'Obojica imaju sličnu estetiku i melankoličan hercegovački pogled na svijet, nakon kojega bi čovjek, da njih dvojicu inače ne zna, da ih zna samo po pjesmama, razmišljao o samoubojstvu. Sve to, naravno, govori o tome da su njihove pjesme odraz stvarnosti u kojoj kreiraju', rekao je voditelj predstavljanja, novinar i pisac Emir Imamović Pirke.

Marko Tomaš, koji trenutno živi i radi u Mostaru, kod raznih je nakladnika dosad objavio tri skupne i osam samostalnih zbirki pjesama, od kojih je posljednja iz ove godine, u Nakladi Jesenski i Turk, knjiga 'Regata papirnatih brodova'. Ranije su, među ostalim, 'Zbogom, fašisti' iz 2009. (Buybook), 'Bulevar narodne revolucije' (2013., Algoritam) i 'Crni molitvenik' (2015., Algoritam). Na druženju u Puli publiku je obradovao čitanjem dobro poznate pjesme 'Pismo Venjički'.

Almin Kaplan rođen je u Mostaru, a živi u selu Pješivac-Greda kod Stoca. Izdao je četiri zbirke pjesama, 'Biberove kćeri (2008.), 'Čekajući koncert roga' (2013.), 'Ospice' (2014.) i 'Mostarsku zbirku' iz 2017. Urednik je, osim toga, portala za književnost i kulturu Strane.

Na predstavljanju dvojice autora u Puli Emir Imamović Pirke podsjetio je da je Marko Tomaš prije dvadesetak godina sa skupinom prijatelja u Mostaru pokrenuo časopis Kolaps i pripadajuću biblioteku.

'Teško je uopće zamisliti da je u Mostaru u tom poratnom razdoblju bilo moguće naći četvoricu koji se nisu 24 sata dnevno bavili ratom i koji su zajedno imali ni 80 godina, a uspjeli su proizvesti neke od danas antologijskih stihova književnosti BiH', rekao je Emir Imamović Pirke za ekipu koja je stajala iza Kolapsa.

'Nama je jednostavno bilo dosadno, nismo imali što raditi i tako se pokrenula ta priča. Sve smo nekako radili polusvjesno. Ljudi koji su to pratili sa strane puno su svjesniji značenja tog projekta, o kojem se ipak govori i 20 godina kasnije. Taj naš pankerski know-how, 'uradi sam' pristup valjda je pokazao ljudima da se vrijedi potruditi da se baviš onime što želiš i da od toga što želiš možeš i živjeti', rekao je Tomaš, kojega je Almin Kaplan opisao kao svojevrsni fenomen jer je 'prvenstveno kao pjesnik još za života doživio slavu i stekao ozbiljnu publiku koja ga prati na njegovim nastupima'.

'U današnje vrijeme, kad se poezija ponajmanje čita, da ne kažem da se ne čita uopće, uspjeti isključivo kao pjesnik je velika stvar', zaključio je Almin Kaplan, kojemu se osobito svidjelo Tomaševo priznanje da se 'ne stidi što su mu opsesivne teme one nedokučive tajne: ljubav i sloboda' te da se isto tako 'ponosi vlastitom naivnošću'.

'Biti naivan je preduvjet da budeš pjesnik', rekao je Kaplan, autor koji je prije svega nekoliko dana objavio i svoj prvi roman u izdanju Synopsisa, izdavačke kuće koja djeluje u Sarajevu i Zagrebu. Urednik je Ivan Lovrenović.

'Roman se zove 'Trganje' i u pitanju je proza sjećanja na tri, četiri godine predratnog djetinjstva, koje je uvelike nadograđeno fikcijom jer se radi o ranom djetinjstvu kojeg se nije lako jasno sjetiti. U principu, to je priča o ljudima jednog sela u koje rat dolazi kao proljeće', rekao je Kaplan, dodajući da živi u selu Pješivac-Greda kod Stoca i, prema vlastitom priznanju, 'isključivo uživa u procesu pisanja, a sve ostalo radi jer se mora'.

'Meni kao nekome kome je uvijek dosadno i tko se uvijek pokušava uvaliti u kakve nevolje jako je intrigantno to kako Almin, kao mlad čovjek, bira živjeti eskapistički, odvojeno od svijeta, u nekom svom svijetu. Zato mislim da od mlađe ekipe u Hercegovini nema boljeg predstavnika toga što ta Hercegovina jest, a prije svega je prostranstvo koje on može doživjeti jer je izabrao taj način života. Tako s jedne strane imate njega, koji, kako je sam u jednom intervjuu rekao, opisuje ruralnu poziciju Hercegovine, takve njezine predjele, koji nudi Hercegovinu kao širinu, prostor, miris prirode, svjetlo, i imate s druge strane mene, koji nudim mali skučeni grad, urbane neuroze i svakodnevnu dosadu koja nas mori samo zato što nam je u životu rečeno da nam ne treba biti dosadno', pojasnio je Marko Tomaš.

Iako dosad nije imao hrabrosti za neka velika preseljenja i iako mu se pisanje na nekom drugom jeziku čini 'jezivim', Almin Kaplan na druženju u Puli rekao je kako se i kod njega javio alarm i kako odlazak izvan granica BiH, bez obzira na sve, postaje moguća opcija.

'Sve je teže živjeti svugdje u BiH, pa tako i u Mostaru, i ja sam nekako sve manje optimističan. Možda sam malo umoran od cjelokupne situacije jer nam na vlast dolaze ljudi koje je ovaj sistem odškolovao. Radikalniji su od ovih koji su ih školovali, tako da ne vidim da će u skorije vrijeme biti nešto bolje, da će, recimo, Mostar postati bolje mjesto za život. Barem ja trenutno ne osjećam tako', rekao je Almin Kaplan.

Marko Tomaš s druge strane s Mostarom ima drugačiji odnos.

'Odnos prema gradu je dinamičan i, isto kao i odnos među dvoje ljudi, ima smisla dok god ima dinamiku. Tako je to sa mnom i tim mojim nesretnim gradom. Grad je ideja, kao jedna od najvećih ideja, poput slobode, ljubavi i svega ostaloga što su ljudi zakuhali u svojoj povijesti. Moja ideja o gradu i ono što se u njemu zaista događa u potpunom su sukobu. Međutim pokušavam živjeti i ponašati se u skladu s vlastitim mislima i vlastitom idejom, bez želje da se uopće prilagodim onome što se događa na terenu i što je najlakše prihvatiti kao stvarnost. Stvarnost neprestano izmaštavam i imam dojam da nekad taj grad branim više nego neki ljudi koji su se uprli da ga brane puškama, zato što branim ideju o njemu kao najboljoj mogućoj stvari koja bi mogla postojati', pojasnio je Tomaš.