Veliki kako u formi tako i u sadržaju. Libar je to od 814 stranica, tvrdo ukoričen, dimenzija od 27 x 21x 5 cm, težak 2,804 kg. na digitalnoj kuhinjskoj vagi. I te fizikalije sasvim odgovaraju pomalo enciklopedijsko leksikografskom zamahu tog izdanja bogato ilustrirana fotografijama koje su odreda snimali majstori profesionalci. Svi dodaci u knjizi - pogovor, sažetak, posebno biografije zastupljenih umjetnika, izbor literature, kazalo imena nisu samo obavezna stručnjačka pomagala za ambicioznijeg čitatelja nego i zanimljivo štivo samo po sebi. Dakle, oni koji u ovakvim knjigama preskaču predgovore, pogovore i ostale dodatke uskratit će si neke posebno zanimljive podatke.

Već u početku predgovora, koji se nerijetko koristi kao gromobran za opće primjedbene munje, gdje se obično ističu "izrazi skromnosti" u kojima se navode objektivne, imanentne poteškoće koje tema sadrži, u Ive Šimata Banova samo je upozorenje da je riječ o materiji u nastajanju. Autor naglašava da pisati knjigu tipa kao što je ova o kojoj je riječ, u vremenu koje je, kaže on, bučno, nedovoljno transparentno, kaotično znači izaći iz pojedinosti, postati odmaknuti lik i sagledati cjelinu. Svjestan je da on izborom vremenskoga raspona iz naslova knjige, onoga "od 1950. do danas", ostao bez povlastica koje donosi veliki odmak, kao što ga je imao njegov uvaženi prethodnik, Grgo Gamulin kada je napisao Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Ipak, knjiga Ivana Šimata Banova tematski se nastavlja na rečenu, uza sve razlike u pristupu, a rečeni njegov manjak odmaka samo je jedna od tih razlika, ali bitna. Jer što će biti kada ono "danas" iz naslova bude jučer ili još neka dalja prošlost. Hoće li možda onda neki budući povijesnoumjetnostni pisac za vremenski limens izabrati 2013. godinu, iako nije okrugla neka brojka, ili će i on krenuti od nekoga "prigrabljenog vremena"?

Zanimljiva je posebno piscu ovih redaka autorova stilska odlika i odluka da se u programatski intoniranim dijelovima teksta dosljedno izražava u prvome licu množine. Budući da zasigurno nije riječ o tzv. majestetičnoj množini može se harnu čitatelju na tren učiniti da autor i njega na taj način stilski subsumira u subjekt kazivača, ali iz uredna citiranja nekih svojih uvaženih kolega i autoritetnih predšasnika kao što su primjerice Radovan Ivančević, pa recenzenti ove knjige Tonko Maroević i Zvonko Maković, te Marjan Susovski, Željka Čorak, Željko Kipke, Želimir Koščević i neki drugi može se steći dojam da su svi navedeni, a i nenavedeni ponekim svojim meritornim prosudbama i stavovima virtualno uključeni u autorovo djelo pa možda je odatle to prvo lice množine. Čak i opća ocjena njegova predmeta koja glasi: "U hrvatskoj likovnoj umjetnosti XX. stoljeća kiparstvo je u svjetskim razmjerima možda najjača grana." misao je Radovana Ivančevića, a Ive Šimat Banov uzeo ju je za moto svoje knjige.

Budući da je pisanje povijesti različitih umjetničkih disciplina i svojevrsno antologiziranje umjetničkih djela i autora, to znači da je izbor određen ponajprije pristupom pisca, a onda vremenom i prostorom, autor si postavlja heurističko pitanje treba li biti subjektivan ili objektivan. Na to pitanje on odgovara da zadaća kao što je ta njegova nužno ima za rezultat subjektivno djelo, ali iz cijelog raspravnoga konteksta proizlazi da to nije jednostavno ni definirati niti ostvariti pa bi se moglo pomalo tautološko oksimoronski reći da je autor u ovome slučaju objektivno subjektivan jer je subjektivno objektivan. Ili obratno.

Kako onda okarakterizirati izbor djela i autora te pristup pisca Šimata Banova o poratnoj i opet poratnoj skulpturi u nas? On, u sumirajućem pogovoru ističe da građi nipošto nije prišao pojednostavljeno i da binarno ne određuje pojave i imena koja se grupiraju oko osi vjernosti realističkoj tradiciji ili njezinu radikalnu negiranju. On ističe zaključno da kriterij treba biti "moderno u skulpturi, a ne moderno sa skulpturom. Nije dvojba figuracija ili apstrakcija, realistički spomenik ili mobil, čvrsti oblik ili instalacija, kamen ili video nego unutarnja sadržajna inovacija; prije autentičnost nego novost. "

Cjelokupan sadržaj ove knjige kvantitativno i kvalitativno dokazuje rečenu ocjenu da je hrvatsko kiparstvo u obrađenu razdoblju značajno u svjetskim relacijama i tako ga predmetno divot izdanje i kalibrira. Samo prelistavanje knjige i pregled logično i precizno plasiranih fotografskih ilustracija doživljaj je koji će mnoge pozitivno iznenaditi i to kako u široj kulturnoj javnosti tako i u stručnim krugovima. Koliko je god, po samoj svojoj prirodi, kiparstvo ponajprije i namijenjeno najširoj javnosti, kada su primjerice spomenici u pitanju ili nekadašnji hepeninzi, današnji performansi te raznorazne konceptualističke akcije koje uznemire javnost toliko to ipak nekako ostaje na periferiji općeg interesa. Tek poneki body art, posebice onda kada se golotinja izloži, uz veliku pomoć tabloida, zna zainteresirati takozvanu širu javnost i to nakratko. Zacijelo riječ je o tome da naša javnost uopće ni je svjesna koliko i kakve umjetnosti i koliko i kakvih umjetnika kiparstva i svega onoga što se iz njega kreativno isijava danas ima u Hrvata. Zato knjigu Ive Šimata Banova svakako treba barem pozorno prelistati.