Velika promocija dugo očekivanog petog studijskog albuma 'Najgori' bit će ujedno najveći samostalni koncert Zostera u Zagrebu. Prilika je to čuti album koji je uvršten među najbolja prošlogodišnja regionalna izdanja. Zagrebački koncert bit će i polazišna točka za veliku turneju koja bend nastavlja po BiH i Srbiji, a neki od nastupa su tjednima unaprijed rasprodani.

Mario Knezović se poput brata, poznatog glumca Slavena, okušao u glumi. Surađivao je, među ostalim, s Danisom Tanovićem na filmu 'Cirkus Columbia', a ostvario je i uloge u filmu 'Quo vadis, Aida?' te u serijama 'Kljun' i 'Kotlina'.

Kako biste opisali svoju glazbu za one koji vas dosad nisu imali prilike čuti?

Kao autorsku refleksiju na ljude, situacije i imaginacije upakiranu u zvučnu kulisu, za koju mislimo da najbolje nadopunjuje i naglašava poruku u tom trenutku. Ta refleksija je slična odrazu na iskrivljenim ogledalima koja će nekom biti smiješna i zabavna, nekome čudna i neugodna, a nekome će možda omogućiti da se prvi put vidi na drugi način.

Oduvijek ste balansirali kroz razne glazbene tendencije. U kojoj se fazi trenutno nalazite?

Podređeni smo stvaralaštvu bez predumišljaja pa smo uvijek otvoreni za bilo što što nam se čini dobro u trenutku ili periodu u kojem album nastaje. Postoji tu naravno i zanatski dio posla koji nas, ovisno o sposobnostima i alatima te članovima benda, dovodi u područje u kojem je logično da će se profilirati određeni žanr. Ali najvažnije nam je da sami sebe zabavimo.

Od početka karijere (a prošlo je skoro dva desetljeća) provocirate i ukazujete na društveno crnilo. Vidite li ikakve pozitivne promjene ili ste bar primijetili nagovještaje nekih pomaka kod generacija koje tek dolaze?

U početku smo sigurno bili više usmjereni prema vanjskom, a sada više pokušavamo razumjeti i ogoliti unutarnje. Kad shvatiš da je društveno crnilo posljedica našeg unutarnjeg crnila, okreneš se introspekciji i jedinom što stvarno možeš mijenjati - sebe. Kad preuzmeš tu odgovornost i kreneš mijenjati sebe, vidjet ćeš i pozitivne promjene i bit ćeš zadovoljan bez obzira na vanjsko. Sve generacije prolaze kroz taj put i proces, ali nekad su okolnosti lakše, a nekad teže. Ono što je naizgled kontraintuitivno je to da je to teže postići kad su okolnosti lakše, i obrnuto. Zato i imamo cikliku između dobrog i lošeg. Ali sigurno će biti bolje, samo ne znamo hoće li prvo biti gore.

Događa li vam se da se ponekad 'suzdržavate' u tekstovima, da ne odete predaleko u kritici ili eksplicitnosti?

Ne djelujemo iz pozicije kritičara, prije bih to nazvao apelom. Eksplicitnost koristimo kao stilsko sredstvo; nije sama sebi svrha, već je tu da pojača dojam, da naglasi i time, možda, bude jasnija stvarna slika.

Uz svirke po regiji, imali ste koncerte u New Yorku, Barceloni, Parizu, Amsterdamu i mnogim drugim gradovima u inozemstvu. Kako vas prihvaćaju i kakav je dojam na vas ostavila tamošnja publika?

Većinom su to ljudi s našeg govornog područja i s njima se savršeno razumijemo. Naravno da ima i onih koji ne razumiju jezik na kojem pjevamo, ali osjete našu muziku i često podijele dojmove nakon koncerta da su, iako nisu razumjeli riječi, osjetili našu energiju.

U rujnu prošle godine objavili ste peti studijski album 'Najgori' koji predstavljate u Tvornici kulture. Što vam je najdraže u glazbi - rad na pjesmama, snimanje albuma, koncerti, probe?

Svaka faza ima svoje čari, osim proba. (smijeh) Probe su najnapornije. Rad na pjesmama je uzbudljiv i nelinearan. Kada se dogodi pjesma u svom esencijalnom obliku, magičan je to tren. U studiju se otjelovljuje prvotna zamisao, inicijalna ideja. Studijske snimke bih usporedio sa snimanjem filma, a koncert je sličniji teatru, događa se u trenutku, živ je, traži punu koncentraciju i prisutnost. Divna je razmjena koja se događa s publikom prilikom koncerta.

Imate li, nakon toliko albuma, glazbe, hitova, pritisak kada trebate stvoriti i objaviti novi materijal?

Nemamo. Stvaramo bez ikakvog pritiska i očekivanja. Sami smo sebi šefovi. Objavljujemo materijal kada smo spremni izraziti se i kada imamo što kazati.

U posljednje vrijeme u medijima se dosta piše o koncertima narodnjaka. Na stranu sami narodnjaci, ima li po vama smisla osuđivati i zabranjivati određeni glazbeni pravac iz bilo kakvih razloga?

Na ovo pitanje odgovorit ću uz asistenciju umjetne inteligencije. Glazba, u svojoj srži, odražava kulturu, emocije i iskustva ljudi. Svaki glazbeni pravac, uključujući narodnjake, predstavlja dio kulturnog identiteta i osobnih afiniteta slušatelja. S obzirom na to, osuđivanje ili zabranjivanje određenog glazbenog pravca može se doživjeti kao napad na slobodu izražavanja i prava pojedinca na izbor.

S druge strane, važno je razmotriti i kontekst u kojem se glazba promovira te njene potencijalne utjecaje na društvo. Ako određeni glazbeni sadržaji promiču netoleranciju, nasilje ili druge negativne vrijednosti, zajednica i regulatorna tijela imaju odgovornost zaštititi javni interes. Međutim pristup osudi ili zabrani trebao bi biti uravnotežen s poštovanjem kulturne raznolikosti i slobode govora. Idealno bi bilo poticati dijalog i obrazovanje o različitim glazbenim pravcima i njihovim utjecajima, umjesto da se pribjegava cenzuri. Edukacija i kritičko razmišljanje mogu omogućiti ljudima da sami donose informirane odluke o tome što će slušati, promičući istovremeno razumijevanje i toleranciju različitosti. U svakom slučaju, ključno je naći ravnotežu između zaštite kulturne slobode i osiguravanja da glazba koja se promiče ne doprinosi štetnim društvenim pojavama. Dijalog, obrazovanje i inkluzivnost trebali bi biti vodeći principi u pristupu glazbi i njenom mjestu u društvu.

Osim glazbene karijere, ostvarujete uspješnu glumačku karijeru. Koje su razlike između ta dva umjetnička djelovanja - kako vas jedan, a kako drugi poziv pokreće?

Glazba je prva ljubav. Ona je potpuno u mojim rukama i omogućava mi da se izrazim kada za to imam potrebu. Kada glumim, dio sam šire slike i tu sam jer netko drugi vjeruje i traži od mene da sudjelujem u njihovom izražavanju.

Kakav savjet vam je dao brat Slaven kad je riječ o glumi?

Dao mi je samo jedan savjet – a taj glasi: 'Samo opušteno, brate, ipak je sve to samo zajebancija.'

Kako uspijevate pomiriti obiteljske obaveze s rokenrol životom?

Trudim se što više vremena provesti s djecom. Uvijek se sjetim gastarbajtera koji bi dolazili samo za blagdane. Ipak češće viđam svoju djecu i to me tješi.