U Dramskom kazalištu Gavella tijekom proteklog tjedna održana je konferencija za novinare povodom optužbi Vinka Mikulića, bivšeg šefa računovodstva tog kazališta, za korupciju u kazalištu, za koju je on izravno teretio ravnatelja Gavelle Darka Stazića. Stazić se tijekom konferencije, među ostalim, osvrnuo na nekadašnje poslovanje Gavelle kazavši da je prije njegova mandata kazalište poslovalo neuredno te bilo u značajnim dugovima. Bivši ravnatelj Gavelle Krešimir Dolenčić, na kojega se, iako bez navođenja imena, te optužbe odnose, u tekstu je reagirao na izjave aktualnog ravnatelja tog kazališta. Tekst donosimo u cijelosti.

Običaj mi je napisati tekst o predstavi koju radim kad god to mogu, no ovaj puta se probalo puno, koncentracija za pisanje se raspršila, a fokusiranost na predstavu silno pojačala, tako da mi je bilo gotovo nemoguće sjesti i mirno napisati kratak ogled o Candideu.

No zaslugom 'kozmičke dramaturgije', eto mi prigode da riješim svoja osobna prepiranja 'što to znači Voltaire sada u Gavelli?', tj. u kojem kontekstu kazališta sam radio predstavu? Gdje smo mi to doista radili Candidea?

Odgovor je neobičan – najvjerojatnije se radi o paralelnom svemiru i Gavella u kojoj sam ja radio Candidea nije ona o kojoj se recentno piše i u kojoj rade neki ljudi koji imaju ista imena i prezimena kao oni koje sam susretao po hodnicima za vrijeme proba. O Candideu govorim kroz prizmu bivšeg ravnatelja, a pomoću metode analize podvojenih stvarnosti i ličnosti, razvijene u Gavelli.

U zadnjih nekoliko tjedana svjedokom sam određenih poremećaja u inače, prema svemu izrečenom, fino izbalansiranoj Sili koja vlada Gavellom. Svemirom se uredno posluje, ali dogodio se poremećaj koji sve dovodi u pitanje. Između redaka spominje se i 'Onaj čije se ime ne spominje' – ja, vinovnik najgorih barbara i baraba.

Zbog jednog napada usamljenog strijelca po imenu preuzetom od milosrdnog zaštitnika potrebitih i napuštenih, cijela se obrana Gavelle okrenula pod oružje vremenskog stroja, teleporta u lošiju prošlost i u tom, paralelnom svijetu, bori se protiv iz prikrajka skrivenog vladara, čiji je utjecaj toliki da i deset godina otkako je otišao zlo još uvijek nije napustilo to kazalište.

Preciznom rukom dobrog nišandžije, potpomognut ekipom uvijek dobro raspoloženih i nasmiješenih suradnika, razaslan je jedan detaljan i precizan tekst, u najboljoj tradiciji sredine dvadesetog stoljeća, u kojem se onako između redaka navodim kao loš gospodar jednog kaotičnog kazališta slabog poslovanja, mršavih umjetničkih i financijskih postignuća, ali i kao čovjek iz sjene koji je stvarao gubitke, imao grupu ljudi oko sebe da ih zataškava, pa čak i uništava dokumentaciju o poslovanju kazališta.

257728,252924,243895,242177

Riječju, nevolja, čemer, jad, nepoštene lopovske radnje, koje smo proizvodili ja i moja dobro umrežena družina (premda doduše na slabim i informatički neosviještenim alatima, za razliku od današnjeg skupog 'high – techa' koji je zavladao Frankopanskom).

To je išlo tako daleko da smo uspjeli imati čak i više publike nego što ju je stvarno bilo u gledalištu, na više premijera s naoko puno, puno manje novca. To da su postojale dobre predstave, ispunjena gledališta i zadovoljni zaposlenici stvarnost je jednog drugog univerzuma kojega se rado sjećam. No u ovom, predočenom, sve je bilo drugačije.

'Sve na svijetu je tako kako jest i ovaj svijet ne prestaje biti najbolji od svih svjetova', kaže doktor Pangloss učeći mladoga Candidea 'uspješnom poslovanju' u životu.

I doista, svakodnevno nam se servira to da je ovaj trenutak najbolji od svih mogućih trenutaka i da se sada, evo, živi u najboljem od svih svjetova, a da je onaj prije ne samo bio puno gori, nego je i kriv za sve što se eventualno može zamjeriti sadašnjem trenutku.

