Tu nepravdu nastojat ćemo uskoro ispraviti zahtjevom nadležnom gradskom tijelu da se prolaz duž kina Europa preimenuje u Müllerov prolaz i postavi spomen-ploča. To kino, pasaž i okolne zgrade sagradio je Židov Adolf Müller (Zagreb, 1857 - Zagreb, 1932), ostavio ih na brigu svojim sinovima Alfredu (Zagreb, 1888 - Dachau, 1945) i Leu (Zagreb, 1894 - Jasenovac, 1941), koji su obojica ubijeni, jedan u nacističkom, drugi u ustaškom logoru.

Müllerovi su poslije rata zaboravljeni, potomci su se rasuli svijetom, a oni koji su se vratili živjeli su diskretno, gotovo pritajeno. Kad se, potkraj 2005, kino Balkan našlo u paketu dvorana propale tvrtke Kinematografi i kad je na njega oko bacio Konzum s time da ga preuredi u supermarket, Gradski zavod za zaštitu spomenika preventivno ga je zaštitio zbog višestruke vrijednosti, što znači da je onemogućio prenamjenu. Tom prilikom kino i ansambl čiji je dio temeljito je proučio arhitekt Aleksander Laslo, tada konzervator, čemu zahvaljujemo uvid u povijest mjesta i Müllerovih zgrada.

Dvije godine kasnije Zagreb Film Festival i Hrvatski filmski savez pokrenuli su kampanju pod parolom 'Daj mi kino' s ambicioznim programom i napokon je Grad Zagreb zahvaljujući činu zaštite i pravu na prvokup 2008. kupio kino. Tim povodom novinarka Jutarnjeg lista Branimira Lazarin upela se iz petnih žila da nešto sazna o Müllerovima te uspjela doći do Adolfovih, odnosno Alfredovih i Leovih potomaka koji su preko volje i nevoljko progovorili. Tako su njezinom zaslugom čitatelji Jutarnjeg lista saznali tko su bili i što su značili Müllerovi, a po svoj je prilici i Wikipedijin članak o Adolfu Mülleru zasnovan na tom članku.

Radeći na kulturno-povijesnom vodiču 'Židovski Zagreb', ljubaznošću Branka Polića dospjeli smo do Slavice Miler, udovice Leovog sina Rajka koja živi u potkrovnom stanu palače u Mihanovićevoj 28, nekad u vlasništvu obitelji, a otmjene i danas, unatoč jadnom stanju. Gospođa Miler pokazala nam je albume i nešto predmeta koji podsjećaju na nekadašnji sjaj, tako da smo u vodiču dvije stranice namijenjene Müllerovima mogli opremiti autentičnom dokumentacijom, dio koje pokazujemo i ovom prigodom.

Povijest te obitelji gotovo je tipična za dio zagrebačkih, a i drugih Židova: početak od nule, vrtoglav uspon i blistav vrhunac, samo je u ovom slučaju taj put komprimiran u tek dvije generacije. Ta povijest započinje Adolfom, poduzetnim i inteligentnim dječakom iz sirotinjske familije s mnogo djece, koja mu nije mogla omogućiti više školovanje pa je nakon pučke škole izučio bačvarski, odnosno stolarski zanat. Oženio je 1882. Faniku Mühlhofer iz Krapine i potražio sreću u Josipdolu, u kojem su živjeli Fanikini rođaci. Ta odluka svjedoči o Adolfovoj racionalnoj procjeni mogućnosti: u Zagrebu su tada na djelu pripadnici druge i treće generacije domaćih Židova koji se oslanjaju na postignuća svojih očeva/djedova ili došljaci, poput najpoznatijeg Emanulea Pristera, koji uz stvarni kapital posjeduje kapital znanja i iskustva. Izgledi za druge otvorit će se tek potkraj devetnaestog stoljeća.

U Josipdolu će Adolf otvoriti dućan mješovite robe i gostionicu, a taj spoj trgovačke i ugostiteljske djelatnosti svjedoči o umješnosti koja je nužno dovela do materijalnog uspjeha. Nakon jednogodišnjeg josipdolskog provizorija, kako bi se mogla obilježiti ta epizoda, Adolf se vraća u Zagreb i kupuje dućan Zlatni zvon u Ilici 112, neposredno uz današnji Britanski trg. I izbor te lokacije upućuje na Adolfovu dalekovidnost: trg ni tržište u to doba još ne postoje.

