'Svaki put kada počnem pisati novu knjigu, pokrijem se poplunom po glavi i tako dugo ležim misleći – ne mogu…' Sve bi bilo u redu da tu rečenicu nije izrekla Sue Townsend, autorica niza kazališnih predstava i uspješnih romana, kod nas najpoznatija kao 'majka stvoriteljica' serijala dnevničkih zapisa Adriana Molea.

Od prve knjige – 'Tajni dnevnik Adrijana Molea' (13 ¾ godina), koje je izdalo Znanje u biblioteci Hit Junior 1986. preko 'Ranih jada Adriana Molea', pa sve do devetog i najnovijeg – 'Adrian Mole – nemoćne godine' (Mozaik knjiga 2011), sve sam ih s guštom pročitala. Naime, mi smo vršnjaci, Adrian i ja. S obzirom na to da je prva knjiga u Engleskoj objavljena 1982, a majka mi je iz Londona donijela na poklon za 14. rođendan, naravno da sam je doživjela vrlo bliskom...

Od toga da su se i njegovi roditelji razveli ('prvi u našoj ulici'), do toga da je i on nosio debele naočale i bio socijalno nezgrapan, da je i njegova mama čitala Germaine Greer i osnovala feminističku grupu dok je otac dobio dijete s drugom ženom ('bogomoljkom'), bilo je tu puno stvari koje su me naizmjenično tješile, nasmijavale i rastuživale. Baš kao što me nasmijao i rastužio prikaz rektalnog pregleda u 'Nemoćnim godinama', o kojem tu i tamo već ponešto čujem i od svojih vršnjaka – da, možda već zalazimo u nemoćne godine, ali ne želim već ovdje kvariti gušt budućim čitateljima!

Kada sam dobila priliku za intervju sa Sue Townsend, mojom omiljenom autoricom omiljenog lika, ponovno sam pročitala sve nastavke 'Dnevnika', jedan za drugim - i tek onda mi je postalo jasno ono što mi je i sama u intervjuu potvrdila: da to uopće nije dječja knjiga!

Naime, iako je prvi 'Dnevnik Adriana Molea' uvršten u lektiru za osnovnu školu (što mislim da je sjajno), nakon druge knjige, autor odrasta, a samim time i nadrasta okvire dječje književnosti. Zamislite, na primjer odraslog Huckleberryja Finna ili Olivera Twista. Teško, zar ne?

ADRIAN PISAN ZA MAJKE

'Ja sam Adriana Molea zapravo pisala za majke – naime, majke dječaka tinejdžerske dobi često nemaju predodžbu kroz što sve prolaze njihovi klinci... Od ushita do najcrnje depresije, a izvana se ne vidi gotovo ništa. Muškarci. Moj je muž, na primjer, nedavno izašao s prijateljem s kojim je prije radio. Nisu se vidjeli sedam godina, a on se vrati s pića i nema niti pojma je li ovaj oženjen! Žene i djevojčice su druga priča, one o svojim problemima pričaju, barem međusobno, ako već ne s majkama... Poznavala jednog starijeg psihijatra koji mi je rekao – kada mi dođe neka majka tinejdžera i kaže kako njoj njena mala ili mali baš sve govori jer su oni najbolji prijatelji (ili prijateljice), ja pomislim – oh, k vragu, ovo će potrajati...' smije se.

POLICIJA PRAVILA REDA NA PROMOCIJI

Bila je potpuno iznenađena informacijom da je Adrian ušao u lektiru.

'Mislim da ste vi prva zemlja za koju znam da ga je uvrstila u nastavni program. Dobro se sjećam svog boravka u Hrvatskoj, tako prekrasna zemlja. Sjećam se svečanog otvaranja, glavnog trga u Zagrebu, na dan potpisivanja knjige, bila sam impresionirana time da su na pod stavili mramor. Ipak, osjećala se neka napetost u zraku... bilo je to valjda negdje pred rat... U naš hotel su došli članovi vlade, sve je bilo puno muškaraca u tamnim odijelima, bili smo odvojeni staklenim vratima od blagovaone, ali osjećala se njihova prisutnost.'

Kažem joj kako će na predstavljanju nove knjige govoriti njezin nekadašnji urednik i prevoditelj Zlatko Crnković te da je i on sada dijabetičar i da gubi vid, baš poput nje.

