Međunarodna znanstvena konferencija 'Vizualni studiji danas – Moć slika', održat će se od 7. do 10. studenoga u Zagrebu, a sastoji se od dva dijela - konferencije 'Vizualni studiji kao akademska disciplina' i okruglih stolova i performansa 'Subversive Art & Theory'

Uvodno predavanje 7. studenoga, na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, održat će jedan od najuglednijih svjetskih teoretičara medija i vizualne kulture W. J. T. Mitchell. Njegovo izlaganje donosi dva pitanja: je li moguće 'gledati ludilo' i vizualno ga reprezentirati s ikakvom sigurnošću te što motivira želju da se 'vidi ludilo', da ga se postavi na scenu ili uhvati vizualnim slikama njegove varijabilne manifestacije? Primjeri će biti uzeti uglavnom iz fotografije, opernog spektakla i filma.

Vaša teorija govori o tome da slike trebamo shvatiti kao živa bića, govori o 'rezonantnim' objektima, objektima koji nam se obraćaju, o slikama kao 'oživljenim bićima s vlastitim željama, potrebama, sklonostima, zahtjevima i nagonima'. U kojoj mjeri trebamo doslovno shvatiti to što kažete, nije li pomalo 'ludo' shvaćati slike kao nešto što nam se obraća? Na koji bismo način trebali shvatiti tu ideju?

Zamisao o živoj slici smještena je točno na granici između doslovnog i figurativnog, između stvarnog i virtualnog, realnog i imaginarnog. Bilo bi ludo tretirati slike kao nešto što nam se obraća da nismo izmislili medijsku tehnologiju 'zvučnih slika', oko 1927., dramatično izraženu u izvedbi Ala Jolsona u filmu 'Pjevač jazza'. Ideja da se slike mogu kretati, smatrala se podjednako ludom prije otkrića animacije, koja je oživjela slike u formi kretanja. Ali činjenica je da tehnička sredstva poput animacije i snimanja zvuka nisu jedini način da slike ožive. Postoje i druge tehnike, a jedna je od njih i trbuhozborstvo, kad stvari odašilju glasove. Postoji i cijeli niz subjektivnih doživljaja u kojima slike oponašaju život: primjerice svevideći (omnivoyant) portret, kad slika prati promatrača dok se on kreće. Umjetnička tehnika trompe l-oeil stvara iluzije koje se s određene udaljenosti ne mogu razlikovati od zbilje. Slike su čudno-jezoviti objekti, imitacije života koje su manje-više životne. Uvijek su sposobne 'oživjeti' za promatrače koji su spremni sagledati ih na taj način.

Dakle, postoje mnogi načini osmišljavanja ideje slike ili fotografije kao forme života. Za neke od njih podrazumijevamo da su potpuno metaforički, primjerice kad za sliku kažemo da je vrlo životna, napravljena vrlo realistično, vjerno životu. Neki od njih oblik su praznovjerja: često odbijamo uništiti sačuvanu sliku voljene osobe, iako znamo da joj to ne može naškoditi. Neki pak uključuju poštovanje prema tuđim osjećajima: u dječjoj igri pridodajemo emocije i glas beživotnim objektima poput lutke. Zamisao o slici kao živoj stvari ne može se stoga svesti na jednoznačan odgovor. Književne priče i legende o židovskom Golemu, mitovi o Pigmalionu i Narcisu, oživljavanje mrtvog tkiva i stvaranje čudovišta u Frankensteinu sugeriraju da je zamisao o živoj slici neuništiva ljudska fantazija, koja svoje arhetipske korijene možda ima još u biblijskoj priči o božjem stvaranju ljudskog bića iz gline, bića koje je napravljeno na sliku božju. Ta priča ljude tretira kao vrstu živućih slika.

Moje istraživanje 'života slika' ne treba razumjeti kao da jednostavno tvrdim da su sve slike žive. To je ponajprije misaoni eksperiment na razini teorije te potom, empirijsko istraživanje kulturnih stajališta i praksi. Stoga u razmatranje mora uključiti fantazije i tehnologije, praznovjerna vjerovanja i sekularni skepticizam, magiju i znanost. Najistaknutija suvremena manifestacija žive slike je klon, koji je u doslovnom smislu živa kopija genetskog koda koji pokreće 'izvorno' živo biće. Možda je tehnološka revolucija u samim biološkim znanostima djelomice odgovorna za to što se zamisao o živoj slici ili 'bioslici' danas čini relevantnijom i realističnijom nego ikad prije.

U svojem predavanju 'Ludilo i vizualna kultura' razmatrate mogućnost 'viđenja ludila'. Na koju vrstu ludila mislite, o kojoj je vrsti viđenja ovdje riječ?

