U koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski 5. svibnja stiže svjetska senzacija Igudesman & Joo s novim glazbenim spektaklom 'And Now Mozart'.
Zagrebačka publika imala ih je prilike čuti prije dvije godine, kada su također gostovali u istoj dvorani s programom 'Big Nightmare Music', u kojem su svojim beskrajno duhovitim skečevima, gegovima, ludorijama i improvizacijama, ali i vrhunskim muziciranjem oduševili publiku.

Duo čine ruski violinist Aleksej Igudesman i pijanist južnokorejskog podrijetla rođen u Velikoj Britaniji Hyung-ki Joo, koje su svjetski mediji zbog njihovog originalnog nastupa u kojem kombiniraju klasičnu muziku, poznate pop i disco hitove, kazalište i komediju, odnosno, elemente vodvilja braće Marks, humor Dudleyja Moorea i 'Monthy Pythona' nazvali genijalnim zabavljačima i majstorima komedije.

Obrazovali su se na prestižnoj engleskoj školi Yehudi Menuhin gdje su stekli vrhunsko klasično obrazovanje, no za sebe kažu da 'žive u zemlji YouTubea' gdje su njihovi klipovi u kratkom vremenskom razdoblju postigli više od 20 milijuna klikova.

Gostovali su širom svijeta, čak i u najprestižnijima dvorana svijeta, kao što su Carnegie Hall u New York i Kennedy Center u Washingtonu, no također i na stadionima, a zajedno s njima često nastupaju i simfonijski orkestri i svjetske muzičke zvijezde i glumci kao što su Mischa Maisky, Julian Rachlin, Gidon Kramer, John Malkovich i Roger Moore.  Razgovarali smo s pijanistom Hyung-ki Jooom u jednoj od pauza za vrijeme njihove velike svjetske turneje u sklopu koje koncertiraju od Amerike do Finske, Njemačke i Turske.

Gostovali ste u Zagrebu prije dvije godine, kad ste za vrijeme svog programa 'Big Nightmare Music' na duhovit način komentirali hrvatsku svakodnevnicu. Jeste li za ovaj novi zagrebački koncert pripremili neki specijalni program?

Izvest ćemo kompletno novi program 'And Now Mozart', koji je imao svjetsku praizvedbu prošlog rujna u Konzerthausu u Beču. Taj program nije vidjelo puno ljudi u svijetu jer smo ga do sada izveli svega nekoliko puta. Naime, uglavnom izvodimo svoja dva prethodna programa, tako da će hrvatska publika imati privilegiju vidjeti naš premijerni show.

Vi ste muzičari koji miješate klasičnu glazbu, pop muziku, kazalište i komediju u svojim programima. Kako nastaju vaši programi, što vas potiče i inspirira?

Aleksej i ja upoznali smo se kad smo imali 12 godina na školi Yehudi Menuhina u Engleskoj i mogu reći da je to bila mržnja na prvi pogled. Ubrzo smo se sprijateljili, a od 2004. zajedno nastupamo. Oboje smatramo da je svijet klasične muzike previše formalan, ozbiljan i elitistički, a odlasci na koncerte izgledaju kao odlasci na pogreb. Dok smo svirali klasiku, osjećali smo se neslobodno, kao u zatvoru te muziku nismo doživljavali kao slavlje i svečanost. A kako smo oboje obožavali kazalište i komediju, pomislili smo zašto ne bismo spojili sve te žanrove i osmislili nov program u kojem ćemo objediniti sve naše afinitete, ali i vještine, odnosno, prikazati klasičnu muziku u novom kontekstu i na posve nov način.

Jeste li zadovoljni rezultatom te odluke?

Rezultat te odluke je jedinstven program koji je namijenjen svima, čak i onima koji ne vole i ne poznaju klasičnu glazbu. Svojim programom privukli smo publiku različite dobi, od pet do 105 godina, koji uživaju u toj neobičnoj kombinaciji klasike, pop pjesama, kazališta i humora. Kad pripremamo naše skečeve uvijek pokušavamo uspostaviti paralele između klasike, primjerice, Mozarta i neke popularne pjesme, a zatim razmišljamo o kontekstu i pokušavamo osmisliti zabavnu i duhovitu priču. Mislimo da publika razumije naš show, koji funkcionira na nekoliko razina, bez obzira koliko poznaje muziku, pogotovo klasiku.

Možete li na primjeru hita 'I Will Survive' u kojem ste kombinirali potpuno različite muzičke žanrove, od originala Glorije Gaynor, zatim skladbi skladatelja poput Rahmanjinova, Bacha i Vivaldija do pop pjesme Roberte Flack 'Killing me softly' objasniti kako nastaje taj muzički miks?

