Premijera Histriona
Izvor: Pixsell / Autor: Luka Stanzl
Premijera Histriona
Izvor: Pixsell / Autor: Luka Stanzl
Histrionsko ljeto na Opatovini vjerojatno je jedan od zaštitnih znakova Zagreba ljeti. Ujedno, to je i utvrda zabavljačkog, popularnog kazališta koje ne mijenja ni dlaku niti ćud jer te predstave nisu 'dugo očekivano osvježenje' na koncu vrućeg dana, nego vječno vraćanje istog, s tek sporadičnim modifikacijama
Umjesto izvorne domaće dramske riječi, ovoga puta Zlatko Vitez i kompanija posegnuli su za prokušanim hitom britanskog komediografa Raya Cooneya, koji je pod naslovom 'Kidaj od svoje žene' čak i igrao u Opatovini ne samo prostorno vrlo bliskom Gradskom kazalištu Komedija.
No, za ovu priliku tekst je adaptirao i lokalizirao Nino Škrabe, pa naslov glasi 'Muke po Iveku', a protagonist te sulude komedije o dvostrukom životu više nije John Smith, nego jednako 'svatkovički' Ivan Kovač. Koliko je u tome autorstva te je li lokalizacija i sređivanje teksta baš dovoljno da se neki dramski tekst i potpiše, nije pitanje za publiku, ali jest za Glumačku družinu Histrion koja je s autorskim pravima već imala problema. Bilo kako bilo, možda je i bolje da se na Opatovini igra provjereni hit. Barem je reakcija gledališta zagarantirana.
Ivan Kovač, u izvedbi histrionske uzdanice Ronalda Žlabura, taksist je i vodi dvostruki život, s dvije supruge u dva stana, no fini mehanizam njegova života poremeti nezgoda zbog koje se njime zajedno s njegovim adresama i suprugama, počinje baviti i policija. Supruge igraju Tara Rosandić i Marija Borić, kao tipizirane primjerke juga i sjevera Hrvatske, s odgovarajućim svjetonazorima i ukusima: prva priprema marendu uz taktove Splitskog festivala, dok druga vježba uz poskočice Prljavog kazališta i, nimalo slučajno, tajnica je u centrali na Iblerovu trgu. U scenografskoj interpretaciji tog dualizma, Miljenko Sekulić 'obukao' je stan prve u bijele, a druge u plave plahte. Za svaki slučaj, tu su još i majice s grbovima Hajduka i Dinama. Slične podjele, po modelu 'vaši i naši', preslikavaju se i na ostale likove poput, na primjer, policijskih službenika, jer inspektorica Nataše Kopeč je savjesna, iako malo previše zainteresirana, pripadnica mladog, obrazovanog i donekle urbanog novog sloja, dok je viši inspektor Draška Zidara dovoljno dugo u poslu da i nehotice citira ofucane parole tipa 'OZNA sve dozna!'. I tako dalje, sve kliše do klišea, stereotip do stereotipa...
Komedija karaktera ubrzo se pretvori u komediju zabuna, a sve skupa u farsu kojoj će trebati još par izvedbi da profunkcionira kao mehanizam kakvog opisuje. U režiji Želimira Mesarića ima malo suptilnosti u izvedbi ili značenjima, čemu možda kumuje i činjenica da je riječ o ljetnoj predstavi Histriona. Sve je transparentno i jasno, igra se i na lijevoj i na desnoj strani terena, s time da se, kao i u najvećem derbiju domaćeg nogometa, unaprijed zna rezultat. Popularno kazalište i mora igrati na prvu loptu – zato Draško Zidar mora pokazati i svoje pjevačko umijeće, a Željko Duvnjak kliktati svoje prepoznatljive visoke tonove – ali ne mora imati i praznog hoda, a on upravo zijeva na početku ove predstave. Kad se stvari uhodaju, a radnja zakomplicira, te pogotovo kad se shvati da naslovni lik zapravo i nije glavni, tada i 'Muke po Iveku' živnu.
Naime, Ivek je zapravo tek slučajni i po svemu prosječni junak, koji ni ne zaslužuje to biti i najveća je misterija kako je on takav uspio istodobno zavesti čak dvije žene kad ne uspijeva zavesti ni publiku. Tako 'slaboj' roli Ronald Žlabur nije mogao ništa oduzeti ni dodati, osim svakodnevne autentičnosti. Međutim, Davor Svedružić kao njegov pomagač u zahtjevnim shemama prikrivanja dobio je otvorenu kartu za puni izraz, na koju nemilice igra. Na njegovoj je strani gotovo sve: sam lik simpatičnog nezaposlenog 'zbunjoze', zatim niz tipova kroz koje mora lagati na nekoliko dijalekata, a onda i fejdoovska postavka igre koju gotovo u cijelosti sam nosi. Svedružiću to leži i u tome je uspješan, iako još nije u potpunosti majstor 'komedije protrčavanja', pa mu tvrdoća izraza ne daje toliko na uvjerljivosti koliko na nespretnom humoru, upravo onakvom kakav Opatovina voli.
Nažalost, Opatovina voli i dnevnopolitičke aluzije, od inzistiranja na Špičkovini i Vukovini do već potpuno deplasiranog, osim u najnižoj vrsti podilaženja, karikaturalnog prikaza homoseksualaca. Kad se sve to začini zakletvom pokojnom Franji, čini se da Histrionima (više) ništa nije sveto, osim smijeha. To je i bit pučkog kazališta: za smijeh se prodaje sve, od političkih uvjerenja do umjetnosti igre. Ili njihovih stereotipnih ostataka.