'Današnji nogomet je posao u kojem se vrte milijarde, on je spektakl, ovo i ono, ali on je još uvijek i prije svega ono što je bio u svojim počecima: igra i ritual u kojem osim onih koji igraju sudjeluju i svi oni koji gledaju utakmicu, s tribina ili doma na televiziji, sasvim svejedno', kaže Edo Popović, književnik i novinar koji potpisuje, među ostalima, romane 'Lomljenje vjetra' (2011.) i 'Mjesečev meridijan' (2015.) te zbirke priča 'Ponoćni boogie' (1987.) i 'San žutih zmija' (2000.).

'Nogomet je ritual u kojem se očituje zajedništvo', kaže, 'nešto poput vjerskih obreda u crkvi, samo mnogo masovniji i raznolikiji. Jednako uključuje žene, muškarce i djecu, biseksualce, homoseksualce i transseksualce, vjernike i ateiste, ljude različitih rasa, vjera, svjetonazora, narodnosti i političkih uvjerenja, različitih zanimanja i stupnja obrazovanja, ljude različitih literarnih i glazbenih ukusa, moralne i amoralne, policajce i lopove, bogate i siromašne... Ne znam niti jednu stvar koja u jednom trenutku, na istoj strani, pod istom kapom, može okupiti tako šareno mnoštvo. A u svijetu ljudi ne znam ništa ljepše od takvog šarenila. Mislim da je to dio odgovora na pitanje zašto ljudi vole nogomet', objašnjava Popović i dodaje da nogomet prati manje nego ranije, no da je u toku što se tiče hrvatske nogometne reprezentacije.

'Pratim je i navijam za nju, tim više što je vodi izniman čovjek kakav je Zlatko Dalić, s kojim dijelim mjesto rođenja, a kakav bih to Livnjak bio, dopustite malo lokalpatriotizma, da sam ravnodušan prema uspjesima ljudi iz mojeg kraja. Inače, ovo je prva hrvatska nogometna selekcija za koju navijam ne (samo) zato što sam Hrvat, već i zato što to oni svojom igrom i ponašanjem na terenu potpuno zaslužuju. Ne možete a da ih ne poštujete zbog pristupa igri i zbog onoga što pokazuju na terenu, zbog iznimne snage u nogama i glavi, da tako kažem. Kako bilo, da hoćemo, mogli bismo kao društvo štošta dobroga naučiti od Dalićeve ekipe. Osobno, volio bih da sam u svom poslu dobar kao što su oni dobri u svom. Ili barem upola tako dobar', kaže Popović.

Bosanskohercegovački pjesnik Marko Tomaš pored, među ostalima, zbirki 'Regata papirnatih brodova' (2017.), 'Crni molitvenik' (2015.) i 'Bulevar narodne revolucije (2013.), čitateljima je poznat i kao veliki ljubitelj nogometa koji o njemu redovito piše u svojim kolumnama, a potpisuje i prvu autoriziranu biografiju bivšeg bosanskohercegovačkog nogometaša i nogometnog trenera Ivice Osima.

'Priča o tome kako sam inficiran nogometnom igrom prilično je stereotipna. Daidža me jednog nedjeljnog popodneva odveo pod mostarski Bijeli brijeg da gledamo utakmicu Veleža. Bio sam dijete, nepunih sedam godina sam imao, ako se ne varam. Na stadionu su gorjeli reflektori, igrala se večernja utakmica, bio je neki derbi u pitanju, znam to jer je stadion bio pun. Taj huk 30 tisuća grla, to jedinstvo u toj masi ljudi me potpuno obuzelo. Tako je sve počelo. Morao sam se vraćati tom osjećaju u tom dobu kad još uvijek nisam u potpunosti razumijevao igru. Poslije me sama igra fascinirala', kaže Tomaš, dodajući kako je nogomet 'pun duha i trikova' i omogućava nam da se osjećamo kao djeca, da sanjamo, govori nam da je sve moguće i da nema granica za ljudsko biće.

