Osnovno pitanje koje i danas pobuđuje dramski opus Miroslava Krleže nije 'tiče li se sve to i nas danas?', nego kako igrati njegove dramske i ostale preferencije, među kojima svjetonazorne nisu ništa manji problem, a da to ipak i dalje zvuči onoliko suvremeno koliko to nudi sabrano i intimno čitanje.

Performativnost Krležina jezika vidljiva je, i gotovo opipljiva u svakoj njegovoj rečenici, koliko god ona bila problematična, teška i gusta, ili preteška i pregusta, stoga jest realni izazov glumstvenosti bilo koje suvremene ili barem današnje vrste. S njom jednostavno treba pronaći ključ kako će izgovorena na pozornici zazvučati onime što zaista govori, a ne onime kako zvuči, i zato je svako inzistiranje na njezinoj ljepoti, ili barem uvjerljivosti njezinog sloga, pogrešno.

Primjeri, kojih u posljednjem desetljeću domaćih repertoara i nije bilo toliko malo koliko se pesimizmom pamćenja pokušava garantirati, dokazuju da njezina prevodivost u 'obične' riječi ipak jest gotovo nesavladiv zadatak. Mnogi su na razne načine pokušavali, Krležine se činove čak i pjevalo kao arije i duete, ali konceptualni je prikaz izostao, ili mu se barem približilo do osnove.

Mladen Vukić, redatelj, a u ovom slučaju i dramatizator i dramaturg, pokušao je drukčije odlučivši neprikosnovenu lektirnu činjenicu 'Povratak Filipa Latinovicza' pretočiti u svojevrsnu dramu samoće i tišine, glazbenu u strukturi, ali ne i po čujnosti, zatečenu novim u kazalištu upravo onoliko koliko je i sam Krleža bio zatečen novim u likovnosti.

Na toj opreci između radikalnih modernističkih gesti u prozi i sasvim, ako ne baš konzervativnog, a onda barem rezerviranog stava prema sličnoj radikalnosti na slikarskom platnu, građena je predstava koja je u suradnji udruge KUFER, Eurokaza i Muzeja suvremene umjetnosti premijerno odigrana u dvorani Gorgona. Nimalo zahvalan, nesumnjivo ambiciozan zadatak da odgovori istodobno na oba izazova rezultirao je, pomalo očekivano, ne scenskim esejom, nego zbrojem scenskih eseja o glumi, slikarstvu, bojama, nadnaravnom u i izvan ljudskosti, u kojem je od mutne Filipove prošlosti i tadašnjosti ostalo malo.

Predstava je građena na opreci – naizgled dramatična akcija je potpuno reducirana u korist naizgled nedramatične monologije, ali 'Latinovicz, povratak' upravo dokazuje, ili barem inzistira na tome, da je i esejizam i prozaičnost moguće prevesti u dramu uz pomoć strukture i, konačno, scenske forme.

Izvana gledano, predstava slijedi izvornik u spajanju nespojivoga. S jedne strane je akcija koja počinje čuvenim 'kaptolskim kolodvorom', a završava spektakularnim pregrizom grkljana jedne fatalne žene te trojstvom jednog posljedičnog i dva očekivana samoubojstva, a s druge niz ogleda o mogućnosti i nemogućnosti umjetnosti, suvremene, aktualne ili bilo koje, da sagleda ljudsko stanje u cjelokupnosti transcendentnog i sasvim konkretnog bivanja.

Sraz koji se događa u prozi, i koji je tek strukturalistički moguće objasniti, na sceni dobiva objektivan odnos korelacije kroz osnovni i gotovo jedini scenografski inventar: prostorno razloženu kompoziciju 'Pafame' Josipa Seissela, prve apstraktne slike u hrvatskoj umjetnosti koja iz prizora u prizor radi za i sa, a najčešće ipak umjesto izvođača. Oni, od Hrvoja Klobučara u naslovnoj ulozi, pa preko Vesne Tominac Matačić kao Bobočke, Slavka Jurage kao Kyrialesa i Tomislava Martića kao Baločanskog, svoje uloge tek hladno markiraju u intimnoj potrazi za izvođačkim centrom, skučeni u pozi iz koje grade gestu.

Sve to izgleda poprilično nemoćno, ali zbog koreografije Ljiljane Zagorac i redateljske vizije koja ustrajava na jedinstvenosti pojedinačnog iskaza i pretapanju monologa u ponekad i sasvim imaginarni dijalog, uvjerljivo je kao izuzetno kvalitetno čitanje stožernog romana dvadesetostoljetne hrvatske književnosti u donekle prohodnom ključu kazališne modernosti.

Vukić jest redatelj klasičnog prosedea i klasičnih formi koje sustavno primjenjuje da bi despektakularizirao teatar u mogućnostima koje mu nudi izvaninstitucionalni položaj i produkcijski zamah. Od donesenog materijala, najprije glumačkog, uspio je napraviti predstavu koja je samo na prvi pogled slična domaćim monodramskim pokušajima čitanja Krleže, prije svih čak i hvaljenom 'Na rubu pameti' Dragana Despota.

Međutim, 'Latinovicz, povratak' sasvim je drukčija vrsta kazališta, čije su riječi ukotvljene između traženja glumačkog centra i sputane geste, i koje baš zato ne slijedi fabulu, već odnose karaktera i boja podjednako. Riječ je o zahtjevnoj slagalici u kojoj tragovi, poput Seisselove kompozicije ili donekle provodne, pripovjedačke uloge Milice Manojlović, tek navode na pravi put, ali ga ne pokazuju. Lektirno, možda. Zanimljivo, sigurno! I drukčije od većine čitanja Krleže na domaćim pozornicama.