Vujčić nije bila uključena u rad na predstavi, kaže nam. Na samom početku složila se s redateljem Rajkom Minkovićem i ravnateljem Romanom Šuškovićem da su u tekstu potrebne izmjene i prepustila to dramaturginji Dori Delbianco i redatelju.

'Po podjeli već vidim da je u drami manje lica nego što ih je bilo u izvornom tekstu i spremna sam na adaptaciju koja se u nekoj mjeri odmakla od mog teksta, ali to u kazalištu nije ništa neuobičajeno. U konačnici nam je svima najvažnije da imamo dobru predstavu', kaže Vujčić dodajući da je i sama donekle u poziciji u kojoj je i buduća publika.

'Nisam bila prisutna na probama pa ne znam što nas čeka, ali vjerujem u autorski tim i glumački ansambl Kerempuha pa očekujem životnu, zabavnu i duhovitu predstavu s karakterima s kojima će se publika moći poistovjetiti i s njima suosjećati', kaže Vujčić koja je za 'Umri ženski' 2014. dobila treću nagradu na Natječaju za dramski tekst 'Marin Držić'.

'Ovaj bogati tekst ugledne i nagrađivane spisateljice Marine Vujčić, sazdan od mnoštva snažnih ženskih glasova, u svom je pomalo paradoksalnom podnaslovu nazvan 'tihom dramom'', kažu iz Kerempuha, a Vujčić nam pojašnjava:

''Tiha drama' zato što su takve sve naše intimne drame. Tihe i golim okom nevidljive, koliko god nama bile velike i dramatične. Doživimo, na primjer, krah u ljubavnom životu, a smiješimo se poznanicima, kolegama, pa čak i članovima obitelji, koji rijetko znaju što proživljavamo. Ništa se ne vidi ako ne želimo da se vidi. Možemo to odmah povezati i s naslovom. Kultni akcijski film 'Die hard' u engleskoj bi verziji s promjenom roda dobio naslov 'Die soft'. Tako 'umiremo' kad umiremo zbog ljubavi ili njezinog nedostatka. Nema detonacija, samo tiha vatra unutarnjeg zgarišta', kaže autorica koju je na dramu 'Umri ženski' potaknuo esej o prisilnoj sreći Pascala Brucknera, objavljen pod naslovom 'Neprestana ushićenost'.

Nametanje 'neprestane ushićenosti'

'Krenula sam od Barbare, žene u zrelim godinama koja svoju 'neprestanu ushićenost' pokušava nametnuti trima odraslim kćerima. No u njihovim je (ljubavnim) životima premalo razloga za ushićenost – jedna je ljubavnica oženjenom muškarcu, jedna je u vezi s neuspješnim piscem kojega uzdržava, a najstarija je zbog stida što predugo nema nikoga izmislila partnera. Njihova majka u vezi je sa znatno mlađim muškarcem koji zapravo treba mamu, a ne partnericu. No u pozadini osnovne priče stoji pitanje je li stvarni život prebanalan za književnost, i za umjetnost općenito. Pisac u drami u kreativnoj je blokadi jer se opire posezanju za 'trivijalnim' pričama koje mu se događaju pred nosom i čeka neko uzvišeno nadahnuće za temu iznad stvarnoga života', kaže Vujčić.

Ona je, dodaje, svoju temu pronašla u filozofskom eseju, ali ju je upotrijebila za preispitivanje 'običnog' života i ironiju prema očajničkoj potrebi za partnerima.

'To je – pogotovo ako ste žena – hrabar korak jer postoji opasnost da se u mom postupku neće prepoznati kritika licemjerja kojim pristupamo temama u umjetnosti i da će se drama iščitavati kao sapunica. No svi mi živimo svoje sapunice pa ne bi smjelo biti ništa problematično u tome da ih koji put i ispišemo', zaključuje.

Što se tiče dosadašnjeg iskustva s postavljanjima predstava prema njenim tekstovima, posljednja je 'Susjed', prema istoimenom romanu Marine Vujčić.

'Monodrama 'Susjed' u adaptaciji i izvedbi Vesne Tominac Matačić i režiji Janeza i Andreja Vajevca nadmašila je moja očekivanja, stvarno sam zadovoljna tom predstavom. Oduševila me i 'Čekaonica' u izvedbi albanskog Teatra Migjeni iz Skadra u režiji Fatosa Berishe – to je do predstave u Kerempuhu bilo jedino kazališno uprizorenje nekog mog dramskog teksta u profesionalnom kazalištu. Predstavu sam vidjela prošle godine kad je gostovala u Zadru. Ove godine Ivan Planinić režirat će moju 'Podmornicu', također nagrađenu Držićem, u Kazalištu slijepih i slabovidnih. To će za mene biti emotivno iskustvo jer je drama posvećena slijepcu kojem sam čitala kao studentica i u njoj je puno proživljenoga. Tog gospodina više nema, a ja se osjećam kao da sam mu se godinama kasnije dramom odužila za to što je u meni prepoznao pisca u vrijeme kad se sama nisam usudila vjerovati da to jesam', kaže Vujčić.

O izvođenju domaćih dramatičara u hrvatskim kazalištima općenito kaže kako je situacija prilično nezavidna.

'Pritom ne mislim na sebe jer se ne smatram 'pravom' dramatičarkom, nego prije svega 'romanopiskinjom' koja povremeno napravi izlet u dramu. Čak ni dobitnicima Držića nije zajamčeno da će njihov tekst netko iz kazališta zatražiti i pročitati. Posljednjih nekoliko godina na repertoaru ćemo češće vidjeti adaptirane romane domaćih autora – što je sjajno za romanopisce, ali dramatičari su u tom trendu opet izvisili. A imamo doista zavidan broj sjajnih mladih dramatičara za koje se bojim da će se načekati da dobiju priliku u nekom domaćem teatru', zaključuje Vujčić.

U predstavi 'Umri ženski' igraju Nina Erak – Svrtan, Mirela Videk Hranjec, Mia Anočić – Valentić, Ines Bojanić, Anita Matić Delić, Nikša Butijer, Damir Poljičak i Luka Petrušić. Scenografiju potpisuje Irena Kraljić, kostimografiju Vedrana Rapić, a oblikovatelj svjetla je Aleksandar Mondecar.

Praizvedba je 10. listopada u 20 sati u Satiričkom kazalištu Kerempuh.