'Već godinama ga otimaju od nas, nekadašnje djece i sanjara, ti ozbiljni poslovni ljudi koji od njega stvaraju industriju, još jednu tiskaru novca, ali ja i dalje vjerujem da će nogomet ostati vjeran svojoj suštini i predstavljati otpor gospodarima naših sudbina. On je još jedan front, još jedno područje borbe za bolji svijet. Uvijek će postojati neki neukrotivi dribler čiji će potezi biti pobjeda života i ljudskog duha nad smrću i smrtnom ozbiljnošću na koju nas primoravaju. Čovjek bi trebao biti biće koje se igra. To uporno ponavljam. A nogomet je igra koja barem jednom dijelu čovječanstva omogućava da cijeli život ostanu djeca', kaže Tomaš, dodajući kako smatra da je masa ljudi opsjednuta nogometom jer im nedostaje jedinstva.

'Tako se kroz emocije koje vežu uz nogomet ujedinjuju sa sebi sličnima, a uspjeh drugih ljudi, iz njihove zajednice ili kluba itd. smatraju pomalo i svojim uspjehom. Svi se nadaju da će malo zvjezdane prašine pasti i na njihova ramena pa ćemo uvijek govoriti - mi smo u finalu mundijala. Ne znam kako je pijan i razularen čovjek dospio do finala, ali jest na nogama Luke Modrića i kompanije. Ljudi su povezani kroz nogomet. To je njegova najveća kvaliteta. Ponekad i najveća mana s obzirom na to da se tu znaju kanalizirati razne svinjarije i politička imbecilnost prije svega', kaže Tomaš i dodaje da ostvareni ljudi u uspješnim i naprednim društvima puno manje prate sport.

'Njima je on zabava, ne doživljavaju ga ovako ozbiljno kao mi. Švicarska i Njemačka su dobar primjer, pa i Francuska. Većina tih reprezentacija je sastavljena od djece imigranata. Švicarci i Nijemci nemaju potrebu ostvarivati se na taj način, ovim drugima je to možda bio jedini način da se uklope i uspiju, jer iako uspješna i emancipirana, to su ksenofobična društva s jasnom podjelom između domaćih i stranih. Politička korektnost prikriva sve to, ali i Eric Cantona je jednom, govoreći o stvarnom stanju stvari u Francuskoj, rekao da su crni igrači ravnopravni s bijelima samo na terenu. Izvan njega, kad kroče u društvo, oni su i dalje građani drugog reda bez obzira na bogatstvo koje su stekli. Zna se u kojim kvartovima mogu kupiti kuće, džaba im bio novac. Ali, eto, barem na terenu ljudi su jednaki, rade zajedno na svom cilju', zaključuje Tomaš.

Redatelj Antonio Nuić, autor filmova 'Sve džaba' (2006.) i 'Kenjac' (2009.), nogometom se bavio u kultnom omnibusu 'Seks, piće i krvoproliće' (2004.), priči o četiri strastvena navijača Dinama koje glume Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Bojan Navojec i Hrvoje Kečkeš (i rekreiraju uloge iz Nuićeve akademijske vježbe pod nazivom 'Vratite im Dinamo' iz 1999., u kojoj im je zabranjen pristup stadionu pa omiljeni klub gledaju od kuće). Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu Nuić premijerno predstavlja film 'Mali', svojevrsni nastavak 'Seksa, pića i krvoprolića', u kojemu 15 godina kasnije prikazuje život lika Franje Dijaka, s fokusom na njegov odnos sa sinom Malim, kojeg glumi Dijakov sin Vito.

Za uspjeh reprezentacije na Svjetskom prvenstvu Nuić kaže da 'naši dečki u Rusiji pobjeđuju na način na koji to čine pravi filmski junaci'.

'Kad svi pomisle 'gotovi su, moraju pasti', oni se dižu jači i odlučniji. Zadnjih mjesec dana su nam priredili nekoliko trilera koje nećemo nikad zaboraviti', kaže Nuić, dodajući da su reprezentativci svaku pobjedu izborili sa stilom.

'A stil je hrabro naprijed do zadnjeg atoma snage. Taj njihov način je ono što publika voli i što ju čini ponosnom. Impresioniran sam time koliko karaktera ima izvedba naših dečki. Pobjeda Hrvatske u nedjelju bila bi najbolja i najljepša priča u povijesti svjetskih prvenstava, ali igrati u finalu - to je već pobjeda. Ne sumnjam da će nam priuštiti još jedan pravi filmski dvoboj. Kurosawa ima sedam samuraja, mi ih imamo jedanaest, a Zlatko Dalić je trenutno najbolji redatelj na svijetu', poručuje Nuić.