Žiri književne nagrade tportala, kojim predsjeda prevoditeljica i pjesnikinja Vanda Mikšić, a čine ga još kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić te psiholog i tportalov kolumnist Boris Jokić, odabrao je nedavno pet finalista koji ostaju u utrci za titulu najboljeg hrvatskog romana izdanog u prošloj godini i nagradu od 10 tisuća eura.

Među njima se našla i bosanskohercegovačka književnica Magdalena Blažević s romanom 'U kasno ljeto', koji je objavio nakladnik Fraktura. Radnja romana događa se od početka ljeta 1993. do Božića te godine, a čitatelja vodi u selo u okolici Žepča, autoričino rodno mjesto, koje je tog ljeta postalo poprištem strašnog ratnog zločina.

Kada vihor rata zahvati pitoreskno bosansko selo, on će pomesti i raznijeti cijeli svijet djetinjstva dviju djevojčica, Ivane i Dunje, i njihovih obitelji. Od bezbrižnih igara, nevinih djevojačkih snova i velikih maštanja neće ostati ništa, jer smrt će u napadu neprijateljske vojne jedinice jednu od njih, Ivanu, ostaviti u dobi mladosti, u vremenu u kojem je imala samo četrnaest godina.

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

Roman 'U kasno ljeto' pisan je iz perspektive ubijene djevojčice, stvarajući univerzalnu priču koja nadilazi Žepče i okolna sela, rijeku Bosnu i vrijeme u kojem je roman smješten, te postaje univerzalna himna protiv ratovanja i ubojstava.

Uoči proglašenja ovogodišnjeg laureata tportalove nagrade 15. lipnja popričali smo s autoricom.

Prvu ste knjigu objavili kad ste već imali 38 godina i odmah osvojili srca publike i kritike: prije nešto manje od dvije godine zbirka priča 'Svetkovina' našla se u finalu nagrade Fric, a sada je roman 'U kasno ljeto' u finalu još jedne prestižne književne nagrade. Može se reći da vam je književnost u pravom smislu promijenila život… Jeste li zadovoljni tom promjenom? Što konkretno znači biti poznata spisateljica u Mostaru?

'Svetkovina' je objavljena prije tri godine, ali priprema za tu knjigu – kao i za roman 'U kasno ljeto' – počela je mnogo ranije, i prve priče su dugo čekale na objavljivanje jer sam znala da nemam pravo na promašaj: ako u tridesetima ne pišete dobro, vjerojatno nikada ni nećete. Književnost mi je otkako sam naučila čitati jedna od najvažnijih stvari u životu i, što sam starija, sve mi je potrebnija kao utočište i prostor slobode. Bilo bi preblago reći da sam zadovoljna promjenom koja se dogodila, ne mogu zamisliti život u kojem nisam posvećena književnosti. No nisam sigurna da znam odgovor na vaše posljednje pitanje, vjerojatno jer sam usredotočena na ono što se događa u meni, i dovoljno mi je da svakodnevno imam dovoljno tišine - dobrovoljno samujem - i dane u kojima ne uspijem čitati i pisati smatram protraćenim.

Jedna od vaših opsesivnih tema je žena sputana okovima patrijarhalne Bosne. Kako je bilo vama? Jeste li oduvijek znali da se želite baviti pisanjem, ali ste se prvo morali 'izboriti' za njega, za sebe? Koji ste put morali proći da biste došli do sadašnje pozicije?

Ako vam kažem da su mi dvadesete prošle u tri trudnoće i brizi o bebama, onda je jasno zašto mi je bilo nemoguće pisati u to vrijeme. Željela sam roditi djecu dok sam mlada jer mi tada ništa nije bilo teško, bila sam prilagodljiva i puna energije, a sad teško podnosim da mi se remete planovi i svakodnevna rutina. Dok sam studirala, osjećala sam se dobro jer sam bila predana učenju i čitanju i kad sam nakon završenog studija zasnovala obitelj, bilo me strah da će mi se život svesti na posao i brigu o djeci. Nije mi to bilo dovoljno pa sam upisala poslijediplomski studij da bih održala vezu s onim što je bilo samo moje. Mnoge žene dožive isto pa ulože nadljudske napore da balansiraju između mnogo obaveza. Znala sam da ono što radim treba biti vezano za književnost, ali se nisam usudila pomisliti da bih mogla pisati – to je došlo kasnije, kad sam stekla samopouzdanje i dobila potvrdu da ono što radim i vrijedi. Zahvalna sam prvim čitateljima na iskrenosti i savjetima, na poticaju da objavim prve priče koje su mi donijele ugovor s Frakturom. Knjige uskoro izlaze u prijevodima na nekoliko jezika i jako me zanima kako će ih doživjeti čitatelji koji nemaju veze s našom kulturom i mentalitetom.