'Molim vas, puno ga pozdravite, jako ga se dobro sjećam, imali smo nezaboravno potpisivanje knjige (u nekadašnjoj knjižari Znanje na tadašnjem Trgu Republike, danas M. Krleža na Trgu bana Josipa Jelačića, red je bio sve do Gajeve, op. a). Potpisivala sam preko dva sata, izdavač mi je svako malo govorio da moramo stvar privesti kraju, ali ja sam odlučila potpisati sve do zadnje knjige. Sjećam se da je vani stajao policajac i pazio na red, bilo je to najdulje potpisivanje u mom životu.'

Nažalost, njezin novi izdavač, Mozaik knjiga nije mogao ugostiti autoricu u Hrvatskoj, jer osim što je uslijed dijabetesa prije nekoliko godina posve oslijepila, završila je u invalidskim kolicima, a prije tri godine su joj otkazali i bubrezi. Nasreću, spasio ju je sin koji joj je dao bubreg.

'Još uvijek se referira na taj bubreg kao svoj!' smije se Sue i dodaje: 'On se uvijek pribojavao da sam Adriana oblikovala prema njemu, ali pola Adriana sam ja, a pola – ostatak čovječanstva.'

Zato ga vjerojatno i volimo, jer osim što je malo neobičan i mušičav, Adrian ima puno karakteristika koje ga čine svačijim, što bi Englezi rekli, on je 'everyman' – prosječna izgleda, ne pretjerano uspješan, nesavršen otac, manje nego savršen muž, mijenja poslove, zapada u dugove, vjeruje marketingu i političarima, i da – razbolijeva se.

O BOLESTI HUMORISTIČNO

Zanimalo me zašto mu je Sue dala da se nosi s rakom prostate.

'Željela sam progovoriti o bolesti; ljudi se ponašaju kao da je bolest sramota – kada sam bila mala, rak nisu ni nazivali pravim imenom. A ja sam htjela progovoriti o bolesti na humorističan način, demistificirati je. Znate, ljudi kada stare, gube svoje moći, tijelo im propada, sjećanja postaju mutna i većina ih je s pedeset, šezdeset godina bolesna. Nisam mogla o tome govoriti ni kroz jedan drugi lik, to je morao biti on. Morala sam ga staviti u situaciju sličnu svojoj. Ali promijenila sam ga i nabolje – mislim da je sada draži, simpatičniji, pa čak i zgodniji.'

Prigovaram joj to što mu je uz rak dala i ćelavost, ali obećava mi da neće izgubiti kosu. Pitam je što će biti sada, kada nas je ostavila sa scenom u kojoj Adrian hoda prema Pandori.

PANDORA JE SVE ŠTO SAM ŽELJELA POSTATI

'Jasno vam je da im ne mogu dopustiti da budu zajedno. Pandora je nedostižna, mitska žena, ono što mi zovemo 'ballbreaker' (jajolomka), ona je zastrašujuće pametna, tečno govori šest jezika uključujući mandarinski i (srpsko)hrvatski.'

Zanima me zašto baš taj jezik? Je li joj se naša zemlja baš tako svidjela.

'Znate, to je jezik za koji svi ovdje u Engleskoj smatramo da je jedan od najtežih za naučiti – teško ga je izgovarati, a još teže pisati... Ali ona ga govori savršeno. Pandora je sve ono što sam ja željela biti, ustvari – osim jajolomke, naravno', dodaje uz smijeh.

Sue je počela pisati čim je napustila školu u petnaestoj godini. 'Dolazim iz radničke obitelji, pa sam se zaposlila čim sam to legalno smjela, ali u našoj se kući oduvijek čitalo po dvije knjige tjedno. Svi smo bili učlanjeni u knjižnicu.' Sa 22 godine imala je već troje djece i nekoliko kutija ispisanih bilježnica pod stepenicama. 'Tek sam drugom mužu priznala da pišem. Prvi me ne bi u tome podržao. Znate, ako uživate u bilo čemu što radite, a partner vas u tome ne podržava, promijenite partnera!'

Pitam je li ikada mogla naslutiti da će jednoga dana živjeti od pisanja, da će njezin dnevnik jednog dječaka biti početak velikog književnog uspjeha.

