Ragnar Kjartansson svoj je video 'Posjetitelji' snimio u derutnoj njujorškoj vili koju je nekoć posjedovala obitelj Astor, čiji je prvi istaknuti član John Astor bio i prvi multimilijunaš u SAD-u. Kjartansson je u kadi, dok njegovi prijatelji, svaki u zasebnoj sobi, sviraju različite instrumente - harmoniku, violončelo, klavir, gitaru, bubnjeve. Svi se međusobno čuju preko slušalica i svaki se glazbenik prikazuje na zasebnom ekranu. Istovremeno, tu su i stanari kuće koji na terasi uživaju u večeri i u zalasku sunca.

''Posjetitelji' su kao produženi pozdrav romantizmu, koji Ragnara privlači, dok je prema njemu istovremeno i sumnjičav', piše Guardianov likovni kritičar Adrian Searle dodajući kako film dočarava fragilnost prijateljstva i ljubavi, zajedništva i krive komunikacije, dok su ponavljanja stihova pjesme ('Once again, I fall into my feminine ways') 'istinski hipnotizirajući'.

Uz Searlea, popis najboljih djela 21. stoljeća birali su Guardianovi kritičari Jonathan Jones, Sean O’Hagan i Hettie Judah.

Beogradska umjetnica Tanja Ostojić na 23. je mjestu s radom 'Traži se suprug s putovnicom EU' na kojemu je radila od 2000. do 2005. Počeo je fotografijom, odnosno oglasom da traži muža iz EU-a, a na kojoj je potpuno gola. Iako na njoj izgleda kao zatočenica konclogora, na fotografiju-oglas reagiralo je stotinu muškaraca diljem svijeta. Šest mjeseci potom se dopisivala s Klemensom iz Njemačke, s kojim se prvi put uživo našla ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu (susret je bio upriličen kao javni performans), a mjesec dana kasnije službeno su se vjenčali, nakon čega je Tanja napokon mogla predati dokumente za vizu. Preselila se u Düsseldorf i tamo živjela tri i pol godine, a kad je u ljeto 2005. okončala višegodišnji umjetnički projekt, ona i Klemens priredili su veliku tulum za razvod braka.

'Dalekosežno istraživanje načina na koji se ljudske transakcije obavljaju putem interneta te korištenje zakona EU kao umjetničkog medija', komentira Searle ovaj rad.

Na popisu su, pored Ostojić, još i umjetnice Teresa Margolles, Doris Salcedo, Susan Hiller, Hito Steyerl, Sarah Lucas, Tania Bruguera i Tacita Dean te feministički punk kolektiv iz Moskve Pussy Riot čija je 'Punk molitva' iz 2012. na visokom četvrtom mjestu najboljih umjetničkih djela 21. stoljeća. Radi se o performansu izvedenom u moskovskoj katedrali, nakon čega su dvije članice uhićene te su uslijedile vrlo stroge i ozbiljne optužbe o širenju vjerske mržnje. Ono što je počelo kao pjesma-rugalica i duhovita kritika upućena arogantnosti i hipokriziji Putinove vlade pretvorilo se u tragično svjedočanstvo o cenzuri i represiji u današnjoj Rusiji. Hettie Judah iz Guardiana u svojoj ocjeni kaže kako je ovo i danas 'moćan i besprijekorno konstruiran simbol otpora tamo gdje je izgubljena sloboda'.

Kontroverzna meksička umjetnica Teresa Margolles, koja je 2018. izlagala i u Zagrebu, u Francuskom paviljonu, na petom je mjestu Guardianovog popisa s potresnim djelom 'O čemu bismo još mogli razgovarati?' iz 2009. Predstavljen je na 53. Venecijanskom bijenalu, a u jednom njegovom dijelu, u 'Čišćenju', nekoliko je ljudi svakoga dana stepenice i podove izložbenog prostora pralo krpama natopljenima krvlju žrtava ubojstava u Meksiku. Ti ljudi bili su članovi obitelji i rodbina žrtava, a cijeli je rad, u svojih sedam dijelova, upozoravao na val nasilja u Meksiku.

Na osmom mjestu je kolumbijska umjetnica Doris Salcedo s instalacijom pod nazivom 'Šibolet 2007.', koju je te godine predstavila u londonskog galeriji Tate Modern. Riječ je o pukotini dugačkoj 167 metara koju je autorica bušila pet tjedana. Trebalo joj je ukupno šest mjeseci da dovrši sve radove, a njegovi ostaci još su dijelom vidljivi u Tateu, poput starog ožiljka, navodi Searle iz Guardiana objašnjavajući kako je 'Šibolet' sugestija rascjepa, mane.