Godine 1883, kad se Adolf vraća, površina budućeg trga, na kojoj je od sredine stoljeća bila tvornica parketa, u vlasništvu je Hrvatske eskomptne banke, a tek 1885. javljaju se iz Radničkog dola, naselja bivše tvornice, zahtjevi da se ondje osnuje tržište. Odnosno da se 'razširi ona pretiesna cesta od Rokove ulice, kuda se ide neprestano pješke i sa kolima obično Pantovčakom, uz to, da se takodjer tamo ostavi trg, gdje bi mogle siromašne tudješne obitelji kupovati povrtje, da nemoraju putovati do Jelačićeva trga', kako bilježe Narodne novine. Na bančinu zemljištu, koje je 'onako pusto i prostim zidom ogradjeno', javno mnijenje želi 'liepi trg sa drvoredi', koji će biti i 'vrlo ugodna točka na dugoj cesti do kolodvora'. Grad će iduće godine eksproprirati zemljište, trg će biti provizorno uređen 1888. prigodom posjeta princa Rudolfa Habsburga Zagrebu, a uređivat će se korak po korak do prvog desetljeća novog stoljeća. Ovim osvrtom ponovno naglašavamo Adolfovu mudrost: u očekivanju tržišta njegov je dućan svojom širokom ponudom zadovoljavao potrebe žitelja tadašnje periferije i uključio se u ponudu IIičkog placa kad je zaživio u 'primitivnom stanju', kako ga kritiziraju još 1905.

Svoje djelovanje Adolf će proširiti trgovanjem ugljenom i opekama. I ponovno, trgovinu će povezati s proizvodnjom i već 1883. osnovati ciglanu na Lašćini, gdje su ciglane imali Židovi H. Schwarz i J. Grünwald, a kasnije i H. Bollé (prema M. Despot, Novi Omanut, 55, 2002), a 1885. tvornicu opeka na Černomercu, koju će razviti u velik industrijski pogon. Ciglanu je imao i u Karlovcu, a u Kosovskoj Mitrovici rudnik. Potkraj i na prijelomu stoljeća Müller već pripada privrednoj eliti, ugledan je i bogat građanin. Postaje i aktivni poduzetnik te surađuje s više građevinskih poduzeća: gradi stambeni blok u Ilici (1898), veliku uglovnicu Frankopanska/Dalmatinska (1904), a 1907/08. vodi građevno poduzetništvo i tehničku poslovnicu Müller & Lubynski, izvodi dvije vile i pučku školu na Pantovčaku.

Svoju pripadnost Izraelitskoj općini izrazio je stalnom prisutnošću i donacijama: njegovo ime - Adolfo Müller - nalazi se na popisu članova koji su svojim doprinosom omogućili izgradnju izraelitske škole u Ispravi napisanoj prigodom posvećenja palače u Palmotićevoj 16 godine 1898. (prvi put objavljenoj u Židovskom Zagrebu, str. 168). Najvećem projektu Izraelitske općine, izgradnji velike i moderne bolnice, Adolf Müller daje svesrdnu potporu: postaje članom Upravnog odbora Društva Židovska bolnica u Zagrebu, osnovanom 1929, a potom je izabran za člana njezinog Izvršnog vijeća. Međunarodni natječaj, raspisan 1930, na koji se odazvalo 225 osoba, odnosno grupa, donio je pregršt ideja. Realizaciju najavljenu 1932. nije dočekao jer ga je zadesila smrt, ali do nje nije nikada došlo. I njegovi sinovi bili su filantropi prema uzoru na oca. Među ostalim, znatnim su doprinosom omogućili izgradnju lijevog krila Schwarzova doma, otvorenog 1939. Na spomen-ploči navodi se 'obitelj Adolfa Müllera', što upućuje na sjećanje i poštovanje potomaka.

