Toplinski val pogodio je jučer ulice Zagreba, ali to nije smetalo posjetiteljima promocije najnovije knjige Miljenka Jergovića, koji su ugodno ispunili jednu od manjih dvorana prekrasne zgrade Hrvatskog državnog arhiva. Knjiga naslova 'Mudrost poraza, ludost pobjede' je, kako piše na stranicama Frakture, o svima nama, o trenutku u kojem živimo, o igri koja je postala veća od života. Naravno, radi se o nogometu, a kao povod Jergovićevu pisanju poslužilo je Svjetsko prvenstvo u Kataru, održano u neobično doba, krajem prošle godine.

Promocijom je suvereno kormilario jedan od izdavača Seid Serdarević, a njemu su se slijeva nadesno pridružili Goran Gavranović, ovdje prisutan kao drugi izdavač i Jergovićev šef u 24sata, autor Miljenko Jergović, Boris Dežulović, pisac i nogometni fanatik i Aleksandar Holiga, urednik portala Telesport. Omjer između hajdukovaca i ostalih, koji se nisu izjasnili, je bio tri naprema dva.

Serdarević je na početku predstavio goste i izjavio da je Jergović osoba koja o nogometu zna nevjerojatno mnogo, osoba čija sjećanja sežu daleko u prošlost, odnosno u 1974. godinu, kada je pratio svoje prvo Svjetsko prvenstvo - ono u Njemačkoj. Dodao je kako mu je jako drago što je zajedno s 24sata izdao spomenutu knjigu, jer je ona mnogo više od samog sporta.

Prvi je nastupio Gavranović koji je razgovor otvorio pitanjem samom sebi o tome kako je nastala knjiga, na što je ponudio i opširan odgovor: 'Imaš super pisca, super novinara, super čovjeka, koji ima veliku ljubav prema novini, što je šteta ne iskoristiti. Davno smo Miljenko i ja radili u Globusu, tada je bilo Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Zamolio sam ga da napiše tekst o Ćirinom rječniku nogometnih pojmova, što se izrodilo u seriju tekstova koji su bili mnogo više od nogometa. To su bile povijesne lekcije, životne lekcije. Kada je počinjalo Svjetsko prvenstvo u Kataru, pitao sam ga bi li nešto pisao o tome. Dogovor je bio da piše svaki dan, o čemu god želi. Isprva je želio pisati kratke tekstove… Novinari su obično cinici. Međutim, Miljenkove su tekstove čitali svi, a fraze koje je izmislio ušle su u redakcijski jezik. Naprimjer, Marko Livaja je postao 'bijelo janje među modrim vukovima'. Meni su ti tekstovi postali dnevni ritual, a šteta bi bila da ostanu u Državnom arhivu, pa smo se odlučili za knjigu.'

Zatim je riječ preuzeo Dežulović, prije čijeg je obraćanja Gavranović izjavio da mu je krivo što nije objavio Dežulovićev 'Bili libar' i da će poduzeti sve što je u njegovoj moći kako bi preoteo pisca Telegramu, na što se iz publike javio vlasnik te medijske grupe Miran Pavić i Gavranoviću poručio kako mu to neće uspjeti. Dežulović se prisjetio tršćanskog pjesnika Umberta Sabe, koji je ljubav prema nogometu otkrio u poznim godinama.

'Mogu pričati na dva načina – kao prijatelj o prijatelju, a mogu se igrati i hrvatskog intelektualca, što volim glumiti. Mi smo hajdukovci pa ću početi od Pasolinija, koji je rekao da su navijači neodvojivi od nogometne igre. Naravno da su navijači dijelovi i drugih sportova, ali ni u jednoj igri nisu toliko važni za sport. To je razlog zašto nogomet nema velikih filmova kao što, naprimjer, ima boks. S druge strane, nogomet je dobar za književnost - zato nogomet ima fantastične knjige. Pisci su se dijelili na one koji preziru nogomet i na oštru manjinu koja je branila nogomet. Magija nogometa je da jednako dirne onog majmuna sa sjeverne tribine i pisca poput Miljenka. Vidjeli smo pandemijski nogomet pred Svjetsko prvenstvo koji nije imao nikakvog smisla, jedino smisleno je bilo da se sve prekine. Povijest svijeta na dva puta po 45 minuta ne zna napisati nitko kao Miljenko', ispričao je Dežulović.

Treći po redu bio je Holiga koji je ponudio svoje viđenje pisanja o nogometu: 'Imam jednu teoriju, ako se to može tako nazvati, da se ljudi koji pišu o nogometu mogu podijeliti na dvije skupine: na one koji pišu o nogometu jer ne znaju pisati ni o čemu drugome i na one koji pišu o svemu drugome pa i o nogometu. Jergović spada u drugu skupinu. On je sposoban reći puno toga preko samog nogometa, poput Eduarda Galeana. Dok sam čitao te tekstove online, činili su mi se prilično dugi, a sad mi se čine kratkima. Mislim da je jako važno da su objavljeni u knjizi, jer oni će se moći čitati mnogo godina poslije."

Promociju je zaključio sam Jergović koji, prije nego što će pročitati jednu od priča, onu o Keyloru Navasu, izjavio: 'Ako se dobro zamislite, shvatiti ćete da se mnogo bolje sjećate onog što je bilo prije. Što se tiče Svjetskih prvenstava i nogometa, postoje dvije vrste sjećanja. Meni je nogomet sudbinski i fatalno povezan s televizijom, to je televizijska manifestacija. Nogometu je prirodno mjesto u televizijskom ekranu. To mijenja stvari, naša sjećanja u tom slučaju postaju jako stara. Napisao sam roman "Wilimowski", nakon što sam na YouTubeu vidio golove koje je postigao 1938. godine. To kako je on davao svoje golove u veličanstvenoj i nemogućoj utakmici protiv Brazila, to je bilo zapanjujuće. Poslije sam došao do njegove biografije i poslije sam naprosto morao napisati roman. U ovoj knjizi je 30 katarskih reminescencija, od kojih su barem 20 skice za nenapisane romane o nogometu. Najzad, nisam umjetna inteligencija i ne mogu pisati romane samo o nogometu.'

Valja dodati da je knjigu na potpis prvi piscu donio devedesetdevetogodišnji Budimir Lončar, koji je promociju pratio iz prvog reda. Akteri su kasnije, u neformalnom druženju uz piće i finger food, otkrili da im je gospodin Lončar izrecitirao čitavu postavu talijanske nogometne reprezentacije iz 1938. godine.