Predstava 'Čast' Istarskog narodnog kazališta dinamično je propitivanje slojevitosti ljubavnog trokuta uz odličan glumački kvartet koji se u scenskom ringu ogoljuje do cijele palete emocija, od tuge i bijesa do tek naizgledne rezignacije
Nakon 32 godine braka, uz pokoju mraka, novinar od formata brzinski napušta svoju životnu suputnicu zbog mlađe, ljepše i ambicioznije žene tako nalik njoj samoj u danima mladosti. Kako to već ide, pucanje braka najviše na svojoj koži osjeti kći, neambiciozno uljuljana u sigurnosti vlastite obitelji, usput tek nekoliko godina mlađa od očeve ljubavnice. Priča nimalo originalna, ali upravo zato snažno životna čini osnovicu drame 'Čast' Joanne Murray-Smith, postavljene u Istarskom narodnom kazalištu, a u utorak izvedene u Maloj sceni.
U drami u kojoj se, kao u životu, cijeli jedan svijet urušava i nestaje u nekoliko dana, replike i prizori nižu se u furioznom ritmu, ne dopuštajući likovima da odahnu unutar snažnih promjena emocija i izmijene tijek neminovnog. Gusto dijaloško tkivo zasijecaju i razdvajaju udarci, oblikujući ritam nemira, ujedno funkcionirajući kao pauze, točke naglašenosti ili lomljenja toka misli. Ritam i drama padaju u završnom dijelu koji sadrži dva scenska susreta previše, što nepotrebno odgađaju predvidljiv, ali i logičan, gotovo nužan kraj.
Redatelj Ivica Šimić dramu je na scenu prenio dodatno ubrzavši dinamiku replika, ali propustivši priliku da skrati tekst, zbog čega je u drugom dijelu pao ritam predstave. Ključni redateljski potez u predstavi je oblikovanje prostora. Uz pomoć scenografkinje Dinke Jeričević komad je postavio u kružnu scenu nalik ringu, okruživši je publikom, čime je ljubavni trokut, vrlo intimnu točku životnog poraza i pirove pobjede, rasprostro pred gledateljima.
Tom scenskom ogoljavanju glumci su se vrlo dobro prilagodili, u potpunosti se emocionalno razotkrivajući tek nekoliko centimetara udaljeni od pogleda, daha i tjelesne prisutnosti publike. Mirela Brekalo-Popović odlično je prelazila iz tuge u ljutnju, ironiju, nervozu i bijes, razvivši lik naslovne Honor od blage i elegantne dame gospodskih manira preko ranjene žene što se spušta doslovce na sve četiri kako bi vratila dojučerašnju svakodnevicu do samosvjesne žene koja uspijeva nadrasti muževljeve hirove.
Georgea, muškarca infantilne žudnje za (posljednjom ludom) avanturom, Zoran Gogić oblikovao je vrlo uvjerljivo, podcrtavši hirovitost i nepromišljenost u odbacivanju 32 godine zajedničkog života, ujedno zgodno se poigravajući klišejima. Također, vrlo dobro je prikazao lažni autoritet koji je tek maska osobe vođene i manipulirane ženama oko sebe.
Helena Minić u početku predstave malo je lutala u oblikovanju lika fatalne Claudije, na mjestima se gubeći u zahvaćanju teksta i rečeničnoj intonaciji. S razvojem predstave pronašla se u karakteristikama lovca, što je odlično prikazala u sceni u kojoj je kružila oko Honor kao oko plijena, tražeći slabu točku i potom ujedajući.
Kći Sophie, koju očev odlazak izbacuje iz letargije, Lana Gojak je oblikovala naglašeno emocionalno, ispreplevši tugu, ljutnju, bijes, ironiju i naizglednu rezignaciju i u tom kaosu divljanja osjećaja odlično prelazeći iz jednog u drugi. Razvojem predstave zadržala se u naglašenoj emociji, što je njen lik pomalo ukopalo u mjestu.
Predstava 'Čast' dinamično je propitivanje slojevitosti ljubavnog trokuta uz odličan glumački kvartet koji se u scenskom ringu ogoljuje do čiste emocije. Problem predstave je pad ritma u predugom raspletu.