Skladba 'I Will Survive' odlična je ilustracija naše metode rada koja pokazuje da mi ne diskriminiramo klasiku, ali ni ostale muzičke vrste. Naime, mnogi klasični glazbenici podcjenjuju sve ostalo, dok Aleksej i ja smatramo da je svaka muzička vrsta jednakovrijedna i treba imati jednaki tretman. Mi obožavamo muziku, ali je interpretiramo na nov i svjež način. Mi zapravo uspoređujemo harmonije kod različitih skladbe poput 'I Will Survive' i 'Killing me softly' ili u konačnici kod Bacha, Vivaldija ili Čajkovskog, ili pak Michela Legranda, te nakon što povučemo paralele između njih, pokazujemo da su njihove harmonije jednake. Zbog toga je moguće kombinirati različite muzičke žanrove, ali to ne radimo samo zbog zabave, nego da bismo mogli reći: Gledajte, sva glazba je ista i dolazi s istog mjesta! Osim što je 'I Will Survive' vrlo poznati disco hit Glorije Gaynor mislim da njime šaljemo i skrivenu poruku koja je vrlo univerzalna. Takvom interpretacijom skladbe 'I will survive' pokazujemo da će klasična glazba preživjeti.

Tko je u vašem tandemu zadužen za humor?
Imamo odnos koji volimo zvati ping-pong. Jedan će doći i predložiti nešto, a drugi će predložiti nešto drugo – kao u ping-pongu idemo gore dolje i konačno jednog dana imamo skeč, odnosno, glazbeni broj. Znamo se jako dugo i već se poznajemo dovoljno dobro da možemo jedan drugome završavati rečenice. Možemo razumjeti što drugi misli čak i ako razmijenimo svega par riječi.

Na vašim koncertima gostovali su brojni slavni muzičari i glumci kao što su Gidon Kramer, Mischa Maisky, John Malkovich and Roger Moore. Kako su se oni odlučili za sudjelovanje u vašem eksperimentu?
Bilo je divno surađivati s Gidonom Kramerom i drugim glazbenicima, ali i glumcima. Naši gosti nam se sami javljaju i pitaju možemo li surađivati što je prekrasno. Oni kod nas prepoznaju humor i kad vide da se ne shvaćamo preozbiljno, mogu se prepustiti i glupirati zajedno s nama, bez obzira na svoje godine i svoj status. Poanta je u tome što u svakome od nas još uvijek postoji dijete. Također znaju, posebno glazbenici, da glazbu shvaćamo vrlo ozbiljno i da se s njom ne zezamo, niti je ne omalovažavamo, nego se zabavljamo s glazbom. Zbog toga nas klasični glazbenici shvaćaju vrlo ozbiljno. Kad smo prije dvije godine bili u Zagrebu sjajno smo surađivali sa Zagrebačkom filharmonijom, pamtimo i suradnju s Filharmonijom Los Angelesa u Hollywood Bowlu, a za prošlu Novu godinu svirali smo s njujorškom Filharmonijom. Prekrasno je imati potporu kolega.

Koliko vam ostaje vremena za samostalne projekte?
Trenutačno smo koncentrirani na zajedničke nastupe, ali dio slobodnog vremena radimo i vlastite projekte. Zanimljivo je da sam trebao imati debi kao 16-godišnjak sa Zagrebačkim solistima, ali to se nažalost nije ostvarilo zbog političkih razloga. No imao sam divna iskustva svirajući s orkestrima i sjajnim glazbenicima, primjerice, nastupao sam u klavirskom triju sedam godina, zatim sam producirao album Billy Joela, napisao sam cijeli album klasične klavirske glazbe i snimio za Sony... Naravno, zadnje vrijeme je moja solo karijera u drugom planu, no uspio sam zadnjih nekoliko godina skladati nekoliko kompozicija koje su izvodili glazbenici Bečkog simfonijskog orkestra. Bez obzira na to jesmo li samo nas dvojica ili nastupamo s orkestrom uvijek imamo solo dionice.

Jeste li slušali hrvatski duet violončelista 2Cellos i što mislite o njihovom muziciranju?
Nikad ih nisam gledao uživo, no vidio sam spotove, a jednog od njih davno sam upoznao u Dubrovniku. Važno je reći da su obojica fantastični violončelisti i da bi svaki od njih mogao imati solo klasičnu karijeru. Očito imaju i druge talente i jako dobro ih koriste. Jednostavno su sjajni, a nitko nije sjajan bez razloga. Fantastično je da se dva violončela, instrumenti stari više od 350 godina i tipični za sviranje klasične glazbe, sada sviraju na stadionima diljem svijeta. Osjećamo veliko poštovanja za sve što 2Cellos rade.