Nije poznato ni izvjesno zašto je Adolf svoju djelatnost proširio na područje kulture 1910-ih, kad se zainteresirao za kinematografiju. Je li tome razlog fascinacija novom umjetnošću ili svijest o novim poslovnim mogućnostima koje se njome otvaraju? Vjerojatno jedno i drugo.

Nije zgorega napomenuti da su za promociju filmske umjetnosti i izgradnju kinodvorana u Zagrebu posebno zaslužni bili Židovi. Tako je fotograf i avangardist Franjo Mosinger već 1896. u dvorani Hrvatskog sokola i Kola (Trg maršala Tita 6-7) organizirao prvu javnu filmsku projekciju, a 1912. potaknuo izgradnju kino-kazališta Apollo u Ilici 31 (danas kazalište Kerempuh). Projekt je povjeren Ignjatu Fischeru, također Židovu, jednom od najoriginalnijih i najplodnijih arhitekata epohe. Apollo je prvi moderni kinematograf u Zagrebu i Hrvatskoj. 'Senzacionalni projekt', inventivno i originalno rješenje, kako ga obilježava Marina Bagarić (Arhitekt Ignjat Fischer, 2011, str. 136-141 i 185-186), donosi Fischeru glas eksperta, tako da mu ona, uz izvjesnu ogradu, pripisuje i kino-kazalište Helios (1916/17) u Frankopanskoj 10 – prvi korak i projekt Adolfa Müllera na novootkrivenom području filma i kinematografije.

Izgradnju kino-kazališne dvorane Müller je povezao s izgradnjom velike stambeno-poslovne zgrade na uglu Frankopanske i Dalmatinske ulice. Ubrzo će kina Helios, Apollo i Pathé-bioskop Union (Gajeva 1) s filmskim zavodom Urania, koji je još 1900. osnovao Izidor Kršnjavi s primarno edukativnim ciljem i programom, spojiti u veliko poduzeće.

Njegov sin Leo već je kao mladić zanesen filmom. Tako će poznatu restauraciju Lobe-Krizmanić u Samostanskoj/Varšavskoj s plesnom dvoranom, u kojoj su se održavale kinopredstave, a na terasi ljetne projekcije, dati 1919. preurediti u kino, a na njegovu će mjestu 1925. biti izgrađeno novo kino – Balkan-Palace. Realizaciju svog dotad najvećeg projekta na polju kinematografije Adolf je prepustio sinovima Alfredu i Leu. Očuvani nacrti u Muzeju za umjetnost i obrt svjedoče o studiji lokacije od 1920, a 1924. Müllerovi povjeravaju projekt arhitektu Srećku Florschützu (Vukovar, 1882 - Zagreb, 1960). U prvom prikazu Florschützova djela uopće Jasenka Kranjčević (čas. Prostor, 1-2, 1994) ocjenjuje taj projekt kao 'najatraktivniji' u njegovu opusu. I doista, riječ je o kompleksnom i inovativnom zahvatu, kakvom gotovo nema premca u Donjemu gradu. U frontama Marovske/Masarykove i Samostanske/Varšavske arhitekt je zamislio dvije reprezentativne zgrade, gotovo nalik palačama, kroz koje vodi pasaž sa soliterno postavljenom zgradom kina. Kuća u Samostanskoj tada nije sagrađena pa je pasaž ostao otvoren. Na suprotnoj je strani kina šarmantnu kuću s galerijama, koje podsjećaju na stare zagrebačke 'ganjčece', izveo 1928. arhitekt Bogdan Milić, voditelj ureda Ignjata Fischera.

Prolaz je očuvao intimnu atmosferu s dućančićima, danas buticima i kafićima, kao mjesto ne samo prolaza, nego i susreta, skrovitosti kakvu pružaju male oaze unutar blokova. Ova, uz mogućnost boravka, nudi i senzaciju izloga i zelenih vodopada sa svih galerija pasaža. Palača u Masarykovoj 10, opremljena u prizemlju prostranim i rastvorenim lokalima, pripada ljepšim donjogradskim zgradama sa stilskim obilježjima neoklasicizma i modnog art-decóa kakve su potkraj 1920-ih i 1930-ih gradili bogati, konzervativni građani.

