Árpád Schilling (1974.), veliki je europski redatelj, jedan od onih uz čije se ime i prezime, dodaju i one danas prijemčive, promidžbene riječi – kontroverzan, društveno i aktivistički angažiran, kritičar vlasti, osobito desnih i konzervativnih ideologija. Svaki bi redatelj, uostalom, kao i svaki građanin, trebao gajiti sumnju u vlast i politiku, jednu zdravu sumnju i suspektnost, koja bi mu, u vremenima lomova, bila pogonsko gorivo da jednog dana, zlu ne trebalo, ustane protiv totalitarizama i desnih i lijevih da bi spasio sebe, a potom i druge.

Schilling ima tu (ne)sreću da u Mađarskoj, njegovoj rodnoj zemlji, više ne može raditi i slobodno djelovati jer ga je Viktor Orban, proglasio prijetnjom po nacionalnu sigurnost. Schilling je u vlastitoj domovini persona non grata za one koji o tome odlučuju, pa je, eto, od svih europskih država, sada i kod nas, u Zagrebačkom kazalištu mladih, postavio autorski projekt „Anđeo od leda: pročišćavajuća moć dobrih namjera“.

Zašto je 'mađarski Frljić' zasmetao Orbanu?

O Schillingu se još otkako je 2018. godine u istom kazalištu, ZKM-u, postavio Pansion Eden, prvu režiju u Hrvatskoj, piše kao o 'mađarskom Frljiću'. Mi smo svog Olivera Frljića imali i završilo je tako kako je završilo: radi u tuđim zemljama, u tuđim jezicima, obraća se nekim tuđim publikama. Krhka je, nesigurna i paranoična, duboko totalitarna, svaka vlast koja protjeruje redatelja. Za stabilnost i sigurnost države važnije su obavještajno-sigurnosne institucije, vojska i policija.

O stvarnoj moći i sigurnosti mađarskoj vladara u ono što radi, najbolje ilustrira činjenica da mu je zasmetao redatelj. I taj se redatelj sada našao kod nas: u našem društvu koje je, ne samo protjeralo Frljića, nego protjeruje i isljeđuje i druge, i jednako to rade i desni i lijevi, i to je valjda, jedina točka u kojoj se sastaju: eliminacija onih koji sumnjaju, eliminacija onih koji propitkuju, eliminacija skeptičnih, onih koji ne mašu njihovim zastavama.

Ikona generacije koja novcem kupuje empatiju

Anđeo od leda, Schillingov autorski projekt, drama napisana za ansambl ZKM-a, najviše se, ustvari, bavi sumnjom. Klara, slavna politička TV novinarka, poznata po svojoj etičkoj beskompromisnosti, naglo je prekinula karijeru i posvetila se dobrotvornom radu u popravnom domu za djevojke. U našoj je predstavi igra Nataša Dangubić, a njenog supruga Diega, pisca i urednika, igra Filip Nola. Klara ni u jednom trenutku ne sumnja u vlastite sposobnosti i mogućnosti da se kao novinarka koja je godinama rešetala političare, odjednom nađe u popravnom domu i drži radionice za te djevojke koje su već i prije punoljetstva, bile na ulici, u prostituciji, pobjegle iz udomiteljskih obitelji, ili nemaju obitelji uopće. Ona je sigurna u to da će im pomoći, da je baš ona ta koja im treba i mora pomoći. Pritom, naravno, ne posjeduje nikakva pedagoška-psihološka znanja o takvim društvenim skupinama; ni po čemu nije kvalificirana da radi s njima, ali ima novac, slavu, ugled. Koga briga za ta specifična znanja, koga briga za to jer, Klara, pobogu, ima dobre namjere. I zbog tog joj ravnateljica i odobrava da ih povede u bolje sutra, da im olakša, da ih, tobože, nečemu nauči.

Klaru, iz intrinzične snage i energije, svakim pokretom i svakom gestom, Nataša Dangubić, donosi pred nas, kao jednu od onih o čijem životu saznajemo iz lifestyle magazina, ikonu generacije kojoj zavidimo, dijete proslavljenog glumca koji je oslobođen optužbi za seksualnog uznemiravanje mladih glumica, majka koja je svog pametnog sina poslala u London na studij i sve mu je dala, što god je htio, samo mu je, eto, na tom putu, zaboravila dati ljubav, razumijevanje, podršku. Uostalom, kao i suprug (Nola), koji se nikad nije obračunao s vlastitom traumom gubitka brata i kompliciranim odnosom s majkom, on je bio lijen baviti se vlastitim dijetom. I u takvu kuću, u takvu obitelj, Klara dovodi Lindu, jednu od djevojaka iz tog popravnog doma, kako bi joj pomogla. I to isključivo na 24 sata, mimo svake prakse da djevojke koje su u procesu rehabilitacije, izlaze ih tih domova i borave kod 'privatnih lica'.

