Među brojnim zanimljivim gostima prvog Zagreb Book Festivala, koji se održava od 18. do 24. svibnja u Muzeju za umjetnost i obrt, svakako je Jens Lapidus, švedski odvjetnik i pisac čija je trilogija 'Stockholm Noir' postala svjetski hit. Lapidus je rođen 1974. godine a kao pisac je debitirao 2006. s odlično primljenim romanom 'Laka lova', koji je ubrzo preveden na brojne svjetske jezike (uključujući i hrvatski, u izdanju VBZ-a) te onda i adaptiran u film. Nakon 'Lake love' uslijedila su još dva romana ('Nemoj zajebat' i 'Život delux') te je tako nastala i spomenuta trilogija.

Lapidus na Zagreb Book Festivalu nastupa u ponedjeljak, 18. svibnja, u 18,30 sati, odmah nakon svečanog otvaranja. Govorit će o ‘Stockholm Noiru’, uz podršku Stjepana Ravića, Frane Maškovića, Miše Grundlera i Ivane Simić Bodrožić

Skandinavski krimi-roman je svjetski literarni brend. Vi ste, pak, jedna od novih zvijezda ovog žanra, iako vaši romani nisu pisani u standardnom obrascu. Kao što ste rekli u jednom intervjuu u vezi 'Lake love', namjera vam je bila izvrnuti konvencije, napisati drugačiju priču. Dakle, koliko vam je pomogao skandinavski brend u proboju na književno tržište, a koliko vam smeta takvo grupiranje različitih pisaca?

Za mene je brend skandinavskog krimića bio i blagoslov i prokletstvo. Kada sam počeo pisati, imao sam ambiciju okrenuti tu književnu tradiciju naglavce. Ali postojao je istovremeno i rizik da će čitatelji diljem svijeta očekivati nešto napisano po uobičajenom špranci kada vide da je pisac iz Švedske. Zato mi je bilo važno odmaknuti se od svega toga, pokazati da pišem drugačije – mračnije, autentičnije, oštrije. Bez obzira na sve to, moram priznati da mi je reputacija koju imaju skandinavski krimići otvorila mnoga vrata po cijelom svijetu. Čini mi se da je ostalo tek nekoliko književnih festivala na svijetu na koje još nisam pozvan!

Kada smo već na temi etiketiranja, kako gledate na razliku između nečega što se naziva 'roman' u odnosu na ono što se naziva 'krimi roman'? Ima li uopće smisla raditi razliku?

Smatram da žanrovske klasifikacije nisu dobre za književni svijet, osim što mogu pomoći čitatelju oko odabira nečega što bi im se moglo svidjeti. Krimi-roman je sve, od Ecova 'Imena ruže' do 'Velikog sna' Raymonda Chandlera. Meni bi svakako smetalo da me se klasificira kao pisca švedskog žanra 'deckare', što je skraćenica za detektivski roman koji je klasično osmišljen i temelji se na zločinu i istrazi koja slijedi.

Kako ste uopće postali odvjetnik koji se bavi obranom? Zašto niste izabrali, recimo, korporativno pravo?

Prvo sam, naravno, završio pravo. Onda sam morao raditi pet godina kako bih stekao uvjete za prijavu švedskoj Odvjetničkoj komori. Riječ je o vrlo kompliciranom procesu, ali nisam zažalio što sam ga prošao. I moram priznati da isprva jesam neko vrijeme radio u korporativnom pravu, no s vremenom sam osjetio da je to posao koji isključuje moju dušu. Sada radim s ljudima od krvi i mesa i bavim se njihovim pravima.

Koliko se identificirate s klijentima? I je li s njihove strane bilo reakcija na knjige?

Na neki način se dosta identificiram sa svojim klijentima, jer odvjetnik svijet mora gledati drugim očima od policije ili tužitelja. S druge strane, trudim se biti profesionalan. Postoje odvjetnici koji se toliko udube u svoj posao da počnu osjećati i misliti istovjetno kao njihovi klijenti. To se ne smije desiti. A što se reakcija klijenata na romane tiče, većini se sviđaju jer su uvjerljivi i sadrže dosta akcije.

U romanima ste pokazali da odlično poznajete um kriminalca i pravila tog svijeta. Je li vam sve to možda donekle privlačno, kakav biste vi bili kriminalac?

Bio bih loš kriminalac jer o svemu želim raspravljati. S jedne strane, s druge strane itd. Kriminalac je orijentiran na akciju, nema vremena stati i razmišljati. Ipak, moram priznati da osjećam određenu simpatiju za određenu vrstu kriminalaca. I razumijem kako oni razmišljaju kad razmišljaju. Ali to je posao pisca – čitatelje povesti u njima nepoznati svijet i u glave ljudi koje inače neće upoznati.

Kažu da među lopovima ima časti. Je li to istina? Koja su pravila svijeta kriminala?

Nema tu nikakve časti ili nenapisanih pravila koje svi znaju. Ima samo jedno glavno pravilo, a to je nikad ne cinkati policiji. Imao sam klijente koji su bili upucani i oteti, ali i dalje nisu zvali policiju jer su dio svijeta kriminala. Može se reći i da su zakoni ulice mnogo konzervativniji – od muškarca se očekuje da bude mačo i da se na određeni način ponaša prema ženama. Ako netko kaže nešto loše o nečijoj ženi, majci ili kćeri, to zaslužuje kaznu.

Ljudi s Balkana igraju veliku ulogu u vašim romanima. Kako je dolazak izbjeglica s područja bivše Jugoslavije utjecao na švedsko kriminalno podzemlje? Čini se kao da postoji narativ o dobroj staroj Švedskoj koju su uništili balkanski barbari...

Hahaha! Uopće ne vjerujem da je ikada postojala 'dobra stara Švedska' prije dolaska ljudi s Balkana, nego se samo promijenila struktura ljudi koji vode stockholmsko podzemlje. Taj kriminalni svijet je u prošlom desetljeću bio je dominiran ljudima s Balkana, ali sad se i to mijenja.

'Laka lova' je adaptirana u odličan film. Koliko ste bili uključeni u taj proces?

Sve tri knjige iz trilogije 'Stockholm Noir' su u međuvremenu pretvorene u dobre filmove. Bio sam jako nervozan kad sam dobio ponudu za to da se 'Laka lova' adaptira u film. S obzirom na to da sam odvjetnik, osobno sam pregovarao i sastavio konačni ugovor, u kojem je bila klauzula da ako ne budem zadovoljan filmom, producenti moraju promijeniti naslov i maknuti moje ime s uvodne špice. Dakle, s te strane sam imao dosta utjecaja na produkciju. Nisam pisao scenarij, no razgovarao sam s ljudima koji jesu. Što se glumaca tiče, svi su odlično odradili svoje uloge.

Krimići su često i posredna analiza društva u kojima je smještena priča. U spomenutoj trilogiji dajete prilično mračnu sliku suvremene Švedske. Koje društvene teme biste izdvojili kao svoje autorske opsesije?

Fasciniraju me pitanja klase, segregacije i što se događa s ključnim idejama švedske države blagostanja. Trudim se u svojim knjigama ne moralizirati o svemu tome, nego dopustiti čitateljima da dođu do vlastitih zaključaka.