Mnogi pisani povijesni dokumenti govore nam o tome kako su se prethodnicima skidale glave i svako malo bi se uspostavio najbolji mogući svijet.

Kako tada, tako i danas. To neprekidno ponavljanje jedno te istog obrasca, ta nepodnošljiva lakoća postojanja u sadašnjici s nekom sivom 'većinom' u raznim senatima, parlamentima i kabinetima nikako da izvuče pouku o neminovnom maču s dvije oštrice koji se kao bumerang vraća sigurno i neumoljivo čim se proglasiš najboljim od svih i spasiteljem od onog prošlog.

Još je to nekako i išlo u novijoj povijesti, jer bi se autokratski, feudalni, nenarodni, buržoaski, kraljevski, carski, komunistički, socijalistički sistemi smjenjivali barem svakih nekoliko desetljeća. Sada je pak puno brže. Veselo se svakih nekoliko godina oni 'gore' koji su došli srediti račune i popraviti teško popravljivu štetu onih dosadašnjih smjenjuju kao u izumrloj narodnoj urlačkoj igri šijavice, gdje se viče 'šije, šete, oto moje, moje, moje, moje'!!!

Pa zašto to ne bi bilo i u teatru? On, doduše prema svojoj osnovnoj stvaralačkoj energiji mora biti imun ne samo na trenutni, politički, stranački, nacionalni, gospodarski, uvijek naravno 'najbolji od svih svjetova'.

Umjesto toga pretvara se u mjesto razmahivanja sitnim statistikama i brojčicama kojima posvećeni pojedinci iz uprava, kao malom 'šprihericom' sitno gađaju i pogađaju uvijek u krivo, ranjavajući svoju osnovnu, uzvišenu, poetsku, socijalnu, umjetničku, profesionalnu i napokon, ljubavničku dužnost i poziv. I to se, eto, dogodilo u Gavelli. Sitno i žicarsko.

Fanatična propovjednica u Candideu, odbijajući pomoći bolesnom prosjaku, kaže – 'Eto ti, daš jednome i pojave se odmah drugi. I zato ja kažem, ne daj nikome!', a na to joj dobri Jacques odgovara – 'A ja kažem, daj jednome i dobit će svi!'

Jedino tako će tvoj glumac na sceni i tvoji zaposlenici preživjeti. Daj svakome. Ne novce. Ili potoni u uljuljkanu močvaricu vlastitog najboljeg od svih svjetova, kojeg baš i ne bi dijelio s drugima, ali bi o njemu rado pričao i podignutim prstićem izvikivao brojke. I to se, eto, dogodilo u Gavelli. Šijavica. Pa se tako, prema principu 'dostatne nužnosti', a nakon potresa koji je odnosio mnoge sudbine, traže krivci, prema nalogu Velikog Inkvizitora, koje će se spaliti na lomači i sve će ponovo biti u redu. Neki krivci su umrli, neki su passwordi nestali, neki su se dokazi uništili s namjerom da se valjda zaštiti i mene (neš ti!), neke brojke koje nisu točne proglasile su se brojkama koje sada vrijede, ali pažljivom se rekonstrukcijom dio po dio može sa sigurnošću složiti puzzle samog poslovnog i umjetničkog nereda svih tih godina prije nego se ponovo uspostavio 'mir i red'.

Iz natjecanja za još jedan ravnateljski mandat diskvalificirao sam se sam, uz malu pomoć svakojakih spinova kojima su i moji kolege bili vješto začarani.

Darko StazićDokumentacija nije sadržala potvrdu o znanju engleskoga (teška je prepreka ta potvrda iz engleskoga, svako malo eto ti je kao crvenog kartona). Izgubio sam je među papirima s Fullbrightove stipendije, Houstona i Londona gdje sam predavao na estonskom. Ali nije je bilo, pa sam osjetivši nekako da me komisija najvjerojatnije neće tražiti da obrazlažem program na engleskom, a bez prevoditelja, molbu povukao. Bilo je tu još svakojakih crta obrane i zaštite, a bome i pravedničkog događanja naroda. Nisu me više htjeli, a nisam ni ja njih. Spasitelji su ujahali na krilima urednog poslovanja kao ekipa iz Monthyja Pythona. Ostavio sam iza sebe, u nekom drugom svemiru, o kojem pričam kazalište obnovljeno tijekom najgorih ratnih godina, prema najboljim standardima koji se vide i danas.

