Izložba je nadahnuta knjigom 'Kako živi narod – Život u pasivnim krajevima' iz 1936. godine ekonomista Rudolfa Bićanića koji je, putujući po pasivnim krajevima Hrvatske, a dijelom i BiH, bilježio životne prilike i društveno-ekonomske odnose. Na izložbi će biti iscrtano osam tlocrta kuća, organiziranih poput imaginarnog sela, a život izabranih obitelji i zajednica predstavit će se putem dokumenata, videodokumenata, zvučne arhive, namještaja i osobnih predmeta sudionika.

Aktivizam i posebnost Kristine Leko vidi se i u tome što je njezina umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon Zagreb, inače koproducent ove izložbe, strateški partner Zadruge za etično financiranje koja po uzoru na europske trendove namjerava osnovati Etičku banku. S Kristinom Leko razgovarali smo o izložbi i njezinu nastajanju.

Što Vam je bilo najinspirativnije u knjizi Rudolfa Bićanića?

Ta knjiga je fascinantno štivo i u današnjem vremenu. S jedne strane, vidimo kako se od tada ništa nije promijenilo. Nisu su se povezali pasivni s plodnim krajevima, znači, Dalmacija sa Slavonijom, a još uvijek se priča o tome kao o ekonomskom cilju. I to je zastrašujuće. S druge strane, ipak se promijenila materijalna baza, hardver. Bićanić je u knjizi opisivao kako su roditelji u Dalmatinskoj zagori ostavljali djeci od dvije, tri godine malo pšeničnog zrnja u toplom pepelu kako bi ga tražili cijeli dan i tako su bili sigurni da će djeca ostati u kući dok su oni na polju. Danas su ondje velike kuće, mercedesi i BMW-i, dakle, ali i dalje nedostaje softver. Knjiga je inspirativna jer objašnjava kontekst i ekonomske prilike, pokazujući kako se živjelo nekad pa se zato na temelju iskustava iz prošlosti može lakše razumjeti i utjecati na današnje stanje.

BOJIMO SE SLOBODE MIŠLJENJA

Kakva je veza između Bićanićeve metode rada i osnovne ideje njegove knjige, i Vas kao participacijske umjetnice te Vašeg izložbenog projekta?

Slijedila sam osnovnu Bićanićevu misao iz te studije koja se temelji na tome da su ljudi sami sposobni razmišljati, razgovarati, diskutirati, suditi i zatim djelovati na području ekonomije. To znači da ljudi sami znaju što bismo trebali promijeniti i kako bismo te promjene mogli realizirati, no u tome ih sprečavaju neke organizacijske ili političke strukture.

Primjerice, ljudi su već u '30-ima, u doba ekstremnog siromaštva, zbog velike gladi i zaduženosti često morali prodavati svoje grožđe još prije nego što su od njega stigli napraviti vino. No, jako dobro su znali da su njihove probleme izazvali lokalni trgovci i tadašnji bankari. Također su znali što bi trebalo napraviti da se situacija promijeni. Ta misao da su ljudi sami sposobni djelovati i kreirati meni je kao participacijskoj umjetnici vrlo bliska. Smatram, naime, da su ljudi sposobni sami proizvoditi umjetnost i kulturu i tako zadovoljiti svoje kreativne i kulturne potrebe.

Drugi noseći element ove izložbe je sam pojam pasivnosti. Kako imam dugogodišnje iskustvo nomadskog života, uglavnom po Europi, vidjela sam da ljudi u nekim drugim zemljama ne kukaju i nisu preplavljeni osjećajem da se ništa ne može promijeniti kao što je slučaj u Hrvatskoj. Danas sam s jednom Vašom kolegicom razgovarala o postkolonijalnom mentalitetu, premda nikada nismo bili kolonija. Imam osjećaj da se ljudi, tj. mi ovdje bojimo slobode, slobode mišljenja, ali i demokracije u svojoj punini. Zato sam krenula tragom Rudolfa Bićanića i obilazila krajeve, koje je on obišao prije 80 godina, od Visa, preko Livna, Like i Dalmatinske zagore do Vukovara. U susretima s ljudima zamolila sam ih da analiziraju ekonomske situaciju i zatim formuliraju prijedloge za neku ekonomsku intervenciju kojom bi se mogla poboljšati ekonomska situacija u njihovu kraju.

I SAMI MOŽEMO DEMISTIFICIRATI EKONOMSKE TEORIJE

Vjerujete li da priče tih ljudi doista mogu utjecati na posjetitelje koji će zatim vlastitim djelovanjem pokušati utjecati na promjenu svoje okoline?