Govorim o ludilu u vrlo općenitom smislu, kao kulturološki univerzalnoj pojavi mišljenja i ponašanja izvan norme koje možemo naći u svim ljudskim društvima. Preferiram termin 'ludilo' umjesto 'mentalne bolesti', jer ovaj drugi pojam izražava suvremenu apsorpciju ludila u medicinski diskurs. Fenomen je puno širi od onoga kako ga shvaća moderna medicina, možemo ga pronaći u tradicionalnim i arhaičnim društvima u formi religijske prakse, zatim u klasičnim legendama o Kasandri (luđakinji proročici), Heraklu (manijaku s bipolarnim poremećajem, koji u napadu ludila i halucinacija ubija svoju obitelj) te u modernijim fenomenima koji progovaraju o demonskim opsjednućima i egzorcizmu.

Što se tiče 'viđenja' ludila: zanima me na koji je način ludilo prikazano u vizualnim umjetnostima, od drevne Grčke i oslikavanja vaza do fotografije, filma, opera i kazališnih izvedaba pa sve do znanstvenih oblika viđenja, od fotografija histeričarki dr. Charcota do suvremenih neuroloških snimki. Tako da 'viđenje' ovdje implicira vrlo općenito polje kognicije i predstavljanja. Mogao sam upotrijebiti frazu 'razumijevanje ludila', ali nisam se htio ograničiti na kognitivno ili znanstveno znanje, već i na estetsku percepciju i umjetničke forme, uključujući i izvedbene forme.

Što je to tako fascinantno u ludilu kao takvom? Kada pokazujemo želju da vidimo ludilo, što zaista želimo – približiti mu se i 'osjetiti' ga što je više moguće izbliza, ili uspostaviti sigurnu distancu i uživati u njemu kao u nečemu egzotičnome? Želimo li zaista 'upoznati' ludilo?

Mislim da želimo shvatiti ludilo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što smo svi mi barem pomalo ludi. Učestalost kliničkih formi ludila eksponencijalno se povećava svake godine, ako je vjerovati medicinskim knjigama, koje svake godine izmisle neki novi sindrom, zajedno s lijekom kojim ga misle tretirati. Također postoji i fascinacija oblicima kolektivnog ludila - masovnom histerijom ili sindromima poput panike, anksioznosti i paranoje.

Richard Hofstadter odlično je pisao o paranoidnom stilu američke politike, koji se danas očituje u desničarskim pokretima, rasizmu i iracionalnim sustavima vjerovanja koji su neosjetljivi za dokaze i racionalnost (poricanje opasnih klimatskih promjena, poricanje evolucije ili ustrajavanje na tome da je Barack Obama ilegalni useljenik). Na kraju tu je i ludilo vladara, kad ljudi kojima je povjerena velika moć polude: 'ludilo velikana ne smije neopaženo proći', kao što znamenito kaže kralj Klaudije u Hamletu

Kad se ludilo prikazuje u različitim medijima (primjerice u filmu), radi li se o nečemu bitno drukčijem od drugih medijskih re/prezentacija?

Sjajno pitanje. Mislim da ne postoji ništa esencijalno drugačije, osim što su određena medijska sredstva posebno prikladna za prikazivanje ludila. Ljudski glas, primjerice, sposoban je stvoriti iznenađujuće velik opseg emocionalnih registara, a privlačnosti scena s ludilom u operama djelomice se sastoji u tome što je to način da virtuozne vokalne ekspresije dosegnu vrhunce strasti i intenziteta koje prosječan ljudski glas ne uspijeva 'postići'.

Na filmu, upotreba specijalnih efekata, optičke iluzije, čudnovata rasvjeta i halucinatorne tehnike, naročito krupni kadrovi, mogu dovesti gledatelje do gotovo subjektivnog doživljaja ludila. Književnost je oduvijek bila majstorski medij za ubacivanje čitatelja u neku ludu subjektivnost, kao kod Dostojevskog u Zapisima iz podzemlja ili u poeziji Blakea i Hölderlina

Ljudi se obično boje ludila, treba li tako biti?

Ponekad, ali ne stalno. Ovisi o vrsti ludila. Shizofrenija ima vrlo lošu reputaciju zbog simptoma agresivnosti i sociopatskog ponašanja, iako je nije zaslužila. Ljudi koji pate od shizofrenije stigmatizirani su na ekstremno negativan način, što je istinski nepravedno.

Ljudi koji pate od ludila i dalje su ljudi te zaslužuju da se prema njima odnosimo s poštovanjem i suosjećanjem. Stalno uvjeravam ljude da se ne boje ludila, već da se probaju povezati s njime, razumjeti ga i suosjećati što je više moguće. Većina ljudi s mentalnim oboljenjem nije nasilna ili opasna, mnogi od njih imaju neobične i izražene talente, originalna gledišta te mogu vrijedno pridonositi društvu. Trebamo prevladati svoje strahove i cijeniti ono što nas ludilo može naučiti o nama samima, s obzirom na to da svi prolazimo kroz stanja ekstremnih emocija i misaonih konfuzija koja graniče s ludilom.

Ludilo je jedna od stvari koje nas čine ljudima. Priznajmo: svi koji smatraju da smo stvoreni kao 'racionalne životinje' su – ludi.