Unatoč aktualnoj temi osude hercegovačke šestorke u Haagu i samoubojstva generala Slobodana Praljka, na okruglom stolu Hercegovaca i na temu Hercegovine o tome se nije razgovaralo.

'Nisam htio praviti program koji će se baviti politikom, ne zato što ne smijemo ili ne želimo govoriti o tome, dapače, o tome se mora govoriti, ali bi to bilo toliko slojevito, kompleksno i dugo da bi zasjenilo sve ostalo. O tome što je Hercegovina danas govorit ćemo zadnji dan festivala, ali opet intimistički, kroz vizuru ljudi koji su ili Hercegovci ili su vezani za nju. Planirali smo ovu temu ima dvije godine, a iskreno, nisam ni znao da ćemo se ovako datumski poklopiti s presudom šestorci. Sve i da jesam, to ne bi ništa promijenilo. To jest događaj o kojemu treba govoriti, ali ovdje nije mjesto za to, ovo je sajam knjiga, htjeli smo govoriti o ljepšim stvarima, okrenuti se budućnosti', rekao je Emir Imamović Pirke, autor regionalnog programa Sa(n)jam knjige 'Hercegovina čita'.

Zašto učiti o Hercegovini

Dodao je i kako na festivalu nemaju ambiciju naučiti nekoga svemu važnom o Hercegovini, već žele pokazati zašto vrijedi početi učiti o njoj, čitati njene pisce i spisateljice, gledati likovna i scenska djela njenih umjetnika, slušati joj zvuk i kušati je.

'Ambicija je najboljim iz Hercegovine otvoriti tu Hercegovinu za daljnje otkrivanje njene višeslojevitosti', kaže Imamović Pirke.

'Bez obzira što se radi o prostoru koji se napušta, željeli smo pokazati da to nije mjesto u kojemu žive isključivo tri plemena i jedino što rade jest da se gledaju preko nišana. To je mjesto posebne kulture koja, istina, nastaje i izvan Hercegovine, ali je sva obojena, zavičajna', pojašnjava Emir Imamović Pirke te je, osim prema kriteriju izvrsnosti, goste programa Hercegovina čita birao vodeći računa o dvije stvari.

Ljudi koji su iz svih ovih naših ratova izlazili moralno superiorni

'Jedna je taj famozni nacionalni paritet. Nisam htio da Hercegovinu predstavljamo u vlasništvu bilo koga, a druga je to što se tim ljudima koje smo doveli ništa ne može prigovoriti, ni u njihovom umjetničkom ni bilo kojem angažmanu. To su ljudi koji su iz svih ovih naših ratova i poslijeratnog stanja izlazili moralno superiorni', rekao je Emir Imamović Pirke, otkrivši da se prije nekoliko godina zaljubio u festival West Herzegowina Fest, koji je Goran Bogdan s prijateljem Nikolom Galićem pokrenuo 2002. u Širokom Brijegu.

'Iako festival postoji već 15 godina, kad kažeš nekome da ideš na njega, u Široki, gledaju te kao da si lud. A Đelo Hadžiselimović tamo ide duže od mene, svake godine, i u jednoj je rečenici objasnio zašto vrijedi u taj grad ići početkom osmog mjeseca: 'Zato što je to čisti Woodstock.' Zaista, malo je takvih kulturnih događanja koja su istovremeno tako opuštena, a profesionalna', rekao je Emir Imamović Pirke za širokobriješki WHF, na kojemu se biraju najbolja kratka priča, kratki film i demo-bend te se redovito održe tri koncerta poznatih bendova, poput Jinxa, TBF-a, SARS-a, Hladnog piva, Zabranjenog pušenja itd.

Goran Bogdan: Morao sam se praviti da nisam nježan

'Festival smo prijatelj i ja pokrenuli još dok smo obojica studirali ekonomiju u Zagrebu. Tada sam već bio i član dramskih udruga pa smo jednom prilikom gostovali u Brežnici na njihovom festivalu i pomislili zašto i mi ne bismo nešto takvo pokrenuli u Širokom Brijegu. Još smo tada svi imali neke svoje bendove, htjeli smo negdje svirati i otud je krenula ideja', rekao je Goran Bogdan te je na temu okruglog stola 'Hercegovina djetinjstva' otkrio kako se odrastajući u Širokom osjećao kao član pokreta otpora.

'Uvijek sam više volio knjige od nogometa, a živio u gradu koji malo što prašta. Čim ne igraš lopte, recimo, odmah si gej, nema prigovora. Posebno poslije rata, kad u gradu baš nikakvih sadržaja nije bilo, čitale su se knjige, ali mi koji smo to radili nismo to smjeli priznati, kao pokret otpora. Zato i jest sve bilo slađe, svako je slovo bilo otisnuto u boji, svaka je pjesma bila hit, svaki je film bio najbolji na svijetu. To mi je vjerojatno i stvorilo tu glad za umjetnošću, ta vremena kad si glavu u Širokom mogao izgubiti čitajući. Još imam ožiljak kad sam se porezao stranicom knjige. Vjerojatno sam zato i naučio glumiti, morao sam se praviti da nisam nježan', rekao je Bogdan.

Sergej Trifunović: Moja Hercegovina je humor

Glumac Sergej Trifunović, koji je na okrugli stol malo kasnio, kao i Bobo Jelčić, rekao je da je svaki sedmi i osmi mjesec djetinjstva provodio kod bake i djeda u Mostaru i da su ga djeca tamo zezala da je 'ekavac'. Majka mu, kaže, iako već 50 godina živi u Srbiji, govori kao da je prije dva sata došla iz Mostara, u koji se iz Kruševca, a u koji se kao djevojka odselila zbog supruga, glumca Tomislava Trifunovića, vratila da ga rodi, da mu u svim dokumentima piše da je Mostarac. Publiku je posebno raznježio svojim slikama Hercegovine iz djetinjstva i mladosti.

