Autor potpunoma oslonjen na istraživačko-dokumentarističku komponentu knjige, pomno zabilježenu u dodatku na čak tridesetak stranica, iznosi veoma detaljno sve važne, provjerene činjenice na kojima gradi nimalo hagiografsku storiju o Bowieju. Počevši od diskografije leksikografijske preciznost, a što uključuje i stručne komentare, nastavlja tako i u zabilješkama i izvorima i to za svako poglavlje posebice, a onda dodaje i zahvale koje su mnogo više od puke autorske kurtoazije.

A da nije tako, da se pisac Trynka nije bezrezervno posvetio ideji da prikupi, ali i provjeri sve dostupne podatke o životu i djelu, malo je reći kreativno kontroverzne i karakterno kontradiktorne planetarne megazvijezde, veoma široka strata njegove publike nikada si ne bi rasvijetlila zagonetku kako Bowieju uspijeva biti uvijek iznova svjež, kako doseže vrhunce stvaralaštva nakon ozbiljnijih padova, kreativnih promašaja te kako je i zašto tako snažno utjecao na sve oko sebe.

Je li, kako se spominjalo, prema najbližim suradnicima bio podmukli vampir koji je isisavao iz njih najbolje ideje ili je bio genijalni inspirator koji je iz njih znao izvlačiti najbolje, nerijetko i ono što nisu ni znali da imaju u sebi.

Pisac Trynka počinje veliku sagu o tome kako se kalio mag rocka, velmoža mainstreama i prva ikona svjetske pop-kulture. Počinje Davidovim rođenjem godine 1947. (8. siječnja) i to literarnim mapiranjem, historiografijom i topografijom pa kaže: krajem 1947. cijela je Britanija bila turobna.

Drugi svjetski rat osnažio je američki kapitalizam, ali Britanija je ostala umorna, razrušena i na rubu bankrota. Nije bilo uličnih svjetala ni ugljena, zalihe plina bile su skromne, a za kupnju platna, goriva i ekonomičnih odijela i dalje su bile potrebne markice (točkice, kako bi se reklo u ovom dijelu svijeta).

Jaja i kržljavi komadići argentinske govedine bili su dostupni tek s vremena na vrijeme. Nije, dakle, naš autor, sudeći već po ovim početnim literarnim ekstrapolacijama, pisac bez izrazita talenta da umješno smjesti temu, odnosno junaka, koji zna biti i antijunak, u vrijeme i prostor.

Tako, kada počinje prva očaranost rockom, pamti Bowijev prijatelj iz rane mladosti George Undervood da se 1955. David domogao hrpe singlica s kojih su se čuli Fats Domino, Chuck Berry i slični, a među njima se našla i zlatna žila imenom Little Richard koji je izvodio tada prvu himnu svjetskoga rocka naslovljenu Tutti Frutti.

I već tada se Bowie jednom za uvijek otvorio za utjecaje koji su ga su ga učinili najpoznatijim eklektikom u svjetskoj rock glazbi. Rečeni Little Richard bio mu je tako samo prvi totalni uzor u svemu. Nije ga imitirao jer to je bilo preteško za dotadašnje njegovo izvođačko iskustvo, ali upijao je na svaku poru stil, interpretaciju, čak i način odijevanja koji će se kasnije kod njega razviti u trajno forsiranje njegovog opće androginog izgleda.

No ni taj njegov početni eklekticizam nije bio bez kreativnoga vraga. Nije on, kako već to eklektici rade, samo spajao nespojivo, ono što ga se dojmilo u novu cjelinu, on je to činio, pomalo paradoksalno, filtrirano, rafinirano i u suradnji s nekim od članova benda tako da je, opisuje Trynka, nastajalo novo djelo koje znalo podsjećati na svašta i ni na što.

Kao da je samim njegovim obraćanjem pozornosti na neku glazbotvorinu sve postajalo nešto novo. No Bowiejev općenito nezajažljiv kreativni ego i ultimativna želja za uspjehom i slavom pod svaku cijenu (pa čak tako da zgražava svekoliku javnost nacističkim pozdravima, gay ponašanjem ili izraženim ovisništvom) ostala su glavna osobina njegove javne umjetničke ličnosti više od četiri desetljeća.

To autor zapaža u svim tim različito preklopljenim razdobljima njegove karijere koja je teško usporediva s bilo kojom nekog drugog genijalaca njegova tipa i kalibra. Njegova jukstapozicija stvaralačke ličnosti s hipertrofiranom ambicijom jednostavno ga je morala dovesti do sudbinski trasirana puta prema svjetskoj slavi na kojemu je kao usputno neprestance mijenjao inspiracije, stilove, suradnike, ljubavnice, žene, preslagivao uvijek iznova svoje bitne karakterne crte, imidž, protezao se u stare i nove medije, slikarstvo, kazalište, film te s profetskim pristupom prišao i informatici i internetu, a sve je to činio s nepodnošljivom lakoćom genijalca.

A sve uspone i padove na tom putu od prvoga evergreena 'Space Oddity' pa do radova nastalih iz prijateljstava i partnerstva s Markom Bolanom, Mickom Ronsonom, Louom Reedom, Iggyjem Popom, Johnom Lennnonom, Brianom Enom, Mickom Jaggerom i da se ne nabraja kreativce iz drugih umjetničkih grana, sve je to finim koncima iznimno živopisne priče Trynka uspio uvjerljivo predstaviti u dijakronijskom diskurzu zanimljiva dokumentarizma koji bilježi sve one kameleonske mijene istinskoga velikana predstavljačke pop umjetnosti i to jednako u alotropskim modifikacijama rocka, mainstreama, undergrounda i još koječega.

Bowie već dugo nije na sceni, ali javnost od njega ne odustaje, i to ne samo ona obožavateljska. Negdje pri kraju knjige 'Starman' zapisano je da čak ni oni koji su nekada radili s Davidom ne mogu se suzdržati, a da ne požele ono za čim žude i njegovi obožavatelji – da taj čovjek još jednom oslobodi glazbu iz sebe.

Tako Mike Garson, Bowiejev najdugovječniji prijatelj kaže: 'Čarolija sada jednostavno nije u zraku. Zahvatila nas je lagana kriza, ali možda za koju godinu on ponovno uspije nešto čuti. Ponekad umjetnik zna kada se treba smiriti. Zašto bi radio nešto, ako to ne osjećaš ili ne čuješ. Vidjet ćemo što nam je suđeno.'

A Davidu Bowieju očito nije suđeno da ode u kozmičku legendu kao Elvis Presley, Jimmie Hendrix, John Lennon i još neki. Bolje je tako za sve, jer on i živ živi kao da je jedan od njih.