Ja se kao participacijska umjetnica i dokumentaristica godinama bavim pričama. Upravo priče mijenjaju svijest ljudi. Zato sam dokumentirala živote osam 'običnih' hrvatskih obitelji, bilježeći njihove životne okolnosti i stavljajući naglasak na rad i ekonomiju, odnosno aktualne društvene i ekonomske probleme u povijesnoj perspektivi. Svaka od osam izložbenih cjelina predstavlja jednu lokalnu mikroekonomsku zajednicu i kroz razgovor s 'običnim' ljudima kritički se fokusira na neiskorištene gospodarske i prirodne potencijale.

Time se slijedi Bićanićeva misao da ljudi najbolje sami znaju što treba poduzeti kako bi njihovoj zajednici bilo bolje. U svakoj cjelini postavljena su po dva videorada: jedan pokazuje svakodnevni život obitelji, odnosno zajednice ili udruge, dok na drugom videu ljudi govore o sebi i ekonomskoj situaciji. Možda će netko prigovoriti da ja nisam ekonomska stručnjakinja. Međutim, smatram da moje, baš kao i njihovo zdravorazumsko razmišljanje jest dovoljna legitimacija, pogotovo danas kad je sve aktualnije demistificiranje ekonomskih teorija kakve zastupaju, između ostalih, i popularni ekonomisti Picketty i Varufakis. U tom kontekstu legitimno je da svi razgovaramo o ekonomskim problemima i o tome kako želimo ustrojiti naše društvo.

Kakvu ste situaciju zatekli u tim regijama?

Dalmatinska zagora, Lika i otoci tradicionalno su opterećeni iseljavanjem pa možemo reći da je to neka pradomovina gastarbajtera. Nadalje, u Slavoniji i Vukovaru, kao i u Livnu, upravo se događa veliki egzodus. Egzodus se već dogodio u Lici i Dalmatinskoj zagori, a ni Vis, koji je u 19. stoljeću po veličini bio drugi grad u Dalmaciji, ne stoji puno bolje. Zanimljivo je da ekonomski razlozi nisu bili primarni kod recentnih odluka o iseljavanju. To se potvrdilo na primjeru Žabljaka pored Livna odakle su se u, iz centra naselja koje ima četrdesetak kuća, u posljednjih godinu dana iselile četiri obitelji u Njemačku. Sve su te obitelji imale kuće, automobile i poljoprivredne strojeve te su bile zaposlene. Istražujući razloge iseljavanja Livnjaci navode da žele živjeti u uređenom društvu, u kojem si pošteno nagrađen za pošten rad, dakle, ne pristaju na političku opresiju i korupciju. Žele nešto drugo. U Berlinu sam upoznala jednu mladu ženu iz Dalmacije koja je razočarana emigrirala zato što nije htjela pristati na sustav u kojem su je tražili da 'kupi' radno mjesto. Za takve emigrante voli se reći da su otišli iz ekonomskih razloga, međutim to nije točno. Oni su otišli zbog političkih razloga. To je nova politička emigracija.

KAKO SE ZAPOŠLJAVANJEM PREKO VEZE STVARAJU MREŽE POLITIČKE MOĆI

Možete li predstaviti nekoliko obitelji i njihove prijedloge za 'ozdravljenje' ekonomske situacije?

Sve obitelji uključene u projekt su vrijedne, vjeruju u rad i oslanjaju se na svoje snage. Razgovori s obitelji Salapić iz Žabljaka, prigradskog naselja Livna, bili su izuzetno zanimljivi i kvalitetni. U Livnu je ekstremna situacija. Sve ono što možemo zamjeriti hrvatskoj situaciji u Livnu je dovedeno do ekstrema, od neefikasnosti javne uprave do korupcije. Glava te obitelji Ljuban Salapić predložio je vrlo zanimljiv prijedlog reforme javne uprave, a njegova kći Vesna, diplomirana upravna pravnica, pomalo ironično je predložila da bi za oporavak ekonomske situacije trebalo obustaviti upis na Ekonomski i Pravni fakultet na pet godina. Taj prijedlog nije šala. Riječ je o oslikavanju prakse zapošljavanja u javnim institucijama koje u pravilu nije motivirano radnim zadacima nego se zapošljavanjima preko veze stvaraju strukture, tj. mreže političke moći.