I elegantan interijer kina Balkan-Palace svojim štukom i ornamentima, napose fontanama sa skulpturama u predvorju i na katu, smjesta je nakon svečanog otvaranja 8. travnja 1925. izazvao sviđanje i pohvalu. Kino je imalo izvrsno ozvučenje pa su se u njemu kasnije mogli slušati i prijenosi koncerata Radio Zagreba koji je počeo emitirati 1926. godine. I danas se kino Europa smatra najljepšim u Zagrebu, a u tome nemalu ulogu imaju njegova patina i tradicija.

Nakon Adolfove smrti njegovo carstvo podijelili su sinovi: prvijenac Alfred dobio je kino s pasažom i stambeno-poslovnim zgradama, a mlađi Leo ciglanu i zgrade u Frankopanskoj. Alfred, koji je u Beču polazio stručnu školu i diplomirao na Tehničkoj visokoj školi, potpuno se posvetio kinu. Leo je razvio ciglanu do najuspješnije na Balkanu. Prosvjećenost i socijalnu osjetljivost pokazao je svesrdnom brigom za dobrobit svojih radnika: omogućio im je usavršavanje u večernjoj školi, higijensku i kvalitetnu prehranu iz moderne tvorničke kuhinje, kulturne potrebe osnutkom zbora, a religijske održavanjem misa u krugu tvornice, na otvorenom, kasnije izgradnjom crkve.

Kraj ciglane, na padinama, osnovao je prvo moderno industrijsko gospodarstvo s plantažama voća i vinogradima, a u Frankopanskoj mikrobiološki laboratorij koji je vodila njegova supruga Nada rođ. Spitzer/Španić. 'Milerov breg' bio je čuven po voću, jagodama i breskvama, a na specijaliziranim priredbama Zagrebačkog zbora redovito je odnosio najviše nagrade i priznanja. Sinovi self-made mana Adolfa Müllera razvili su u razmjerno kratkom vremenu naslijeđeni talent i misiju svog oca do vrhunca, dajući raskošan prilog kulturi i materijalnom boljitku svog grada. Iz 1932. potječe parcelacijska osnova područja ispod Jurjevskog perivoja, na području velikog dobra, bidermajerskog ljetnikovca, perivoja i voćnjaka Schönbacha, koju su naručili Alfred i Leo s namjerom da na neizgrađenom i zapuštenom brijegu sagrade koloniju vila i urede park. Nije poznato zašto nije realizirana.

U godini Anschlussa, 1938, braća su prešla na katoličku vjeru i promijenila ime u Miler. Početkom 1939. Alfred je sluteći zlo prodao kino i kuće u Varšavskoj/Masarykovoj. Djecu, Alana i Evelinu, poslao je s guvernantom u Francusku, a sa suprugom pošao na krstarenje luksuznim parobrodom Kraljica Marija. Potom se obitelj okupila na jugu Francuske, ali nastupom kvlislinškog režima s generalom Pétainom na čelu 1940. započinje antižidovska kampanja, osnivaju se camp spéciaux, donosi Statut des Juifs i počinje kolaboracija s nacistima. Za višijevske vlasti u njemačke logore smrti odvedeno je i ubijeno 130.000 prebjeglih Židova iz drugih zemalja i 70.000 francuskih Židova, unatoč dogovoru da će potonji biti pošteđeni.

U tom pogromu Alfred i njegova supruga Klara, rođ. Hafner, dospjeli su u logor. Klara je preživjela, ali Alfred je 1944. odveden u Dachau i početkom 1945. ubijen. Sin Alan sudjelovao je u Pokretu otpora, sestra Evelina sakrila se kod prijatelja. S majkom je nakon rata otišla u Ameriku, a Alan se vratio u Zagreb u kojem živi s obitelji.

Leo je također s obitelji 1939. napustio Zagreb. Njegova supruga Nada otišla je sa sinovima Marijanom i Rajkom u London, a Leo se vratio kući po najmlađeg sina Branka i poslao ga s guvernantom u Kosovsku Mitrovicu, u kojoj je posjedovao rudnik, da ga zaštiti. Leo, prema svjedočenju Slavice Miller, još 1940. poput mnogih nije vjerovao da će Židovi dijeliti sudbinu s njemačkim Židovima.