STRAH OD NEUSPJEHA KNJIGE

'Ma kakvi, dapače – kada su mi rekli da će prvu nakladu tiskati u 5.000 primjeraka, ja sam ih molila da je smanje – bojala sam se da ću se osramotiti. Da će svi moji prijatelji i porodica naletjeti na knjige u trgovinama, bilo me je sram. Uostalom, nisam ni htjela da moje ime bude na knjizi – činilo mi se glupo, s obzirom na to da je to trebao biti dnevnik tinejdžera, pa što će ljudi misliti ako shvate da ga je napisala tridesetšestogodišnjakinja?

Moj je prvi izdavač bio mali, štampao je uglavnom stripove i pokoju humoresku. Ovo je zapravo simptomatična priča – kada se 'Tajni dnevnik Adriana Molea' prodao u nekoliko milijuna primjeraka, moj je mali izdavač postao zanimljiv velikim izdavačkim kućama i na kraju ga je progutala hobotnica! Ne šalim se, izdavačka kuća se zvala Octopus books, a nju je kupila još veća kuća, i na kraju sam završila kod Penguin Books, zbog čega sam jako sretna. U mojoj su se kući Penguinova izdanja uvijek smatrala najkvalitetnijim knjigama, bez obzira na žanr. Uostalom, taman je odgovarajuće veličine za moj džep – rijetko sam napuštala kuću bez nekog Penguinovog izdanja', smije se.

No unatoč svojim sumnjama u sebe, Sue Townsend je do sada napisala petnaestak knjiga i otprilike desetak kazališnih predstava, a uz to ima četvero djece i desetero unučadi – od kojih joj najstarija, dvadesetogodišnjakinja pomaže u radu. Sue više ne može pisati, a zbog dijabetičkih promjena u živcima prstiju, nije uspjela naučiti Braillovo pismo, pa diktira tekst.

'Pokušala sam naučiti tipkati naslijepo, ali bojim se da sam jedna od onih užasnih ljudi koji – kada im nešto ne krene savršeno od prve – ne želi to više ni pokušavati. Unatoč tome što više ne mogu pisati sama, čini mi se da su mi rečenice bolje otkad ih diktiram, valjda zato što ih izgovaram na glas pa mi ispadaju melodičnije. Nemate pojma kako je sljepoća gadna za nekoga tko toliko voli čitanje i pisanje kao ja.'

Zanimalo me što misli o elektronskim čitačima knjiga poput Kindlea, iBooka ili iPada – s obzirom na to da sam svih devet nastavaka Adriana Molea ponovo čitala upravo na Kindleu, pa čak ponekad i slušala, u šetnji ili obavljajući svakodnevne dosadne poslove poput pospremanja i pranja. Naime, većina knjiga u tom formatu ima opciju pretvaranja teksta u govor, ali pomalo robotskim glasom na koji se trebate malo priviknuti - zapravo se prije koristio u kompjuterskim programima za slijepe.

'Baš sam namjeravala kupiti Kindle, mislim da je to sjajna naprava. No s kompjutorskim programima za slijepe nisam bila te sreće – ja bih diktirala programu tekst, ali često mi se dešavalo da bi mi izvrtao riječi, pa je tako umjesto pas pisao bog (engl. pas - dog, bog - god). Baš sam tada pisala knjigu 'Kraljica i ja' (nije prevedena kod nas, op. a), i u njima dajem psima glas – progovaraju o svojim kraljevskim vlasnicima i zbilja ih olajavaju – u pravom smislu riječi. U toj knjizi kraljica svaki dan naručuje da ispeku kolače za njezinih sedam pasa i posluže ih u točno 16 sati. Znate, mi Englezi smo malo ludi za psima. Uvijek sam držala pse i baš nam je nedavno umro stari pas Shaggy. Ali planiramo nabaviti novog, jako ih volim. Oni su promatrači nas ljudi.'

ADRIAN PROTIV RATA U IRAKU

Pada mi na pamet kako sam negdje pročitala da je Sue imala prilike upoznati kraljevsku obitelj (uostalom, napisala je tri knjige o njima – 'Number 10', 'The Queen and I and Queen Camilla'), ali odbila je jer smatra da se pisci ne bi trebali kretati među političarima i plemstvom, već biti tihi promatrači. Smijuckam se u sebi, znajući da je to kod nas gotovo nemoguće. Dobro da nemamo plemstvo.