Bijeda, šutnja i sumnja

U popravnim su domovima, znamo to oduvijek, djeca iz disfunkcionalnih obitelji, djeca rođena u dubokom siromaštvu, djeca ovisnika o alkoholu, drogi, kocku. Djeca duboko nesretnih i povrijeđenih ljudi koje bi sada, u Schillingovoj predstavi, trebala spasiti još jedna takva žena: duboko nesretna, nezadovoljna, povrijeđena, i prije svega, posve nesvjesna da je bilo što od toga. Briga kakvu Klara ima jest plemenita, jest iskrena, međutim, nije autentična: teško da netko tko može svome bratu prebaciti još pedeset tisuća eura za posao s puževima, može razumjeti, može uopće pojmiti užas siromaštva, užas te moralne bijede, u kojima te djevojke odrastaju.

No njena je bijeda, njena je vlastita bijeda još i veća: šutnja i negiranje onog što joj se i samoj dogodilo, šutnja o traumama koje je njena obitelj doživjela, šutnja o ocu, šutnja o majci. Šutnja o svemu onom što bi njen život i ono što je stvorila moglo ugroziti. I naprasno prekida sjajnu karijeru, ne bi li, eto, volontirala. Toliko je novca zaradila da sada, u pedeset i nekoj, može sve ostaviti i ići volontirati. I mi ne bismo, pritom, trebali sumnjati u njene dobre namjere, u njeno patroniziranje. Klara je, možda, i veća žrtva od ovih djevojaka: one još uvijek imaju šansu jer u njihovim životima nema laži: sve je loše i može biti samo gore i one će, zahvaljujući takvoj istini, možda još i preživjeti, ali žena koja vlastitu savjest, kao profesionalka, pere volontiranjem u jednom takvom centru, bez ikakvih kompetencija, neće. Lindu, djevojku iz doma, dovodi u središte vlastitog raspada, u središte vlastite disfunkcionalne obitelji koju je stvorila, jer je i sama iz jedne takve, i onda joj to dijete, zapravo, otkriva tko je ona, ustvari.

Obračun s plemenitošću

Njoj, toj velikoj i slavnoj političkoj novinarki, toj dobrotvorki koja sve ostavlja i ide volontirati jer osjeća da novinarstvo ne može ništa promijeniti u društvu, jedna tinejdžerica koja nije bila šanse kakve je, recimo, imao njen sin, jedna tinejdžerica kojoj otkriva njen kaos i njeno rasulo. I uči je jednoj velikoj lekciji, i ne samo nju, nego sve nas koji smo gledali: vlastiti kaos neće se umanjiti, vlastita patnja neće proći tako što ćete opsesivno i panično ići pomagati onim drugima za koje mislite da im je teže nego vama, pa im onda stvarati nova traumatska iskustva.

Schilling se ovom predstavom obračunava s profesionalnim peračima savjesti, s društveno-angažiranim aktivistima, s onim privilegiranim dijelom društva koje svaka zemlja, pa tako i naša ima, sa saborskim zastupnicima, onima koji su na pozicijama moći i odlučivanja, ali su eto, dobri ljudi s još boljim namjerama kojima bismo mi trebali vjerovati, s onima koji utvaraju da su njihove donacije za beskućnike, zlostavljane žene, ostavljene životinje i spas planeta Zemlje, način da se svijet malo popravi. S onima koji su uvjereni da će nekim svojim tromjesečnim volontiranjem promijeniti svijet. Obračunava se, ustvari, s jednom velikom zabludom o tome što je danas empatija, plemenitost, što je briga za drugoga. Kada god ne možemo pomoći sebi i onima oko sebe, mi panično trčimo pomagati drugima. Dobro je da i to još uvijek radimo. Mnogima je to jedini ozbiljan posao u životu: aktivisti po profesiji, moralizatori po profesiji. Sve neki fin, dobronamjeran svijet. Čuvajte ga se.