Bilo je sezona u kojima je publike znalo biti i više nego što kažu njihove brojke, ali to u ovom svemiru nije točno. Izvještaje tada i sada radili su ljudi istog imena i prezimena, pa i to dokazuje teoriju o paralelnim svjetovima. U sceni Pariza u Candideu, koju smo podosta kratili, sve se na kraju svodi na proždiranje sebe i drugih zbog novca i guzica. Daj, daj, daj, daj... moje, moje, moje, moje...

O najboljoj sadašnjosti i najgoroj prošlosti pisali su i Shakespeare i Brecht, a neki dan sam o tome slušao od Vlade Gotovca u interpretaciji Borisa Svrtana. I da se zna – uopće nisam bio idealan ni bezgrešan ravnatelj Gavelle, financije devedesetih sasvim su nešto drugo nego danas i dug koji je kazalište imalo (a koji, prema potrebi interpretacije svako malo raste) objašnjiv je jednim podužim traktatom o gradskim poglavarstvima, PDV-u, cijenama, uslugama i sl.

Niti jedan novčić, unatoč prijetnjama i velikoj želji za 'konačnim rješenjem', što se ticalo mene, nije potrošen uzalud i izvan programa. U svoju korist naveo bih očuvanje kazališta za vrijeme izgradnje koju smo isto tako potaknuli iznutra, veliku listu mladih redatelja i njihovih učitelja, zatim desetine suradnika iz svih mogućih područja umjetnosti, Davida Farra, Krzysztofa Warlikovskog, koreografe, slikare, grafitere, DJ-e, osnivanje Gavella fairea, Gavella vama, naramak nagrada, generaciju fantastičnih i danas mladih glumaca, djelatnu suradnju s mnogim novim izvedbenim umjetnostima, otvaranje institucije i nezavisnim projektima kad god je to bilo moguće. I publike je bilo puno.

Više nego piše u friziranim izvještajima. Samo moje predstave su u osam godina igrale preko 350 puta. Neke su igrale malo, jer se neke predstave i rade ne zbog lektire i komercijalnosti, već zbog procesa, zbog zdravlja ansambla i edukacije publike, no tu ćemo sad otići predaleko. Tu se naši svemiri ne podudaraju i ne treba niti pokušavati.

257634,254085,250422,250264

Kako je to ponižavajuće za teatar kada su Voltaireove riječi dopuštene samo na pozornici, a izvan nje živiš u suprotnosti s piscem – učiteljem kojega stavljaš na repertoar.I u koje bih ja to kazalište vjerovao da sam doista radio u kazalištu Gavella gdje oko stola sjedi neka ekipa i laprđe o tome kako su spasili tu istu Gavellu od mene čija im je predstava večer prije igrala? Ni u koje. No, međutim, sretan sam da smo uspjeli dokazati i pokazati postojanje i drugog svemira, onog u kojem je tekst Eldorada iz Candidea ipak moguć, u sceni kada se moji glumci odvoje u zrak od tla i slušaju riječi Kraljice Eldorada o svijetu u kojem nema zla, nema sudova, nema muljanja, pretvaranja, laganja, niti svećenika urednog poslovanja.

Pri tome bacaju šarene, zlatne papiriće - simbol svih naših gluposti, pohlepa, bahatosti i volje za moći. Vičući na bezosjećajnog kapetana koji bičuje veslače u potpalublju, Candide mu daje te zlatne papiriće i moli ga da oslobodi veslače. 'Sve što imam', viče Candide! Kapetan će, naravno, za novac sve učiniti.

Baš ga briga za ljude. A što mu je to Candide doista dao? Simbol materijalne moći, zlatne bezvrijedne papiriće na neprocjenjivim, svetim daskama pozornice koje kapetan ionako ne vidi! Eto, to ima Candide, tražeći slobodu za svoje prijatelje. Eto, u to kazalište vjerujem i taj vrt se treba i isplati obrađivati.

Vrt, kojim Candide završava, jesmo doista mi iznutra, oni koji obrađuju prvo sebe kako bi djelovali na druge. To je vrt gdje nečega ima puno, za prodaju, nečega tek za prijatelje, ima i korova i cvijeća, kao vrt moje bake prije puno godina. Uzeti lopaticu i polijevanku čini ovaj svijet puno boljim nego popisivati i mjeriti tko je, s kime i kada u vrt ušao, s kojom namjerom, i kako će se sve to na kraju svesti na brojke na nekoj anonimnoj GMO tržnici. I na kraju savjet – nakupilo vam se dosta nesklada u vrtu i bolje bi bilo da se prihvatite posla u svojem, nego da virite preko plota kod susjeda. A krpenih strašila se više nitko ne boji.