Sue je uvjerena socijalistkinja i kroz Adriana kritički progovara o unutarnjoj i vanjskoj politici Velike Britanije – pogotovo je kritična u predzadnjoj knjizi, 'Adrian Mole i oružje masovnog uništenja', gdje proziva Tonyja Blaira zbog engleskog ratovanja u Iraku.

'Vjerovala sam u njega, ali i dan danas se iznerviram kada pomislim kakvu je glupost napravio! Britanija se naprosto nije smjela umiješati! Tada je lagao da je naše oružje tako moćno i točno da raketa može precizno pogoditi metu veličine novčića. Bila je to takva masna laž! Sjećam se točno te večeri kada su naši projektili počeli ubijati po ulicama. Zamišljam ga kako sjedi sa Cherie i djecom na trosjedu i gleda te eksplozije – i kaže djeci – što? Vidi, milo, što je tata napravio?! Ne, ne mogu o tome ni razgovarati, osjećam da sam pocrvenjela od bijesa!' Zato je Adrian u knjizi u početku vjerovao Blairu po logici – 'Blair valjda ima uvid u tajne spise pa zna postoji li nuklearno oružje' - ali kada je njegov sin Glenn kao britanski vojnik poslan u Irak, gdje njegov najbolji prijatelj gine, Adrian postaje vatreni protivnik rata.

Kažem joj da je kod nas takva žestoka kritika unutarnje politike pisce uglavnom natjerala u disidentsku poziciju. 'Ma ja sam napisala roman ('Number 10', aluzija na adresu sjedišta vlade u Downing street 10) u kojem sam ga opisala kako u ženskoj odjeći, s perikom i našminkan putuje po Engleskoj ne bi li vidio kako ljudi doista žive, nešto kao aluzija na bajku 'Kraljević i prosjak'. Toliko se želio ulizati Bushu da je počeo i hodati poput njega – mislim da je bio pomalo zaljubljen! Mislim da je mr. Blair vrlo zbunjen svojom seksualnošću...'

Razgovor neumitno skreće na temu dobra i zla, ljudske sposobnosti da čini i bude oboje. Sue to pitanje muči još otkada je kao tinejdžerka čitala Dostojevskog.

'Uvijek sam se pitala za što bih bila sposobna u određenim okolnostima, ali do sada se nisam našla u takvoj situaciji da moram odabrati. Ali to je pitanje koje muči mnoge misleće ljude moje generacije – svaki ozbiljniji razgovor u neko doba završi na tome. Mojoj je generaciji bilo općenito jako dobro – ove današnje generacije ne poznaju blagostanje kakvo smo mi imali – besplatna dječja hrana, vitamini mlijeko, kasnije školovanje, fakulteti, poslove si mogao mijenjati kako si htio, nije bilo viška radne snage... sve je bilo lakše. A sada gledamo kuda to sve ide – knjižnice se zatvaraju, čak se i lokalne javne šume prodaju za profit! Teško je, kada se prisjetim svega što smo imali. Zbilja sam razočarana u vlast, a i naša policija se polako izmiče kontroli, kao da nisu uz vlast, ali nisu ni uz narod – postali su krajnje bezobrazni, hodaju okolo s električnim pištoljima i reagiraju na svaku sitnicu, zastrašujući su. Ali svejedno ih ima dobrih. Nedavno su mom sinu narkomani provalili u stan – policajac koji je došao obraditi slučaj bio je sjajan, ali nisu svi takvi.'

Pričam joj kako nisam bila u Engleskoj od 1992. kada mi je policajka na aerodromu Heatrow našla G-točku, što je bilo još jedno zanimljivo iskustvo, s obzirom na to da nam je to bio medeni mjesec koji smo inače proveli u stanu bivše žene Salmana Rushdija, kojeg su baš tada ganjali da mu skinu glavu zbog 'Sotonskih stihova'.

'O, žao mi je zbog toga, ispričavam se', kaže Sue, a ja odgovaram: 'Ne morate mi se ispričavati, niste mi vi našli G-točku, nego osiguranje na aerodromu', ona se smije kao luda, a ja sam ponosna kao malo dijete što sam uspjela nasmijati ženu koju smatram najduhovitijom na svijetu, a koja sebe smatra - veselom maničnom depresivkom!