Stanje u domaćem lutkarstvu baš i nije blistavo pa čak ni u vrijeme krize, kad bi se moglo očekivati procvat manjih i zanimljivijih formi. Pogotovo je neslavno kako izgleda, točnije kako ne izgleda, domaće lutkarstvo za odrasle, jer ono više čak nije ni na izdisaju nego praktički ne postoji.

Problem s lutkarskim kazalištem jest i repertoarna zaostalost, s obzirom na to da se naslovi najčešće biraju po principu 'najpoznatije i najlakše' pa se čak i eksperimenti poput uvođenja drukčijih predložaka smatraju tek ekskluzivom koju u repertoare institucija treba puštati samo na kapaljku. Zato i zagrebački Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, kao i ostale slične manifestacije, uglavnom služe kao izlog za inozemno lutkarstvo i različitost njegovih poetika, ali na tome sve i ostaje jer sluha za pomak ovdje uglavnom nema.

Dapače, manja kazališta bolje reagiraju na novosti, ne samo u pogledu literarnog nego i ljudskog materijala. Rezultat je takvog pogleda na stvari i nova, ovoga puta lutkarska suradnja DK Dubrava i čakovečke Kazališne družine Pinklec, s podnaslovom 'Nevidljivi recept za sreću'.

Zagrepčanka koja je studirala na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, ujedno i jedinoj koja lutkarstvo ima kao punopravni dio kurikuluma, a završila u Rusiji, već je napravila nekoliko predstava u Hrvatskoj, no 'Kućni duhovi' su joj debi u rodnom gradu.

Odlučila se, sasvim ispravno, u predstavu prevesti zbirku koju je danas čuvena domaća književnica na radu u inozemstvu napisala još krajem osamdesetih, kao etnološki prosvijetljenu posvetu svim 'paranormalnim aktivnostima' u suvremenim domovima.

Kako je riječ o svojevrsnom katalogu krivaca za sve nezgode koje se događaju u sigurnosti navodno toplog i ugodnog svakodnevnog ambijenta, predstava je trebala narativni okvir koji je redateljica sama nadopisala. Jednostavna četiri lika tako uz pomoć kućnih duhova, u koje na početku priče vjeruje tek jedna djevojčica, shvaćaju da se najprije sami moraju osloboditi strahova i opsesija a tek onda za njih optuživati druge. Naravno, sretni je završetak ovakvih priča neizbježan, kao i ponovno pronađena kućna sreća, ali u ovoj predstavi ipak je važnije kako nego što.

Likovno oblikovanje predstave potpisuje gošća iz Rusije Gulnaz Fatikhova, naizgled se ne razlikuje puno od klasičnih postavki – riječ je o presjeku kuće s nekoliko zasebnih soba, čiji stanovnici komuniciraju, kao i u svakoj pravoj urbanoj spavaonici, podizanjem glasa. Međutim, kad se konstrukcija počne rastvarati, a predmeti, posredstvom 'nadnaravnih sila' počinju imati svoj zasebni život, i karikaturalne lutke i sama scenografija postiže svoj maksimum u jednostavnosti i efektu. Zasluga je to ipak ponajprije kvalitetne glumačke postave, pravog spoja plemenitog amaterizma čakovečkih Pinkleca, točnije Marija Jakšića i Davora Dokleje, i proizvoda osječkog studija glume i lutkarstva, već hvaljene i nagrađivane Marije Kolb i Matije Kezelea.

Usustavljivanje i poravnavanje njihovih različitih umijeća i iskustava bila je, vjerojatno, jedna od većih redateljičinih zadaća na ovom projektu, no trud se isplatio s obzirom na to da su u konačnici razlike nevidljive, a predstava cjelina iz koje se na da naslutiti tko je, uvjetno rečeno, profesionalac, a tko amater.

Predstava ima gotovo bartonovski prizvuk, jer 'realističnost' inscenacije i odnosa među likovima, kao i pomaknuta, ali ipak vjerodostojna scenografija, pružaju dojam lutkarskog filma, a mekoća i stilizacija pristupa jednako funkcioniraju i za publiku kojoj je namijenjena kao i za onu malo stariju.

Iako jest riječ o srednjostrujaškim postupcima, kojima citiranje glazbenih šlagera i pokoja interna zezancija nimalo ne smetaju, 'Kućni duhovi' dokaz su da se domaće lutkarstvo nalazi na prekretnici – ili će ostati u niši nezahtjevnosti, gdje opstanak garantira publika koja po nastavnom programu ponekad mora otići i u kazalište, ili će se okrenuti mlađim kadrovima i otvoriti poetici koja komunicira s publikom, bez obzira kojem godištu pripadala. Takva je i o tome govori ova predstava: u potrazi za srećom ponekad je potrebno odbaciti balast, pogotovo onda kad je svima jasno gdje je on i što je.