Trebao je to biti jedan od koncertnih događaja sezone, a pretvorio se u još jedan tipični hrvatski fuš. Gostovanje slavnog talijanskog skladatelja Ennija Morriconea, u sklopu velike turneje '50 Years in Music', prijetilo je pretvoriti se u potpuni tehnički i organizacijski debakl, što je izbjegnuto isključivo zahvaljujući prisutnosti samog Morriconea i glazbenika kojima je dirigirao. To je, nema sumnje, bila bolja strana ovog koncertnog događaja, dok je sve ostalo bilo diletantski loše. I to za cijenu ulaznica koje su bile sve samo ne jeftine.

Prvo, organizatori iz Gig Arta d.o.o. nisu se potrudili pripremiti bilo kakvu programsku knjižicu ili barem letak u povodu same izvedbe, tako da se od same publike očekivalo da prepoznaje Morriconeove poznate melodije. Kako su mnogi u publici bili štovatelji maestrova opusa, to za njih nije bio problem, ali na koncertu su bili, naravno, i ljudi koji nisu detaljno upoznati sa svakom Morriconeovom glazbom. Bilo bi logično da se pripremio barem letak s listom skladbi koje će se izvoditi, ali nula bodova.

Nadalje, ozvučenje koncerta je na trenutke bilo kriminalno, naročito kod visokih tonova puhačkih instrumenata, koji su redovito pucali i razlijevali se u kakofoniju. Na početku koncerta je i cijeli zvuk bio upitan, jer orkestar nije zvučao kao da svi sviraju istu partituru, ali se to ipak uskoro donekle sredilo. Ipak, dok kraja koncerta je zvuk ostao manjkav, što je možda tehnički nemar organizatora, a možda i loša akustika Arene. U svakom slučaju, nije zvučalo dobro.

No problemi sa zvukom su bili posve minorni u odnosu na one vizualne, tj. dva videozida koja su bila postavljena s lijeve i desne strane stagea na kojemu su bili Morricone, orkestar i zbor. Kamermani očito pojma nisu imali o tome tko gdje u orkestru sjedi, pa su nekoordinirano švrljali kamerama, primjerice, uzalud tražeći gitarista kada je došao njegov solo. Izmjena kadrova na videozidovima je bila toliko loša da bi joj i epitet 'diletantski' bio pohvala; bila je to komedija apsurda, koja baš i nije toliko smiješna ako ste platili 500 kuna ulaznicu za mjesta u parteru.

A za tih 500 kuna ste dobili rasklimane, pohabane i iznimno neugodne stolice, na kojima je bila muka sjediti.

Publika je maestra Morriconea na kraju nagradila velikim ovacijama i pozivala više puta na bis. Čovjek je to zaslužio, nema sumnje. Ali organizatori njegova koncerta su se izblamirali svojom nesposobnošću i bezobraznom željom za zaradom, s obzirom na to da nisu bili u stanju osigurati osnovne tehničke i ostale uvjete za uživanje publike u muzici vjerojatno najboljeg filmskog skladatelja svih vremena.