Program pod nazivom 'Dvodnevni blues' u Kinoteku dovodi Nenada Marića, odnosno Kralja Čačka, srbijanskog kantautora koji je sve popularniji u Zagrebu i šire. Toj je popularnosti vjerojatno pridonijela suradnja s umjetnicama Pavlicom i Ninom Bajsić, a one su s kantautorom osmislile radiodramu 'Soundtrack za film koji nije snimljen', čija se izvedba planira u subotu, nakon čega slijedi koncert. U petak će pak na istom mjestu biti prikazan dokumentarni film 'Zemlja nije moj dom', a on prati Marićevu priču premda umjetnik nije ni mrtav ni na kraju karijere. Ovaj neobični događaj povod je našem razgovoru.

Dolazite u Zagreb na neobičnu, dvodnevnu rezidenciju u Kinoteku. Što ste nam pripremili?

Zahvaljujući RadioTeatru i Kinoteci i u suradnji s njima, pripremili smo program koji će biti predstavljen zagrebačkoj publici u dvije večeri. Prve večeri, u petak, bit će prikazan film o Kralju Čačka koji nosi naslov 'Zemlja nije moj dom', u produkciji RTS-a, pod uredničkom palicom Veska Butrića i u režiji Slobodana Simojlovića. Druge večeri izvest ćemo radiodramu 'Soundtrack za film koji nije snimljen' u produkciji RadioTeatra. Nakon 'Soundtracka' ide mala pauza, a nakon nje mini koncert na kojem ćemo Nina Bajsić i moja malenkost izvoditi autorske pjesme, tako da - dobrodošli i aleluja!

Posljednjih nekoliko godina često ste ovdje. Kako vas je primila zagrebačka publika?

Upoznao sam dosta divnih i bliskih ljudi po senzibilitetu i svjetonazoru. Još uvijek ne znam za širu publiku, govore mi da se sluša ono što radim, da rijetki odabrani i obrazovani razumiju. Neki još uvijek misle da je u pitanju narodnjačka muzika pa im, evo, i ovom prilikom poručujem da nije i pozivam da dođu i čuju je uživo.

Kakav je osjećaj biti objektom dokumentarnog filma?

Čudan, s obzirom na to da sam još uvijek živ, a nisam ni na kraju karijere, kad se obično snimaju dokumentarni filmovi. Dopustio sam da se film snimi jer sam osjetio iskrenu želju urednika Veska Butrića i redatelja Bobana Simojlovića da se to dogodi, a malo mi je pomoglo i da se suočim sa svojim ostacima anksioznosti, što je neminovno kada se nalazite ispred objektiva. Možda mi treba malo veća vremenska distanca da bih mogao nešto više reći o tome.

Kako je došlo do suradnje s RadioTeatrom Pavlice Bajsić?

Na Pavličin poziv preko Facebooka, u kojem je izrazila želju da sudjelujem u kreaciji radiodrame kojom se RadioTeatar već duže vrijeme bavi. Ideja mi se učinila originalna mada nisam mogao ni pretpostaviti da je u pitanju uživo izvođenje. Ostalo je povijest.

Što je 'Soundtrack za film koji nije snimljen'?

To je radiodrama koja se izvodi uživo, neuobičajena forma, priča o raskidu dvoje ljudi. Ona je iz Zagreba, on je iz Beograda. Sve to prate radiofonski zapisi i songovi koje smo Nina Bajsić i ja pisali tijekom rada na drami, a kroz cijelu priču vodi nas glas naratora Pavlice Bajsić.

Po obrazovanju ste slikar, bavite se glazbom, a izdali ste i zbirku poezije. Koliko je teško voziti na tri umjetnička kolosijeka?

Ne opterećujem se time. Ranije me opterećivalo pitanje, dok sam studirao, mogu li se paralelno baviti muzikom i slikarstvom, pa je to stvaralo nekakav unutrašnji konflikt koji je trajao nekoliko godina, ali bio sam dosta mlađi. Sada slušam sebe, više sam u muzici, u kantautorstvu. Iz tog rada izađu ponekad stihovi koji nisu za muziku pa se približe poeziji, a kada osjetim potrebu za distancom ili za nekakvim 'odmorom' od muzike, onda se latim pera, tuša, četke. Sva tri medija jedno drugo inspiriraju i pomažu u izrazu i kreaciji.

Prošlo je 20 godina otkad nastupate pod pseudonimom Kralj Čačka. Koliko se svijet glazbe promijenio otkad ste počeli?

Dosta se promijenio odnos prema muzici. S ove distance uviđam da sam krenuo raditi u nezgodno vrijeme, upravo kad je ta promjena i počela takoreći u tranziciji. Muzika danas nema taj društveni status koji je nekada imala, recimo u vrijeme rokenrola ili prije samo 20 godina. Nekad je bila rjeđe prisutna u prostorima (sad je ima u knjižarama, tržnim centrima...), ali se pažljivije slušala, postojala je veća identifikacija kod slušatelja s muzikom. Danas je ona svedena u najgorem slučaju na soundtrack za živote narcisa, mada i dalje ima ozbiljnih ljubitelja muzike, kao i dobre muzike, samo što ona medijski kvalitetnija nije dovoljno popraćena. Na sve to je naravno utjecala tehnologija, što se dogodilo i rokenrolu, ali je on imao slojeve pitanja, osjećanja i ekspresije, ili se bar meni tako čini. Mnogi spominju pad MTV-ja kao kraj rokenrola, ima tu neke istine.

Pratite li ovo što slušaju mlađi? Što mislite o trapu i njegovoj domaćoj inačici trap-folku?

Ne pratim i ne slušam, malo sam nešto zakačio usput, zastao da čujem o čemu je riječ. To što sam čuo uglavnom je bijes, agresija, materijalizam, manipulacije, pornografija i kič - nije lako mladima danas.

Uspijevate li živjeti od svoje umjetnosti?

Još uvijek uspijevam.

Kakvi su vam planovi?

Trenutno radim na novom albumu, pjesme su tu. To mi je trenutno glavna preokupacija uz nekoliko zakazanih koncerata koji me čekaju.