Indikativan je i slučaj Zvone Marina, bivšeg direktora Mesoprometa iz Drniša. On je po evokaciji gospodarstvenik koji nikad nije stekao veliko bogatstvo, dakle, nije bio pohlepan, ali je puno napravio u životu, između ostalog, stvorio je brendove livanjskog pršuta i livanjskog sira. Njegov primjer zanimljiv je jer pokazuje da svi ti negativni društveni fenomeni poput tajkunizacije, uhljebljivanja, korupcije ili uništavanja poduzeća nisu nastali '90-ih, nego je sve to postojalo i u socijalizmu pod drugim nazivima. I vjerojatno nas prati i u vremenima prije socijalizma. Iz materijala na izložbi će također biti vidljivo u kojoj mjeri naše društvo tolerira kriminal, privredni i drugi.

Po čemu je specifičan slučaj rusinske obitelji Burčak iz Petrovaca pored Vukovara?

Kod Burčakovih mi je bilo zanimljivo to da ta obitelj u vrijeme dok Vukovar i Slavonija doživljavaju egzodus uspijeva održavati na životu zemlju, vinograde i voćnjake na čak četirima različitim lokacijama, od obronaka Fruške gore do sajmišta u Vukovaru koje su naslijedili od baka i djedova. Bitno je i to što svoje ekonomsko pozicioniranje temelje na oživljavanju zapuštenih terena, vrijednom svakodnevnom radu, na direktnoj prodaji te na izbjegavanju bankovnih kredita. Kao i drugdje u zemlji, i tu roditelji umirovljenici ulažu jako puno svog besplatnog rada kako bi pomogli svojoj djeci te tako kompenzirali nerentabilnu proizvodnju i preniske cijene.

EDUKATIVNA IZLOŽBA: ŠTO MOGU NAPRAVITI DA NAM SVIMA BUDE BOLJE?

U najavama za izložbu naglašava se njezin performativno-edukativni karakter. O čemu je riječ?

U suradnji s redateljicom Anicom Tomić i filozofkinjom Ankicom Čakardić razvili smo performativno-edukativni program i educirali 50-ak vodiča koji će voditi posjetitelje kroz izložbu, apostrofirajući teme koje smatraju važnim i to kroz razgovore s publikom. Pritom, svatko od posjetitelja pozvan je da razgovara s drugima o onome što je vidio na izložbi te da se sam u sljedećoj fazi aktivira kao vodič i moderator nekih sljedećih diskusija. Čak razmišljam o tome da budemo do kraja radikalni i da onemogućimo individualne posjete izložbi, da izložbu možeš posjetiti jedino u društvu, doći u društvu ili se priključiti nekoj grupi i zatim diskutirati o istaknutim pitanjima.

U sklopu našeg programa pet tisuća mladih imat će priliku aktivno sudjelovati u razgovorima i raspravama u svrhu razvijanja vlastite vizije boljeg društva i stvaranja zdravijih i pravednijih društveno-ekonomskih odnosa. Organizacijski edukativni program vodi dr. sc. Kosjenka Laszlo Klemar, a kustosica izložbe je Jasna Jakšić. No, u timu ima još ljudi. Konačan cilj nama svima zajedno je da pokušamo istražiti jedan novi format izložbe na kojoj građani sami sebe odgajaju za viši stadij demokracije. Razgovarat ćemo na izložbi o vrlo konkretnim problemima kao što su crno tržište mesa, uvozni loby, uništavanje prirodnih resursa, opstrukcija ekonomskih struktura, manipulacije europskim poticajima, krađe i prevare, ali i o fenomenima kao što su rad umirovljenika, dvostruka ekonomija i dvostruko radno vrijeme, besplatan rad, tradicionalna ekonomija, isplativost poštenog rada, a sve u svrhu razvijanja jedne vizije pravednijeg društva.

Pomalo ova izložba radi na tragu toga da svatko sebi postavi pitanje: što mogu učiniti u određenoj situaciji kako bi društvo postalo zdravije i pravednije? Premda je u Hrvatskoj samoorganizacija građana na vrlo niskom nivou, kao i diskusija i demokratska kultura, mislim da nam je svima jasno što ne funkcionira i gdje je uzrok problema. Zato bih voljela da izložba funkcionira kao oruđe za diskusiju, da dovede do lančane reakcije i da se kroz priču i diskusiju ostvari zajednički socijalni prostor u kojem bi bez straha i konstruktivno mogli diskutirati o najbitnijim problemima našeg društva.