'Kad god se spomene Mostar, ja pomislim na humor, kakav nikad nigdje nisam doživio nego tada i tamo. Sjećam se jedne zgode, na Rondou, 11 uvečer, sjede četvorica i pričaju o nečemu, vjerojatno o nogometu, kad dolazi tip s 'renolom', mrtav-pijan se zabija autom blizu njih. Pomjerili se oni nisu, nastavili svoju priču, a tek kad je tip izašao kukajući, doviknuli mu - 'aj nemojte zvat miliciju, dogovorite se'. Jednostavno, nema tu situacije dovoljno teške da se ne može na nju nasmijati. Ima ona zgoda o Alenu, došao u četiri ujutro pijan, u pet mu upadaju u stan, upiru cijev u glavu i kažu - 'diži se', a on, nikakav, pita 'đe ćemo?'. Kažu oni 'na stadion', jer je tamo logor, pita on 'ko igra?'. To su moje slike Mostara, taj humor, to je nešto neuništivo', rekao je Sergej Trifunović.

Bobo Jelčić iz rodnog je Mostara otišao osamdesetih i 'propurgerisao se', kako ga je 'optužio' Trifunović. Prijelomni trenutak djetinjstva bila mu je, kako je ispričao, smrt Tita.

'Jednom smo se igrali i došla je vijest da je umro neki predsjednik, ne sjećam se više tko je bio u pitanju. Netko od raje je onda pitao što će se dogoditi kad Tito umre i nastao je muk. Onda se javio jedan malo stariji Mujo i rekao: 'Pa đe će Tito umrijet, to nema šanse.' Onda je, naravno, Tito umro. Mi dečki, koji smo bili sedmi i osmi razred, pušili smo iza škole kad smo doznali i svi su se rasplakali. Glumili smo inače neke frajere, ali tada nismo mogli. Kasnije sam, prema školskom običaju, čuvao stražu pored njegove slike, tražili su nekog zgodnog momka pa su mene angažirali. Ne mogu objasniti koji je to osjećaj bio, kao potpuni egzistencijalni završetak, kraj svijeta koji poznaješ, a da nisi ni razmislio što bi moglo biti kad ga nestane', rekao je Bobo Jelčić, dodavši da je po dolasku u Zagreb u mladosti osjetio koliko ga obilježava njegovo hercegovačko podrijetlo.

Bobo Jelčić: Zapravo, nikad nisam čuo ništa u pozitivnom smislu o Hercegovcima

'Kad sam se tek preselio u Zagreb, vladala je fama oko Hercegovaca i bijelih čarapa, sad se ta već i zaboravila. Ali putem sam se susretao s morem predrasuda, od one da svi mi imamo nekog rođaka koji će srediti posao, da je tata novac zaradio vani i da otimamo mjesta Zagrepčanima, o kojim se god mjestima radilo. Zapravo, nikad nisam čuo ništa u pozitivnom smislu o Hercegovcima. U početku sam to doživljavao kao stigmu, a kasnije sam se i sam šalio na taj račun. Danas me više ne zanimaju te podjele i potrebe ljudi da te cijene prema tome odakle si. To je česta pojava, a nimalo dobra. I općenito, potreba da se nekoga ne podnosi. Svi mi imamo u sebi tu klicu apriorne mržnje, bezrazložne, a danas se možda manje javno diskriminira jer je razvijena svijest o tome što se sve vodi pod diskriminacijom', tvrdi Bobo Jelčić.

Elvedin Nezirović, koji od svih njih jedini još živi u Hercegovini, ispričao je o diskriminaciji koju je osjetio na svojoj koži u Mostaru.

Elvedin Nezirović: Proglasili su me Bošnjakom s greškom

'Mostar se namjerava kandidirati za Europsku prijestolnicu kulture, a iz Stranke demokratske akcije, koja je bošnjački korpus u Mostaru i BiH, tražili su da ja ispadnem iz tima za razradu kulturne strategije jer sam prilično direktan u kolumnama na jednom mostarskom portalu i kritiziram mostarsku stvarnost. Proglasili su me Bošnjakom s greškom jer sam naivno vjerovao da bi se u tom gradu kultura i kulturne institucije trebale promatrati kao zajednički resurs koji može donijeti dobro svim njegovim građanima, a ne parcijalno, kako se to radi već 20 godina. Mislio sam da bi tu kulturnu strategiju trebali raditi politički neovisni, upućeni ljudi, kulturnjaci, što se ispostavilo da je za Mostar još uvijek ipak utopija', rekao je Nezirović, a ove godine primio je nagradu Centra za mir i multietničku suradnju iz Mostara za ukupan doprinos izgradnji mira, suživota i međunacionalnog povjerenja u postratnom periodu. Na Sa(n)jam knjige predstavlja knjigu 'Boja Zemlje' o odrastanju obilježenome preranom smrću oca i ratom devedesetih.

Osim njega, u ostatku programa Hercegovina čita predstavljaju se mostarski pjesnici Marko Tomaš i Almin Kaplan, mostarski glazbenik i frontmen benda Zoster Mario Knezović te slikar Safet Zec, a 8. prosinca na okruglom stolu 'Što je meni Hercegovina i gdje' nastupaju Ivica Đikić, episkop Grigorije i Vlaho Bogišić.