Zanimljivo je da, iako živite u Mostaru, taj se grad još uvijek nije našao ni u jednoj vašoj priči. Kako to?

U Mostar sam došla prije 23 godine zbog studija i ostala zbog ljubavi, i da za njega nisam vezana tako čvrstom vezom, davno bih otišla u krajeve kontinentalne klime jer teško podnosim tropske vrućine, a uz to mi jako nedostaju zime sa snijegom. Mostar ima sjajne pisce koji o njemu pišu, dobro razumiju način života njegovih stanovnika i specifičan mentalitet, i čini mi se da bi bilo suvišno da to činim ja, koja ću ovdje na neki način uvijek biti gošća.

Već od vaše prve objavljene kratke priče bilo je očito da je riječ o snažnom, precizno cizeliranom, jasno autorski definiranom glasu. Ipak, Magdalena Blažević nije 'nastala' preko noći. Kako ste pronašli svoj spisateljski glas, taj specifični elegični ton, prepun okusa, boja i mirisa; tu rečenicu, kratku i odrješitu, filmično kadrirane scene, fragmentiranu strukturu? Tko su vaši književni preci, vaši uzori? Gdje vi sebe smještate u smislu literarne tradicije?

Uvjerena sam u to da jezik koji koriste i teme o kojima pišu pisci ne biraju, one su im dane, oblikovane proživljenim iskustvima, i da je samo struktura teksta nešto što svjesno dizajniraju. Moj imaginarni svijet bio je jasno izgrađen već u prvoj priči, jezik oblikovan na način da scene koje gradim promatram kao fotografiju ili filmski kadar koji sadrži detalje kroz koje se mogu iščitati unutarnji svjetovi junakinja, a fragmentirana struktura svakako ima veze s mojom sklonošću poeziji.

Vaše su priče velikim dijelom utemeljene na stvarnim pričama, ljudima, događajima. Za njih jako puno istražujete, prikupljate materijale – razgovarate s ljudima, fotografirate, zapisujete… Što se pokazuje, je li 'stvarnost' dobar saveznik za pisca ili je lakše pisati potpuno 'iz mašte'?

Osloniti se na stvarni događaj dok pišete istovremeno vam olakšava posao jer pred sobom već imate cijelu priču, ali i otežava, jer vam ograničava maštu; ne možete pustiti da se događaji razvijaju izvan onoga što vam govore činjenice. Priča iz romana 'U kasno ljeto' je proživljena i osjećala sam odgovornost prema stvarnim ljudima koji su najednom postali književni likovi i apsolutno nisam htjela izvrtati činjenice, barem što se tiče ratnog zločina o kojem govori. Ono što je bilo važno jest da od materijala koji sam prikupila stvorim književni tekst, to je moja osnovna zadaća. Bila sam svjesna da ću neka od iskustava napisati bolje ako razgovaram s ljudima koji su ih proživjeli, pa sam snimala i zapisivala iskaze ljudi koji su preživjeli strijeljanje u našem dvorištu. Na taj način sam mogla bolje razumjeti dječaka koji se kao u noćnoj mori podigao sa zemlje i oko sebe zatekao mrtva i ranjena tijela, ili majku koja leži pored mrtvog djeteta.

U vrijeme rata u BiH bili ste još djevojčica; pretpostavljam da vas je to zauvijek obilježilo. Ima li pisanje za vas u tom smislu i ljekovitu ulogu? Može li književnost biti lijek – za pojedinca, za društvo; je li to zadaća književnosti?

Rat nas je kolektivno obilježio i pojedince postavio u situacije za koje smo mislili da su nemoguće da nam se dogode. Naše književnosti govore više o muškom iskustvu koje se odvija na bojnim linijama, a one ženske i dječje ostaju negdje po strani. Premalo se govori o ženama i djeci žrtvama silovanja, što je jedna od najmučnijih ratnih tema. Kod nas je o tome pisala Slavenka Drakulić pripremajući se za svoj roman 'Kao da me nema', prema kojemu je snimljen film, kad je razgovarala sa ženama koje nose takvu traumu. Poslije toga nisam došla u doticaj ni s jednim romanom koji govori o toj temi. Književnost ne vidim kao lijek ili terapiju, ratne traume su neizlječive, samo smo naučili živjeti s njima, ali nam pomaže u razumijevanju drugih.

Kako znate gdje povući crtu između osobnog i fikcionalnog? Ima li pisac u tom smislu veću odgovornost prema 'stvarnoj' istini ili prema vlastitoj, spisateljskoj istini? Kako pronalazite ravnotežu?