'Predstavlja granice, iskustva imigranata, iskustva segregacije, iskustvo rasne mržnje', rekla je sama Salcedo. 'Prostor koji okupiraju ilegalni imigranti negativan je prostor. Tako da je i ovo djelo negativan prostor'.

Njemačka umjetnica i teoretičarka Hito Steyerl, koju je ugledni časopis ArtRewiev 2017. proglasio najutjecajnijom ličnošću globalne umjetničke scene, na 15. je mjestu Guardianovog popisa sa svojim 14-minutnim videom iz 2013., 'Kako biti nevidljiv' (How Not to Be Seen: A Fucking Didactic Educational .MOV File). Autorica u njemu predstavlja pet lekcija o nevidljivosti, odnosno, kako nestati u svijetu pretjeranog nadzora i vidljivosti. 'Konceptualno intenzivan, ali i duhovito šarmantan, na tragu skeča iz Monty Pythona, koji ga je i nadahnuo', kažu za ovaj rad iz Guardiana.

Kultni 'Sat' Christiana Marclaya iz 2010., koji je od svoje premijere već stekao titulu klasika u području videoumjetnosti, na visokom je šestom mjestu Guardianovog popisa. U pitanju je 24-satna montaža tisuća filmskih isječaka s prikazima satova ili ljudi koji provjeravaju koliko je sati, a koja, osim kao impresivna kolekcija povijesti slavnih filmskih prizora, i sama funkcionira kao veličanstveni, mada pomalo nepraktičan zidni sat.

Britanski redatelj Steve McQueen, koji je za film 'Dvanaest godina ropstva' iz 2013. osvojio Oscara, na 22. je mjestu Guardianovog popisa sa svojim eksperimentalnim filmom 'Illuminer' iz 2002. 'Obasjan samo svjetlom televizijskog programa o američkim marincima na zadatku u Afganistanu, McQueen leži na svom hotelskom krevetu, obasjan nasiljem... Kamera, koju je postavio na televizor, promatra ga kako se muči u tmini. Iako tek malo više od snimljenog skeča, ... 'Illuminer' ipak ima sve i lekcija je kako je moguće svoj rad proizvesti bilo gdje i bilo kada', piše Guardianov Adrian Searle.

Čuveni kineski umjetnik i aktivist Ai Weiwei na popisu je, na 17. mjestu, završio s konceptualnim projektom 'Bajka' iz 2007. u sklopu kojega je na Documentu u Kassel doveo 1001 ljudi iz čitave Kine koji su se tamo slobodno kretali 28 dana tijekom smotre. Umjetnički izložak Weiweia bio je upravo iskustvo i sjećanja tih ljudi.

Trenutno jedan od najzanimljivijih europskih umjetnika, dansko-islandski umjetnik Olafur Eliasson na 11. je mjestu sa svojom instalacijom The Weather Project' iz 2003., a Gerhard Richter s malom slikom 'Rujan' iz 2005., inspiriranom fotografijom Der Spiegela koja prikazuje trenutke prije nego se avion zabije u tornjeve u New Yorku 11. rujna 2001.

Francuski konceptualni umjetnik Pierre Huyghe na trećem je mjestu s radom 'Untilled' (2011.-12.), instalacijom za Documentu sastavljenom od brončanog ženskog akta koji je umjesto glave imao pravu košnicu, dva hrta, od kojih je jednome noga bila obojena u rozu boju i čitav niz neobičnih biljaka, otrovnica i afrodizijaka.

Drugo mjesto na Guardianovom popisu zauzela je 'Bitka kod Orgreavea' engleskog umjetnika Jeremyja Dellera iz 2001., dokumentarna rekonstrukcija povijesnog događaja iz 1984., točnije 17. lipnja 1984. kada je došlo do kulminacije sukoba između rudara i policije, što je bila posljedica jednogodišnjeg štrajka Nacionalnog sindikata rudara u Engleskoj. Radilo se o događaju koji je uzdrmao čitavu Englesku. U Dellerovoj inscenaciji, u kojoj je sudjelovalo i 200 nekadašnjih rudara, dramatične originalne snimke sukoba izmjenjuju se s novonastalim materijalom. Režiju potpisuje Mike Figgis.

Među najnovijim radovima na popisu su video 'Bijeli album' afroameričkog video-umjetnika Arthura Jafe iz 2018., u kojemu se autor bavi pitanjima nasilja i rase te film 'Antigone' Tacite Dean, također iz 2018.. u kojemu britanska umjetnica razmatra svoju karijeru od njenih početaka do danas.