No uspostavom ustaške NDH i donošenjem rasnih zakona za njega više nije bilo spasa: 8. svibnja 1941. odveden je u Kerestinec, pa u Gospić, napokon u Jasenovac, u kojem je pogubljen ujesen 1941. Maloga Branka spasila je guvernanta. Kad ih je šofer u Kosovskoj Mitrovici denuncirao, a dječak bio odveden u logor, ona se zaklela da je njezin sin. Nada Miler sa sinovima Rajkom i Brankom vratila se u Zagreb, a najstariji sin Marijan odselio se u Izrael u kojem je 2005. umro. I Rajko i Branko već su prije rata bili poznati atletičari i ostali vjernu sportu: Branko je, završivši Fakultet za fizičku kulturu, otišao u Freiburg, u kojem je radio kao nastavnik tjelovježbe i atletike. Memoriju i malo baštine Müllerovih čuva Rajkova udovica Slavica, Leova snaha. To je skica povijesti i kalvarije druge i treće generacije zagrebačke židovske familije Müller.

Damnatio memoriae, zatiranje sjećanja, koje su u duhu nacističke ideologije inicirale ustaše, nastavilo se i nakon Drugog svjetskog rata. Možda su se suvremenici i sjećali Müllerovih, ali oni su s vremenom poumirali i gotovo je čudo što je mlada i uporna novinarka uspjela pouzdano rekonstruirati njihovu priču. Balkan-prolaz dobio je novo ime po sestrama Rajki i Zdenki Baković, antifašistkinjama i suradnicama Komunističke partije. U Nikolićevoj/Teslinoj 7 imale su trafiku koja je bila sastajalište komunista, 'javka', odakle se uspostavljala veza s partizanima. Umrle su 1941, Rajka od posljedica torture, dok je Zdenka počinila samoubojstvo u ustaškom zatvoru. Rajka je 1953. proglašena narodnim herojem. Godine 1990. prolaz je preimenovan prema skitnici, 'vagabundu', Mihaelu Erdecu, koji je živio u kotlovnici kina i 1950-ih bio maskota Balkan-prolaza, a svi su ga od milja zvali Miškec.

Na ponovljene zahtjeve članica HNS-a, među njima Vesne Pusić i najglasnije Morane Paliković Gruden, mjerodavni odbor Gradske skupštine odlučio je 2009. da se prolazu vrati staro ime. No on se u dokumentima i dalje zove Miškecov prolaz.

Kad su Hrvatski filmski savez i Zagreb Film Festival uputili gradonačelniku Bandiću apel da Grad kupi bivši Balkan-Palace, danas kino Europa, i pretvori ga u novi locus filmske umjetnosti i kad im je zahtjev 2008. uslišan, nitko se nije sjetio Müllerovih, ali ni sestara Baković, na koje su ideološke predrasude bacile crno velo zaborava. Kino Europa uistinu je postalo ono što su filmaši, filmolozi i filmofili htjeli: ondje se održavaju važni festivali, premijere, promocije, predavanja, u kafiću se sastaju poznati i nepoznati Zagrepčani, atmosfera je vibrantna. Kino je 2008. dobilo i ugledno priznanje mreže Europa Cinemas.

Naše pitanje glasi: nisu li neko priznanje zaslužili i Müllerovi na mjestu koje su stvorili i darovali svom gradu i njegovoj kulturi? Morana Paliković Gruden izjavila je u obrani ukinutog imena prolaza kako o Miškecu ne zna ništa, čak ni njegovo pravo ime. Iako se ono lako može naći na internetu, to se čak i može oprostiti. Ali da kao rođena Zagrepčanka, iz zagrebačke intelektualne obitelji, ne zna za Müllerove, za to nema isprike. Teško je osporavati sestrama Baković, žrtvama ustaškog terora, pravo na prolaz, ali ono što su uložili Müllerovi, istini za volju, ipak prevladava. U svom pasažu i svom kinu oni su na vlastitom i autentičnom mjestu, dok bi se sestrama Baković možda moglo naći drugo mjesto, bliže njihovoj trafici. Ili se možda Müllerovi i Bakovićeve mogu spojiti u zamišljivoj koegzistenciji? Kako god bilo, Müllerovi se ne smiju zaboraviti.