Pisac ima pravo na sve - da stvarni događaj ispripovijeda vodeći se činjenicama, da promijeni tijek događaja ili da ga ispripovijeda u suprotnosti onomu što se u stvarnosti dogodilo. Nisam željela niti je bilo potrebno da pišem zaobilazeći ili mijenjajući stvarnost, roman mi je dao mnogo prostora da izmaštam ono što je ostalo skriveno i nepoznato. Sve što sam radila vodilo je istom cilju - napisati dobru književnost.

Ivanina priča nije u ovom romanu prvi put zapisana; to je priča koja vas desetljećima 'proganja' – u kratkoj smo je formi čitali i u 'Svetkovini'. Koliko je osobna ta priča? Je li bilo teško pronaći pravi ton romana? Možete li mi reći nešto više o njegovoj narativnoj strukturi i s kojim ste se izazovima suočavali u pisanju ove ambiciozne priče 'glasa s onostranog'?

Oduvijek u sebi imam poriv za spašavanjem priča, i ovu o Ivani sam prvi put zapisala u ljeto '94. godine jer sam se bojala da ćemo zaboraviti što nam se dogodilo. Potpuno je osobna jer govori o mojoj najbližoj obitelji u najgoroj godini naših života. Kasnije je objavljena u 'Svetkovini' kao priča 'Kapa' i ona čini jezgru ovog romana. Ivana je kao pripovjedačica istovremeno nepouzdana jer govori iz prvog lica, ali i sveznajuća, jer njezin glas dolazi s onostranog, što mu daje notu uzvišenosti. O svim događajima govori u prezentu, čak iako su se davno dogodili, jer na taj način lakše čitatelja uvlači u priču. Ona je prema njemu nježna, ali mu ne dopušta da izađe iz njezinog svijeta, čak i kad mu to nije ugodno. Taj svijet je unatoč svemu bajkovit, obilježen praznovjerjem i folklorom. Roman je ispripovijedan u kratkim poglavljima jezikom koji povremeno prelazi u poeziju jer je najbolje odgovarao snažnim slikama koje bi svakodnevni jezik i dugačke rečenice uništili.

Ivana – ili stvarna djevojčica prema kojoj je taj lik modeliran – ostala je zauvijek u svojoj 14. godini, ubijena. Vi ste tada imali 11 godina. Kako je to odrastati s takvim sjećanjima? Može li se ikada čovjek oporaviti? Roman ste posvetili stanovnicima Kiseljaka, kao podsjetnik na pokolj koji se ondje dogodio 16. kolovoza 1993.

Moje odrastanje je isto kao odrastanje većine djece u ratu. Bili smo naviknuti živjeti bez osnovnih uvjeta za život i takva svakodnevica me još više gurnula u svijet književnosti jer sam radije provodila vrijeme na ruskom ili austrougarskom dvoru, nego u našoj stvarnosti. Bilo je porazno shvatiti da su ljudi, dojučerašnji uzorni građani, sposobni izvršiti najgora zvjerstva. Toga se i danas najviše bojim. Roman sam posvetila stanovnicima sela u kojem sam odrasla jer sam željela da negdje izvan povijesnih knjiga, kojima ne vjerujem, ostane zabilježena priča za koju nitko nije i neće odgovarati. To što nisam imenovala zaraćene strane nema nikakve veze s tim jesam li dovoljno hrabra da to učinim, što mi je bilo spočitano u jednoj književnoj kritici, nego s tim da to nije bilo potrebno. U romanu čak i Smrt ima lice dječaka.

Atmosfera vašeg književnoga svijeta često je teška, mračna; prevladava osjećaj izoliranosti, samoće žene u hladnom svijetu koji ne nudi razumijevanje, priroda je ravnodušna. Što vas privlači takvim mračnim, depresivnim, pa i morbidnim temama? Koliko vaša književnost ima veze s vama osobno? Hoćemo li ikada pročitati veselu priču Magdalene Blažević?

Književnost se ne bavi srećom, nego neuralgičnim točkama društva. Kad osjetim da mi nešto izaziva nelagodu i stid, znam da je to tema o kojoj trebam pisati. Pokušavam biti nemilosrdna, ali sam svjesna da još nisam došla do krajnje granice i da postoje teme koje tek trebam otvoriti. I kao čitateljica sam sklona groteski, hororu, bizarnom i morbidnom, rekla bih svemu onome što je ljudsko. Teško je reći otkud to dolazi, ali vjerojatno ima veze s mjestom i krajolikom u kojem sam odrasla, onome čemu su izložena djeca koja odrastaju na selu. Kada živite od biljnog i životinjskog svijeta, dobro ga poznajete i svakodnevno svjedočite rađanju i smrti, što je u dječjim očima podjednako okrutno.

Je li društvo u kojemu odrastaju vaše kćeri ipak nešto bolje? U tom smislu, jeste li kao majka opterećeni potrebom da svoju djecu odgajate drugačije, da prekinete ponavljanje sputavajućih patrijarhalnih obrazaca?

