeš glazbu na jednom od festivalskih afterpartyja, a Želimir već dulje gradi svoj javni nastup na rubu književnog performansa; što zadarska publika može očekivati od vas na festivalu?

Želimir: Smijeh i suze.
Marko: Kao stara kurva, ja ću se prilagoditi atmosferi kakva bude na licu mjesta.