Napravili smo golem iskorak u načinu života u odnosu na onaj u kakvom su živjele žene polovinom 20. stoljeća u Bosni, ali svaki put kad otvorim crnu kroniku i pročitam da je još jednu ženu ubio muž ili partner, jasno mi je da nismo mrdnuli s mjesta. Svoje kćeri, kao i sina, učim primjerom da se za svoje mjesto moraju izboriti, da budu neovisni, odgovorni i cijene talente koji su im darovani.

Pišete o ratu i njegovim posljedicama, ali uvijek neutralnim tonom, bez osuđivanja, bez optužbi. Kako to uspijevate? Zar nikada niste ljuti? Kako je moguće vidjeti rat izbliza i ne postati ciničan, bijesan, razočaran?

Književnost nema zadaću da sudi, iako su nam svi sudovi zakazali, nego da pripovijeda. Tekst koji je ostrašćen i koji piscu služi kao pamflet ne smatram književnim. Kao čitateljica i autorica zainteresirana sam za priče koje se odvijaju na rubu društva, tamo gdje se posljedice velikih povijesnih događaja najjače osjećaju.

Kako izgleda vaš kreativni proces, kako je izgledao za ovaj roman? Je li se on lako rađao? Je li vam općenito teško dok pišete? Zaposleni ste, supruga i majka troje djece… Kako pronalazite vrijeme za pisanje?

Proces pisanja započinje mnogo prije nego što se napišu prve rečenice rukopisa; prikupljanje materijala - fotografiranje, čitanje, razgovori s ljudima koji su svjedoci događaja ili su stručnjaci za neku temu i slično, to je posebno važno ako se piše o stvarnom događaju, što na autora stavlja teret odgovornosti. Volim upoznati svoje likove prije nego što ih uvedem u priču, želim znati gdje žive, čime su okruženi, što vide s prozora ili što je prvo što ugledaju kad se probude. Znam cijelu priču prije konkretnog stavljanja riječi na papir, ali me likovi ponekad demantiraju, krenu svojim putem, pa onda ja pratim njih, što je silno uzbudljivo. 'U kasno ljeto' govori o ljudima koji su mi bliski, poznata mi je njihova intima i zato je roman živ u smislu boja, okusa i mirisa. Ovdje sam se najviše borila s tim da se distanciram od teksta, da cijeli roman, kao film, kadar po kadar pogledam objektivno, kao da s njim nemam nikakve veze. Pišem jako sporo i teško, i svjesna sam da će zbog toga što većinu slobodnog vremena provedem pišući neki drugi aspekti mog života patiti, ali sam spremna na takvu žrtvu.

Kako su na roman reagirali čitatelji u vašem okruženju; vaša obitelj, prijatelji, sugrađani, sunarodnjaci? Jesu li ljudi u BiH općenito spremni pogledati u oči ratnim ranama, obračunati se s njima? Ili bi bolje bilo mrtve ostaviti tamo gdje su bili i dosad, u prošlosti? Kako pronaći put prema iscjeljenju? Jeste li iole optimistični? Ova knjiga ipak završava osmijehom…

Ovaj je roman nastao iz potrebe da se ispripovijeda priča, koliko stvarna, toliko i imaginarna. Čitatelji su u njoj prepoznali univerzalnu priču o nevidljivim žrtvama rata u kojoj nema mjesta nacionalizmu i niskim strastima. Bilo je teško predstaviti roman kod kuće jer su ljudi koji su sjedili ispred mene izravno pogođeni tim događajem i nadam se da su u njemu osim smrti pronašli i ljepotu. Rat je velika tema, kao ljubav, i vidim je kao jednu od najvažnijih tema o kojoj treba pisati, to je jedan od načina suočavanja sa samim sobom, s onim što jesmo kao kolektiv. Roman je ispripovijedala djevojčica i nije nikako drugačije mogao završiti nego osmijehom.

Što je sljedeće za vas, pišete li već nešto novo i čime se nadahnjujete?

U protekle tri godine radim na dva rukopisa koji su u različitim fazama. Prvi koji će biti objavljen je roman 'Sezona berbe', smješten u izmišljeni svijet iseljenog grada Dese, a govori o napuštenom prostoru, opsesivnoj ljubavi, traumi i nesagledivoj čežnji. 'Majstor i Margarita' Mihaila Bulgakova, 'Nevidljivi gradovi' Itala Calvina, sve knjige Herte Müller i 'Postanak ptica' Ane Brnardić - osim toga, gotovo svaki dan pogledam jedan film, ako je moguće europski, i moji favoriti su 'Hladni rat' Pawela Pawlikowskog i 'Izgon' Andreja Zvjaginceva.